Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1171/14 (R. G.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Vanparnični postupak
- Troškovi postupka
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1171/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 10. studenog 2016. godine, u predmetu broj AP-1171/14, rješavajući apelaciju Radivoja Gligorića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Gligorića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 111683 12 Rev od 17. prosinca 2013. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Radivoje Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupaju Meliha Filipović, i Lazo Radić, odvjetnici iz Banjaluke, podnio15. ožujka 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 111683 12 Rev od 17. prosinca 2013. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 111683 11 V od 29. kolovoza 2011. godine naloženo je predlagaču Republici Srpskoj, Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove, Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: predlagač) da apelantu za nekretnine (dvije parcele), koje su eksproprirane rješenjem predlagača od 28. prosinca 2010. godine, isplati naknadu u ukupnom iznosu od 88.476,00 KM i uvećanje naknade od 20% na temelju članka 55. Zakona o eksproprijaciji što iznosi 17.695,00 KM, te naknadu na ime izgubljene koristi.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u nalaze i mišljenja vještaka građevinske i poljoprivredne struke, da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka poloprivredne struke koji je utvrdio vrijednost poljoprivrednog zemljišta (jedna parcela), te da je prihvatio nalaz vještaka građevinske struke iz kojeg slijedi da je druga parcela građevinsko zemljište (u daljnjem tekstu: sporno zemljište). S tim u svezi Osnovni sud je istakao da nisu utemeljeni navodi predlagača da se i sporno zemljište smatra poljoprivrednim zemljištem zato što nije plaćena naknada za pretvaranje spornog zemljišta u građevinsko zemljište, jer nigdje nije regulirano da će to zemljište postati građevinsko tek uplatom naknade. Planom parcelacije predviđena je izgradnja stambenih objekata tako da je nesporno da je Općina Laktaši predmetno zemljište pretvorila u građevinsko zemljište, a to što nije došlo do izgradnje stambenih objekta ne može imati takav značaj da se njime derogira akt nadležnog organa kojim je određena namjena i svrha tog zemljišta.
4. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 111683 11 Gž od 17. travnja 2012. godine djelomično je uvažena žalba predlagača i preinačeno prvostupanjsko rješenje tako što je apelantov zahtjev za isplatu izgubljene koristi odbijen. U preostalom dijelu odbijena je žalba predlagača i prvostupanjsko rješenje je potvrđeno.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 V 111683 12 Rev od 17. prosinca 2013. godine revizija predlagača djelomično je usvojena preinačeno je rješenje Okružnog suda tako što je žalba djelomično usvojena i preinačeno rješenje Osnovnog suda tako što je naknada za sporno zemljište snižena na iznos od 14.400,00 KM, a dosuđena naknada uvećanja od 20% snižena na iznos od 6.175,00 KM. Istim rješenjem obvezan je apelant da predlagaču naknadi troškove na ime izjavljenje revizije u određenom iznosu. Također istim rješenjem revizija u preostalom dijelu je odbijena kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da nije pravilan stav nižestupanjskih sudova da je sporno zemljište građevinsko zemljište. Naime, sudovi su u pogledu namjene zemljišta koje je predmet eksproprijacije vezani za rješenje o eksproprijaciji kojim su nekretnine označene kao „pašnjak treće klase“. Apelant je mogao pobijati ovo rješenje ukoliko je smatrao da nije pravilno utvrđena kultura (namjena) eksproprirane nekretnine što nije uradio. Apelant je podnio zahtjev za promjenu namjene iz poljoprivrednog zemljišta u građevinsko zemljište Komisiji za uređenje prostora općine Laktaši koja je donijela Zaključak 12. prosinca 2005. godine kojim je utvrdila da je plan osnova za promjenu oblika i površine postojećih parcela u postupku preuzimanja i dodjele građevinskog zemljišta. Zaključak je stupio na snagu danom donošenja, a Skupština opštine Laktaši ga je prihvatila odlukom 22 prosinca 2005. godine. Vrhovni sud je istakao da se u vrijeme donošenja te odluke primjenjivao Zakon o poljoprivrednom zemljištu (..Službeni glasnik RS", br. 14/04, 22/04 i 49/04), koji je propisivao: „Odredbe ovog zakona o korištenju i obradi poljoprivrednog zemljišta i naknadi iz članka 29. ovog zakona, primjenjuju se i na zemljišta koja su planskim aktom određena kao građevinska zemljišta, odnosno koja su određena za nepoljoprivredne svrhe, sve dok za njih nije, u skladu sa propisima, izdata dozvola za gradnju, odnosno drugi odgovarajući akt“. Osim toga iz odredaba istog Zakona slijedi da se dopuštenje za gradnju može izdati podnositelju zahtjeva samo ako podnese dokumente koje potvrđuju da je uplatio iznos određen na ime naknade. Vrhovni sud je dalje naveo da se u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja primjenjivao Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik RS“, br. 93/06, 86/07, 14/10 i 5/12), koji je propisivao „ Poljoprivrednim zemljištem u smislu ovog zakona smatraju se i zemljišta kojima je planskim aktima Republike, opština i gradova određena druga namjena, sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene u skladu sa ovim zakonom. Iz navedenih odredaba slijedi da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko zemljište sa donošenjem planskog akta općine koji je deklaratorne naravi, već tek kada se privede namjeni predviđenoj tim aktom. Momentom plaćanja jednokratne naknade za pretvaranje, odnosno momentom dobijanja odobrenja za gradnju, koje je opet vezano za prethodno plaćanje naknade, ono dobija svoj konstitutivni karakter. Vrhovni sud je zaključio da je sporno zemljište, u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, imalo karakter poljoprivrednog zemljišta, zbog čega je apelantu snižen iznos naknade za sporno zemljište.
6. Vezano za povećanje nakade, Vrhovni sud je naveo da postojanje osobnih i obiteljskih prilika koje su od bitne važnosti za primjenu odredaba članka 55. Zakona o eksproprijaciji treba dokazati što je apelant u konkretnom slučaju učinio. Kako je za eksproprirane nekretnine dosuđena naknada u iznosu od 30.876,00 KM, to povećanje od 20% iznosi 6.175,00 KM.
7. U odnosu na troškove postupka, Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjskim rješenjem predlagač obvezan na plaćanje naknade u ukupnom iznosu od 106.171,00 KM, dok je odlukom po reviziji ta naknada snižena na iznos od 37.050,00 KM što predstavlja 35 % od naknade iz drugostupanjske odluke. S tim u svezi revizija je utemeljena u procentu od 65 %, a apelantov zahtjev za naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju nije utemeljen, jer je revizija djelomično prihvaćena.
8. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je istakao da je sporno zemljište građevinsko zemljište. Apelant je u tom smislu ukazao na Zakon o uređenju prostora i građenja i Zakon o građevinskom zemljištu, te naveo da je on podnio zahtjev Odjeljenju za prostorno uređenje Opštine Laktaši da se formiraju dvije parcele radi izgradnje stambeno-poslovnih objekata. Zaključkom Komisije za uređenje prostora Opštine Laktaši usvojeni su plan parcelacije i urbanističko tehnički uvjeti za izgradnju stambeno-poslovnih objekata u vlasništvu apelanta. Apelant navodi da je njemu zemljište eksproprirano radi izgradnje objekata u oblasti prometne infrastrukture, a nemoguće je platiti pretvaranje poljoprivrednog u građevinsko zemljište, jer se ono plaća kod izdavanja građevinske dozvole, a on ne može dobiti građevinsku dozvolu za autoput jer on nije investitor autoputa. I vještak se izjasnio da apelant nije realizirao izgradnju stambeno poslovnih objekata zbog kasnijih izmjena uvjetovanih izgradnjom autoputa. Apelant ističe i da mu pripada uvećanje naknade prema članku 55. Zakona o eksproprijaciji, međutim Vrhovni sud i tu naknadu je nepravilno snizio. Apelant tvrdi da je pogrešna odluka Vrhovnog suda tako da nije bilo osnova da se on obveže na naknadu troškova postupka po reviziji, a samim tim utemeljen je njegov zahtjev za naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U odnosu na apelacione navode o povredi ustavnih prava koja apelant navodi u apelaciji, a koja se isključivo odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primijenu materijalnog prava, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povredeustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenog rješenja slijedi da je apelantu snižena naknada za eksproprirane nekretnine i da mu je s tim u svezi snižena naknada na ime povećanja, jer se radi o poljoprivrednom, a ne građevinskom zemljištu. Osim toga, iz obrazloženja presuda slijedi da je Vrhovni sud dosudio predlagaču troškove revizije u određenom procentu koliko je predlagač uspio u revizionom postupku i s tim u svezi odbio apelantov zahtjev za troškove revizionog postupka. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom postupka.
13. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi o očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman