Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2487/14 (V. O., D. O., B. R., B. Ž. i Z. S.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Privatizacija
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Dionice
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2487/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2487/14, rješavajući apelaciju Vasiljke Ostojić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasiljke Ostojić, Dragana Ostojića, Branka Radujkovića, Brace Žutića i Zorana Sladojevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042913 13 Rev od 20. marta 2014. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 042913 12 Gž 2 od 29. januara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vasiljka Ostojić, Dragan Ostojić, Branko Radujković, Braco Žutić i Zoran Sladojević (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Banja Luke, koje zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 30. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 042913 13 Rev od 20. marta 2014. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042913 12 Gž 2 od 29. januara 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042913 05 P od 24. februara 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena „Banjalučka pivara“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da im na ime štete zbog manje priznatih internih dionica isplati određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci presude.

3. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjem Direkcije za privatizaciju RS (u daljnjem tekstu: Direkcija) od 10. maja 2000. godine i zaključkom od 14. novembra 2000. godine, kojim je ispravljeno navedeno rješenje po prigovoru prednika tužene, utvrđeno da je nakon provedenog postupka svojinske transformacije društvenog kapitala tužene sa stanjem na dan 31. decembar 1992. godine, struktura kapitala tog preduzeća 71,99% društveni kapital i 28,11 dionički kapital; da rješenje Direkcije o utvrđenoj strukturi kapitala pravnog prednika tužene na dan 30. jun 1998. godine nije osporeno u upravnom postupku i upravnom sporu; da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da na spisku koji je tužena dostavila Direkciji prema utvrđenom učešću dioničkog kapitala od 28,11% tužena nije iskazala učešće apelanata, kako proizlazi iz evidencije o upisu i uplati internih dionica apelanata kod pravnog prednika tužene, što se neposredno odrazilo na manje dodijeljenih internih dionica, a slijedom toga nakon provedenog postupka privatizacije i manje upisanih akcija (prema nalazu vještaka nominalna cijena na dan emitovanja akcije iznosi 1 KM) kod Centralnog registra hartija od vrijednosti a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centralni registar) i time je pričinjena šteta za apelante u određenim novčanim iznosima, jer bi apelanti ostvarili razliku u cijeni između prodajne cijene na prvi dan prodaje na berzi i nominalne cijene i to u određenim novčanim iznosima; da iz biltena tužene od 31. januara 2002. godine, proizlazi da je spisak dioničara prema vrijednosti ukupnog privatnog kapitala tužene objavljen u informativnom biltenu ,,Nektar“ od 7. decembra 2001. godine i da je u istom biltenu objavljena odluka direktora tužene o imenovanju komisije za kontrolu i korekciju procenta učešća dioničara u privatnom kapitalu tužene. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da nisu osnovani prigovori, koje je isticala tužena, stvarne nenadležnosti suda, nedostatka pasivne legitimacije i zastarjelosti potraživanja apelanata, te da su apelanti dokazali osnov i visinu svojih zahtjeva, pa je pozivom na relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, Uredbe o utvrđivanju i korigovanju strukture trajnog kapitala preduzeća i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučio kao u izreci presude.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 042913 12 Gž 2 od 29. januara 2013. godine žalba tužene je usvojena i presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 042913 05 P od 24. februara 2012. godine je preinačena tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude je navedeno da su pravilna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, kao i njegov pravni stav da je osnovano potraživanje apelanata u ovoj parnici, jer je tužena odgovorna za naknadu predmetne štete apelantima. Međutim, Okružni sud je konstatovao da su apelanti, kao radnici tužene, saznali za predmetnu štetu i njen obim dana 7. decembra 2001. godine kada je u javnom glasilu tužene objavljen spisak internih dioničara, pa budući da su predmetnu tužbu za naknadu štete sudu podnijeli dana 21. juna 2005. godine, zaključio je da je osnovan prigovor zastarjelosti njihovih potraživanja, koji je istakla tužena, jer je protekao subjektivni rok iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO, pa je slijedom toga usvojio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev.

5. Protiv navedene presude Okružnog suda broj 71 0 P 042913 12 Gž 2 od 29. januara 2013. godine apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 042913 13 Rev od 20. marta 2014. godine odbio reviziju.

6. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da je Direkcija postupak privatizacije tužene provela u skladu sa relevantnim zakonskim i podzakonskim propisima i da je strukturu kapitala tužene utvrdila na osnovu finansijsko računovodstvene dokumentacije tužene, pa kako je postupak proveden po pravnom osnovu koji nije otpao, nisu osnovani navodi apelanata da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, utvrđeno je da se tužbeni zahtjev apelanata odnosi na isplatu novčanih iznosa koji predstavljaju nominalnu vrijednost akcija, koje nakon izvršene privatizacije tužene apelanti nisu ostvarili jer im nisu priznate interne dionice u tom iznosu, i to vrijednost na dan 29. aprila 2003. godine kao dan prve prodaje. Dakle, utvrđeno je da se tužbeni zahtjev apelanata odnosi na ostvarenje prava iz akcija, kao hartija od vrijednosti, koje nisu stekli u postupku privatizacije tužene i nisu upisali u Centralni registar. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da prema odredbama čl. 3. i 3a. Zakona o hartijama od vrijednosti, hartija od vrijednosti je pismena isprava u materijalizovanom ili nematerijalizovanom obliku, koja vlasnicima daje pravo u odnosu na emitente u skladu sa zakonom i pod uslovima emisije (stav 1.), a u užem smislu hartija od vrijednosti je, između ostalog, i akcija (stav 2.). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su odredbom člana 4. pomenutog zakona propisani elementi koje mora da sadrži hartija od vrijednosti, dok je odredbom člana 5. istog zakona definisano da mora biti registrovana kod Centralnog registra, a prema odredbi člana 6a. predmetnog zakona proizlazi da se prava i obaveze iz hartija od vrijednosti stječu i prenose upisom na račun stjecatelja u Centralnom registru. Prema tome, utvrđeno je da iz navedenog proizlazi da se pravo iz akcije, kao vrijednosnog papira ne može ostvariti bez akcije kao pismene isprave, odnosno da se ono stječe upisom na račun stjecatelja kod Centralnog registra. Budući da nije sporno da apelanti nisu ostvarili i nisu registrovali akcije kod Centralnog registra, za koje potražuju isplatu njihove nominalne vrijednosti na dan 29. april 2003. godine, kao dan prve prodaje akcija koje je emitovala tužena, Vrhovni sud je zaključio da, kod takvog stanja stvari, oni ne mogu ostvariti prava iz hartija od vrijednosti koje nisu ostvarili i upisali, pa je njihov zahtjev i iz tog razloga neosnovan.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih zakonskih i podzakonskih propisa. Naime, apelanti, pored ostalog, navode da Vrhovni sud tumači propise sa ekstenzivnim formalizmom potpuno zanemarujući tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje naknade štete jer im tužena kao emitent akcija nije priznala pravo vlasništva nad akcijama. U suštini, apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radi o propustu tužene da ih uvrsti u spisak akcionara, te da su Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama odbili tužbeni zahtjev apelanata proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.

10. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanata primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da je Direkcija postupak privatizacije tužene provela u skladu sa relevantnim zakonskim i podzakonskim propisima i da je strukturu kapitala tužene utvrdila na osnovu finansijsko računovodstvene dokumentacije tužene. Osim toga, Vrhovni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da kako nije sporno da apelanti nisu ostvarili i nisu registrovali akcije kod Centralnog registra, za koje potražuju isplatu njihove nominalne vrijednosti na dan 29. april 2003. godine, kao dan prve prodaje akcija koje je emitovala tužena, to, kod takvog stanja stvari, oni ne mogu ostvariti prava iz hartija od vrijednosti koje nisu ostvarili i upisali. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2487/14 (V. O., D. O., B. R., B. Ž. i Z. S.) | Sudska praksa | Aktio