Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-368/14 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 22. 12. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanovi JNA
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-368/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 368/14, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 030451 13 Rev od 14. novembra 2013.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 23. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 030451 13 Rev od 14. novembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 030451 12 Gž od 20. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 030451 11 P od 24. aprila 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužioca Ramiza Durakovića (u daljnjem tekstu: tužilac), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 30. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su 10. oktobra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju, tužilac 13. oktobra 2016. godine i Vrhovni sud 14. oktobra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 030451 11 P od 24. aprila 2012. godine utvrđeno je da su tužilac kao kupac i država SFRJ – SSNO – Vojno građevinska direkcija Sarajevo kao prodavac 12. februara 1992. godine zaključili ugovor o kupoprodaji – otkupu stana koji se nalazi u Bihaću, u zgradi Harmani-15 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) za otkupnu i isplaćenu cijenu od 469.000,00 YU dinara, što je apelantica, kao pravni sljedbenik prodavca, dužna priznati i izdati tužiocu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu ili u protivnom trpjeti da se uknjižba izvrši na osnovu predmetne presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je Komanda garnizona Bihać donijela rješenje od 11. septembra 1991. godine kojim je određeno da se tužiocu „ustupa u otkup“ predmetni stan, koji je bio u vlasništvu bivšeg SSNO. Općinski sud je dalje naveo da je utvrdio da je tužilac odmah podnio zahtjev za otkup predmetnog stana, te da je, nakon što je od Komande garnizona Bihać dobio potvrdu o visini otkupne cijene stana koja je glasila na iznos od 460.000,00 YU dinara, u računovodstvu koje se nalazilo na aerodromu Željava uplatio navedeni novčani iznos (što je utvrđeno na osnovu potvrde o prijemu novca od 12. februara 1992. godine). Također, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je tom prilikom (tj. prilikom uplate otkupne cijene stana) tužilac potpisao pripremljeni obrazac kupoprodajnog ugovora, da je taj ugovor ovjeren pečatom Komande Vazduhoplovne grupe, te potpisan od potpukovnika Vazduhoplovne grupe. Općinski sud je naveo da je nakon toga kupoprodajni ugovor proslijeđen Komandi II armijske oblasti u Sarajevu, koja je, također, trebala ovjeriti taj ugovor, ali da je ubrzo počeo rat u Bosni i Hercegovini, tako da tužilac nije dobio nazad primjerak tog ugovora. Općinski sud je dalje naveo da je utvrdio da je tužilac u toku rata bio pripadnik Armije RBiH, da je zatim upućen u vojno izaslanstvo u Hrvatsku, a zatim u Sloveniju, da su za to vrijeme predmetni stan koristili privremeni korisnici, koji su predmetni stan, na osnovu odluke nadležnog organa, predali tužiocu u posjed 29. marta 2001. godine. Također, Općinski sud je naveo da je tužilac 23. decembra 2008. godine podnio zahtjev Službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH za zaključenje ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo i tražio izdavanje naloga za upis prava vlasništva na predmetnom stanu, ali da je od navedene službe obaviješten da ne mogu izdati nalog za upis prava vlasništva jer tužilac ne posjeduje ugovor o otkupu stana. Općinski sud je ukazao da je sve navedene činjenice utvrdio na osnovu pročitanih pisanih isprava, koje je prihvatio u cijelosti jer se radi o javnim ispravama koje su ovjerene i potpisane od ovlaštenih lica, te na osnovu tužiočevog iskaza koji je prihvatio kao istinit jer je u pogledu odlučnih činjenica potvrđen sadržajem pročitanih pisanih isprava, a da apelantica nije izvela nijedan dokaz kojim bi eventualno dovela u sumnju vjerodostojnost tužiočevog iskaza.

7. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da ako je ugovor o otkupu stana zaključen prije aprila 1992. godine, takav ugovor je pravno obavezujući. Općinski sud je ukazao da tužilac ne posjeduje primjerak ugovora o otkupu predmetnog stana, ali da je tokom postupka dokazao da je taj ugovor zaključio sa apelanticinim pravnim prednikom i da je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 460.000,00 YU dinara, te da je u posjedu predmetnog stana. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 73. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se ugovor smatra punovažnim, iako nije zaključen u pismenoj formi, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju ugovor izvršen u cjelini, tako da je shodno navedenim zakonskim odredbama i punovažan. U vezi s navedenim, Općinski sud je ukazao da je tužiočev tužbeni zahtjev usvojio prvenstveno zbog toga što je prihvatio kao dokazanu činjenicu da je ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen u pismenoj formi, ali da je u toku rata izgubljen, te da je, bez obzira na nedostatak primjerka pismenog ugovora, taj ugovor punovažan, budući da su ga ugovorne strane u cjelini izvršile.

8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 P 030451 12 Gž od 20. decembra 2012. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio sve izvedene dokaze i na osnovu tih dokaza izveo zaključak o postojanju bitnih činjenica. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je prvostepeni sud o postojanju kupoprodajnog ugovora, zaključenog između tužioca i nadležnih organa bivše SFRJ, zaključio na osnovu indicija. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud o postojanju kupoprodajnog ugovora zaključio na osnovu izvedenih dokaza, a da je sam tužilac potpuno određeno iskazivao o svim okolnostima u kojima je ugovor zaključen i o svim bitnim elementima ugovora. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud s pravom zaključio da je ugovor između tužioca i nadležnih organa bivše SFRJ zaključen 12. februara 1992. godine u pismenoj formi i da je tužilac u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, dakle, da je ugovor izvršen. Kantonalni sud je naveo da to što tužilac nema primjerak kupoprodajnog ugovora, odnosno to što je ugovor izgubljen, nije od utjecaja na zaključak o postojanju tog ugovora. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova kada je zaključio da je ranije zaključeni kupoprodajni ugovor pravno obavezujući i za apelanticu, te da je pravilno odlučio kada je apelanticu obavezao da izda tužiocu nalog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, odnosno da se na osnovu predmetne presude izvrši ta uknjižba.

9. Vrhovni sud, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 17 0 P 030451 13 Rev od 14. novembra 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tzv. vojnom stanu, na kojem je pravo raspolaganja imala država SFRJ-SSNO, a da, u smislu odredaba člana 15. stav 1. Zakona o prodaji stanova, prodaju takvog stana vrši Vlada Federacije BiH u skladu sa tim zakonom, koji je u ovom predmetu lex specialis. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i ako je cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je rješenjem Stambene komisije Komande Garnizona Bihać od 11. septembra 1991. godine tužiocu dat na korišćenje predmetni stan sa pravom na otkup stana. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi uvidom u potvrdu o prijemu novca od 12. februara 1992. godine utvrdili da je tužilac uplatio kupoprodajnu cijenu stana u iznosu od 460.000,00 dinara. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi na osnovu tužiočevog iskaza utvrdili da je tužilac, nakon što je od Komande garnizona Bihać dobio potvrdu o uplati otkupne cijene, popunio obrazac kupoprodajnog ugovora, da je ugovor potpisao on kao kupac, a za prodavca potpukovnik Vazduhoplovne grupe, da je ugovor je ovjeren pečatom Komande Vazduhoplovne grupe i nakon toga proslijeđen Komandi II armijske oblasti u Sarajevu.

10. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i činjenična utvrđenja, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da je tužilac zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, iako primjerak ugovora nije dostavio na uvid sudu, jer mu ugovor, zbog ratnih događanja koja su uslijedila, nije vraćen iz Sarajeva, niti je naknadno prema dostupnoj dokumentaciji i informacijama pronađen. Vrhovni sud je naveo da je moguća situacija da se, nezavisno od ratnih događanja, pismeni primjerak ugovora uništi ili izgubi. Vrhovni sud je naveo da to, međutim, ne znači da ugovor na taj način gubi na pravnoj valjanosti, kada je provedenim dokazima utvrđeno da je ugovor zaključen pod pretpostavkama iz člana 39. Zakona o prodaji stanova i da je kao takav pravno obavezujući ugovor o otkupu stana. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelanticini revizioni navodi da prvostepeni sud na osnovu iskaza tužioca nije mogao utvrditi postojanje pismenog ugovora. Vrhovni sud je naveo da su sve provedene dokaze, pa tako i iskaz parnične stranke, nižestepeni sudovi savjesno i brižljivo ocijenili i to kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja. Vrhovni sud je ukazao da je sud, na osnovu odredaba člana 8. ZPP-a, ovlašten prema svom uvjerenju odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, tako da ocjenu nižestepenih sudova o provedenim dokazima u cijelosti prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 39a. Zakona o prodaji stanova propisano da ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, pored pravno obavezujućeg ugovora o otkupu stana nužno i legalno korištenje stana, a koji uvjet je u predmetnom slučaju ispunjen, budući da je utvrđeno da je tužilac 29. marta 2001. godine, na osnovu odluke nadležnog organa, uveden u posjed predmetnog stana. Vrhovni sud je zaključio da su, dakle, ispunjena oba zakonom propisana uvjeta za izdavanje naloga za uknjižbu prava vlasništva na stanu, te da su stoga nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. Naime, apelantica navodi da su osporene odluke donesene suprotno odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova kojima su propisani uvjeti pod kojima se smatra da je zaključen pravno obavezujući ugovor. Apelantica navodi da tužilac u konkretnom slučaju nije dostavio na uvid pismeni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, a da su redovni sudovi pošli od pretpostavke da je tužilac zaključio takav ugovor, ali da je taj ugovor uništen ili izgubljen.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci tog suda obrazloženo zbog kojih razloga je taj sud smatrao da je apelanticina revizija neosnovana, a da su pravilne i zakonite odluke nižestepenih sudova kojima je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev za utvrđenje zaključenja pravno obavezujućeg ugovora o kupovini strana. Vrhovni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja je ukazala u apelaciji.

13. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Općinski sud je naveo da je taj sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava, te da se stoga ne radi o „proizvoljnoj primjeni propisa“. Općinski sud smatra da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja je ukazala u apelaciji.

15. Tužilac navodi da je u toku parničnog postupka, pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, utvrđeno da su tužilac i apelanticin prednik 12. februara 1992. godine zaključili ugovor o kupoprodaji – otkupu predmetnog stana, da je kupoprodajna cijena isplaćena, o čemu postoji potvrda, te da je isprava o zaključenom i u cijelosti ispunjenom ugovoru u toku rata zagubljena. Tužilac navodi da je u svim presudama naveden pravni osnov i relevantno pravo koje su sudovi primijenili na ovaj pravni odnos, a to su relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisano da je ugovor zaključen kada se ugovorne strane sporazume o bitnim elementima, a da je zahtjev pismene forme ispunjen kad stranke u cijelosti ispune ugovorne obaveze. Tužilac navodi da se u vezi s tim prvostepeni sud pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1648/09 od 26. januara 2012. godine. Tužilac dalje navodi da je u konkretnom slučaju predmetni ugovor o otkupu stana zaključen i sastavljen kao isprava, koja je zagubljena u toku ratnih dešavanjima, ali je svim dokaznim sredstvima koje priznaje procesno pravo dokazano da je ugovor zaista zaključen i sastavljena isprava, a to su rješenje o dodjeli stana na korištenje sa pravom otkupa, podnošenje zahtjeva za otkup stana i potvrda o plaćenoj otkupnoj cijeni, kao i iskaz tužioca kao stranke.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cjelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 030451 13 Rev od 14. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.

24. Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude, kao konačne odluke u predmetnom postupku, prije svega, ukazao da se na predmetnu pravnu stvar primjenjuju relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova, koji je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da su nižestepeni sudovi na osnovu potvrde o prijemu novca i tužiočevog iskaza utvrdili da je tužilac 12. februara 1992. godine uplatio cjelokupan iznos na ime kupoprodajne cijene stana, zatim da su tog dana tužilac i potpukovnik Komande Vazduhoplovne grupe potpisali ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da je taj ugovor ovjeren pečatom Komande Vazduhoplovne grupe i proslijeđen Komandi II armijske oblasti u Sarajevu, te da je predmetni ugovor uslijed ratnih dešavanja izgubljen ili uništen. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da je tužilac zaključio pravno obavezujući ugovor u smislu odredaba člana 39. Zakona o prodaji stanova.

27. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova propisano, između ostalog, da je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključio pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Dakle, navedenim zakonskim odredbama su jasno i precizno propisani uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se smatralo da je zaključen pravno obavezujući ugovor. U vezi s tim, Ustavni sud, ne ulazeći u način na koji su redovni sudovi utvrdili da je tužilac zaključio pisani ugovor, ukazuje da je jedan od propisanih uvjeta i da je „ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi“. Međutim, Ustavni sud primjećuje, kako to jasno proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da se redovni sudovi uopće nisu izjasnili u pogledu ispunjenosti tog uvjeta u konkretnoj pravnoj stvari. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao apelacije podnesene protiv odluka redovnih sudova kojima je utvrđeno da apelanti nisu ispunjavali sve zakonom propisane uvjete, to jest kojima je utvrđeno da apelanti nisu zaključili pravno obavezujuće ugovore u smislu odredaba člana 39. Zakona o prodaji stanova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2542/12 od 8. decembra 2015. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 351/14 od 10. oktobra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, između ostalog, u predmetu broj AP 1908/09 ispitivao apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova kojima je utvrđeno da apelant nije zaključio pravno obavezujući ugovor u smislu odredaba člana 39. Zakona o prodaji stanova, s obzirom na to da ugovor o otkupu predmetnog stana od 19. marta 1992. godine nije „dostavio nadležnoj poreskoj službi na ovjeru“. Ustavni sud je u tom predmetu donio odluku kojom je odbio apelaciju kao neosnovanu, te zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u pogledu primjene odredaba člana 39. Zakona o prodaji stanova. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali identična pravna pitanja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova (kojima su, dakle, izričito propisani uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se smatralo da je zaključen pravno obavezujući ugovor).

28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, u cilju zaštite apelanticinih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

29. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-368/14 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada… | Sudska praksa | Aktio