Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4871/13 (KTK „Visoko“)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4871/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4871/13, rješavajući apelaciju KTK „Visoko“ Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija KTK „Visoko“ Visoko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 006601 12 Rev od 10. septembra 2013. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 006601 12 Pž od 17.
septembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. KTK „Visoko“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 006601 12 Rev od 10. septembra 2013. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 006601 12 Pž od 17. septembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i zastupnika tuženog „Bonela“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelji), advokata Branislava Kosića i Sanjina Kosića, zatraženo je 28. septembra 2016. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 19. oktobra 2016. godine, Okružni privredni sud 30. septembra 2016. godine, a tuženi 3. oktobra 2016. godine. Viši privredni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 006601 04 Ps od 12. aprila 2012. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno je da su ništava rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. U/I 2664/99 od 22. decembra 1999. godine i U/I- 1735/01 od 22. februara 2007. godine na osnovu kojih je uknjižena promjena statusa nosioca prava vlasništva na ½ nekretnina upisanih u zk. uložak broj 538 k.o. Prijedor, označene kao k.č. broj 21/77 (u daljnjem tekstu: nekretnina 1) i uknjižena promjena statusa nosioca prava raspolaganja na nekretninama upisanim u zk. uložak broj 537 k.o. Prijedor, označene kao k.č. br. 230/2 i 230/3 (u daljnjem tekstu: nekretnina 2), te je obavezan tuženi da trpi da se na osnovu ove presude izvrši brisanje uknjižbe i brisanje posjeda i da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno i posjedovno stanje, te je naloženo tuženom da apelantu preda u posjed navedene nekretnine. Istom presudom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu kupoprodajnog ugovora, zaključenog 24. aprila 1965. godine između S.Š., kao prodavatelja, i preduzeća ,,Kožar“ Eksport-import, trgovina kožom i vunom, kao kupca, apelant stekao pravo vlasništva, odnosno pravo raspolaganja na nekretnini 1, a na osnovu Rješenja Odjeljenja za komunalne poslove NO Općine Prijedor broj 05-5829/58 od 1. augusta 1958. godine, kao i Rješenja Općinskog sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne i imovinskopravne poslove broj 06-360-1/93 od 13. marta 1993. godine stekao pravo vlasništva, odnosno pravo raspolaganja na nekretnini 2.
6. U obrazloženju prvostepene presude Okružni privredni sud je naveo da je, uslijed ratnih dešavanja i nemogućnosti daljeg rada apelantovih predstavništava u Prijedoru, na osnovu odluke Zbora radnika, dijela radnog procesa apelanta, a uz saglasnost Općinskog sekretarijata za privredu i društvene djelatnosti Općine Prijedor broj 05-SL-93 od 29. januara 1993. godine formiran TP ,,Kovis“ d.o.o. Prijedor kao zasebno preduzeće i da je tom prilikom u imovinu navedenog preduzeća ušla sva imovina koja je na području Općine Prijedor pripadala apelantu. Zatim se navodi da je to preduzeće na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj U/I 1013/93 od 12. maja 1993. godine i uz saglasnost Izvršnog odbora Općine Prijedor broj 02-0/7-19/13 od 14. maja 1993. godine pripojeno predniku tuženog, „Borovo-Balpromu“ d.o.o. Banja Luka, a da je na osnovu Odluke o međusobnim pravima i obavezama TP „Kovis“ Prijedor kao osnivački ulog predao u posjed i vlasništvo svu svoju imovinu predniku tuženog „Borovo-Balproma“ d.o.o. Banja Luka. Također, Okružni privredni sud navodi da su osporenim rješenjima izvršene promjene u sudskom registru, i to: Rješenjem Osnovnog suda broj U/I-2664/99 od 22. decembra 1999. godine promijenjen je naziv preduzeća tako da glasi Društveno preduzeće za trgovinu, proizvodnju i usluge ,,Bonel“ d.o.o. Banja Luka, a Rješenjem Osnovnog suda broj U/I-1735 od 2. marta 2007. godine upisana je promjena statusa nosioca prava vlasništva, tako da glasi ,,Bonel“ a.d. za trgovinu, promet i usluge Banja Luka.
7. U pogledu spornih nekretnina, iz presude Okružnog privrednog suda proizlazi da je na nekretnini 1 kao nositelj prava vlasništva sa ½ dijela prije tuženog bilo upisano preduzeće „Kožar“ iz Sarajeva da bi 1998. godine upisana promjena nositelja prava raspolaganja u preduzeće „Borovo Balprom“ d.o.o. Banja Luka, a da je na nekretnini 2, koja je u društvenom vlasništvu, kao nositelj prava raspolaganja sa 1/1 dijela bio upisan apelant, ali da je u skladu sa odlukama općinskih organa i rješenjem u upisu u sudski registar kao nositelj prava raspolaganja upisan prednik tuženog „Borovo Balprom“ d.o.o. Banja Luka, nakon čega je upisana promjena naziva nositelja prava raspolaganja u DP “Bonel” d.o.o. Banja Luka, zatim, statusna promjena u Bonel“ a.d. za trgovinu, promet i usluge Banja Luka.
8. Na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja, Okružni privredni sud je zaključio da TP ,,Kovis“ Prijedor nije bio organiziran na način propisan odredbama tada važećeg člana 187.a Zakona o preduzećima s obzirom da sudu nije dostavljen dokaz da je organ upravljanja apelanta donio odluku o osnivanju posebnog preduzeća na dijelu svoje imovine u Prijedoru, odnosno nije dostavljen dokaz da je zaključen ugovor kojim bi se regulirale statusne promjene na organizacijskom dijelu, a kako to propisuje član 187.a stav 3. tada važećeg Zakona o preduzećima. Imajući u vidu da je pravni prednik tuženog bio upisan kao nositelj prava raspolaganja i nositelj prava trajnog korištenja na osnovu rješenja o upisu u sudski registar i brisanja iz sudskog registra TP “Kovis” Prijedor radi pripajanja da bi Rješenjem broj U/I 2664/99 od 22. decembra 1999. godine izvršena promjena naziva u DP “Bonel” d.o.o. Banja Luka, a Rješenjem broj U/I-1735/01 od 2. marta 2007. godine u “Bonel” a.d. Banja Luka, a na osnovu tih rješenja je izvršena promjena naziva ranijeg nositelja prava raspolaganja u korist tuženog, bez dokaza da je postojao ugovor između apelanta i tuženog ili odluka organa upravljanja apelanta o prijenosu prava raspolaganja na predmetnim nekretninama, Okružni privredni sud je utvrdio da je tuženi stekao pravo raspolaganja, odnosno sada pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, protivno odredbama člana 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i člana 9. Zakona o prometu nekretnina, pa je iz tih razloga zaključio da su ništava rješenja na osnovu kojih je izvršena promjena upisa nositelja prava vlasništva i prava raspolaganja na predmetnim nekretninama, te naložio da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno i posjedovno stanje. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnih nekretnina, Okružni privredni sud je istakao da je taj dio tužbenog zahtjeva usvojio, imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je na predmetnim nekretninama, tj. nekretnini 2, kao nositelj prava raspolaganja upisan apelant, a na njima je bio i posjednik predmetnih nekretnina, a u pogledu nekretnine 1, nesporno je utvrđeno da je u posjedu predmetnih nekretnina bio apelant, jer iz odluke o osnivanju preduzeća TP “Kovis” Prijedor proizlazi da je navedeno preduzeće osnovano, odnosno organizirano od nekadašnjeg dijela radnog procesa apelanta, te su kao osnivački ulog unesene predmetne nekretnine prema procjeni, na osnovu čega je Okružni privredni sud zaključio da apelant ima pravno jači posjed, odnosno ima jači pravni osnov u odnosu na tuženog, koji taj osnov nema, s obzirom na to da su odluke tuženog donesene suprotno odredbama tada važećeg Zakona o preduzećima.
9. Najzad, u vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključen 24. aprila 1965. godine između S.Š., kao prodavatelja, i preduzeća “Kožar” Eksport – import, trgovina kožom i vunom, kao kupca, stekao pravo vlasništva, odnosno pravo raspolaganja na nekretnini 1, Okružni privredni sud je istakao da apelant nije dokazao da je on sljednik preduzeća ,,Kožar“ Eksport-import, trgovina kožom i vunom, koji je ugovorom o kupoprodaji iz 1965. godine kupilo predmetnu nekretninu, iz čega proizlazi da je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije u smislu odredbe člana 295. ZPP. U pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se na osnovu rješenja Odjeljenja za komunalne poslove NO Općina Prijedor broj 05-5829/58 od 1. augusta 1958. godine i Rješenja Općinskog sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne i imovinskopravne poslove Općine Prijedor broj 06-360-1/93 od 13. marta 1993. godine utvrdi da je stekao pravo vlasništva, odnosno pravo raspolaganja na nekretnini 2, Okružni privredni sud je istakao da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan i s obzirom na to da je članom 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima propisan način stjecanja vlasništva, a to nije rješenje organa uprave a pogotovo kada se ima u vidu da je na predmetnim nekretninama kao nositelj prava raspolaganja bio upisan apelant, pa je i ovaj dio tužbenog zahtjeva sud odbio kao neosnovan.
10. Nezadovoljan navedenom presudom tuženi je izjavio žalbu, a Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006601 12 Pž od 17. septembra 2012. godine žalba tuženog je usvojena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju navedene presude Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da ne postoje procesno pravne mogućnosti da prvostepeni sud poništava rješenje drugog prvostepenog suda na što se osnovano ukazuje u žalbi. Viši privredni sud je istakao da je odredbom člana 54. Zakona o parničnom postupku propisano šta se može tražiti tužbom za utvrđenje (postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave) pri čemu nije predviđena mogućnost da se u parničnom postupku utvrđuje ništavost rješenja o upisu u sudski registar, a pogotovo da o tome odlučuje prvostepeni sud, te da takvu odluku ne bi mogao donijeti ni drugostepeni sud, jer se po blagovremeno izjavljenom redovnom pravnom lijeku odluka može u cijelosti ili djelomično ukinuti ili preinačiti, pa je zbog toga prvostepena presuda neodrživa sa procesnopravnog aspekta. Viši privredni sud je dalje istakao da se pobijanim rješenjima nije utvrđivalo pravo vlasništva i pravo raspolaganja na predmetnim nekretninama, odnosno poslovnim prostorima u korist tuženog, već su upisani određeni podaci o promjeni naziva, te statusnim i organizacijskim promjenama tuženog i vlasničkoj transformaciji, pa ta rješenja ne predstavljaju pravni osnov za stjecanje prava vlasništva u smislu člana 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90, te "Službeni glasnik RS" broj 38/03), tim više što se predmetne nekretnine nigdje ne spominju u navedenim rješenjima. Viši privredni sud je, pored toga, naveo da u vrijeme donošenja Rješenja Osnovnog suda broj U/I 2664/99 od 22. decembra 1999. godine bio na snazi Zakon o upisu u sudski registar ("Službeni glasnik RS" broj 24/98), koji je u članu 62. predviđao mogućnost podnošenja tužbe radi utvrđenja ništavosti upisa, i to u roku od 30 dana od dana kad je podnositelj tužbe saznao za razloge ništavosti, ali se ne može podnijeti poslije isteka roka od tri godine od dana izvršenog upisa, a da je u vrijeme donošenja Rješenja Osnovnog suda broj U/I-1735/01 od 2. februara 2007. godine na snazi bio Zakon o registraciji poslovnih subjekata u RS ("Službeni glasnik RS" broj 42/05) koji je u članu 59. propisivao da je brisanje iz registra u nadležnosti nadležnog registarskog suda i da lice koje ima pravni interes može nadležnom registarskom sudu podnijeti zahtjev za brisanje neosnovanog konačnog upisa, a takav zahtjev može se podnijeti u roku od 15 dana od dana saznanja za upis, a najkasnije u roku od 90 dana od dana njegovog objavljivanja u „Službenom glasniku RS“. U vezi sa tim, a kod činjenice da su istekli rokovi u kojima se moglo tražiti brisanje neosnovanog upisa u sudski registar, Viši privredni sud je naveo da treba imati u vidu da eventualno osporavanje izvršenog upisa podrazumijeva utvrđenje ništavosti akta na osnovu kojeg je izvršen upis u sudski registar, a takav zahtjev nije ni postavljen, zbog čega je isključena mogućnost da prvostepeni sud utvrdi ništavost pobijanih rješenja, a pogotovo da se po tom osnovu briše postojeće i uspostavlja ranije zemljišnoknjižno i posjedovno stanje, a eventualno utvrđivanje ništavosti navedenih rješenja praktično bi značilo ništavost registracije preduzeća i prestanak njegovog pravnog subjektiviteta, što je, prema ocjeni Višeg privrednog suda, izvan domašaja ove parnice. Viši privredni sud je dalje istakao da kod činjenice da apelant nije dokazao da je sljednik preduzeća "Kožar", da nije uknjižen kao vlasnik, niti upisan kao posjednik i da nema pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, neprihvatljiv je stav prvostepenog suda da apelant u odnosu na uknjiženog tuženog, kod kojega je izvršena privatizacija državnog kapitala, ima jači pravni osnov u smislu člana 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je primjenom člana 229. tačka 4. ZPP donesena presuda kao u izreci presude.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 006601 12 Rev od 10. septembra 2013. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna, te da se neosnovano apelantovom revizijom ukazuje da je pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku s obzirom da iz razloga odluke drugostepenog suda proizlazi da je na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj U/I-2664/99 od 22. decembra 1999. godine izmijenjen naziv preduzeća, „Borovo-Balprom“ d.o.o. za unutrašnju i vanjsku trgovinu, tako da glasi Društveno preduzeće za trgovinu, proizvodnju i usluge ,,Bonel“ d.o.o. Banja Luka, a da je do tog utvrđenja drugostepeni sud došao uvidom u zk. uložak broj 537 k.o. Prijedor i zk. uložak broj 538 k.o. Prijedor iz kojih proizlazi da je na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj U/I-2664/99 od 22. decembra 1999. godine mijenjan naziv preduzeća. Vrhovni sud je, također, zaključio da se neosnovano revizijom ukazuje da je u pogledu utvrđivanja prava vlasništva tuženog na predmetnim objektima bilo neophodno donošenje rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka u smislu odredaba člana 8.a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09 i 79/11), a koje za tuženog nikad nije doneseno zbog toga što su promjene u pogledu tuženog, a na osnovu pobijanih rješenja, izvršene i upisane u javne knjige zaključno sa 2008. godinom, tj. prije stupanja na snagu odredaba člana 1. Zakona o dopuni Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/09), koji je stupio na snagu 8. jula 2009. godine, a kojim odredbama je propisano da će republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove nakon provedenog postupka donijeti rješenje kojim se utvrđuje pravo vlasništva u korist podnositelja zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da osporenom odlukom drugostepenog suda nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu, te da se apelantovom revizijom ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, niti je ona zahvaćena nepravilnostima na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da se pravilnom analizom izvedenih materijalnih dokaza može nesporno utvrditi da Viši privredni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama nisu ocijenili član 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji regulira pitanje valjanih pravnih osnova za stjecanje imovine. Apelant je dalje istakao da tuženi na osnovu osporavanih rješenja nije mogao steći pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva na nekretninama, jer nije postojao ugovor između apelanta i tuženog o prijenosu prava raspolaganja na predmetnim nekretninama, niti je utvrđeno pravno sljedništvo u korist tuženog, te da akti o osnivanju preduzeća nisu mogli predstavljati pravni osnov za prijenos prava vlasništva, odnosno prava raspolaganja na nekretninama, kao i da tuženi nije dokazao postojanje bilo kakvog pravnog osnova na osnovu kojega bi na njega bilo preneseno pravo vlasništva, zbog čega smatra da su Viši privredni sud i Vrhovni sud svojim odlukama povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
b)Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporene odluke, te da smatra da apelantu nisu povrijeđena prava zaštićena Ustavom i Evropskom konvencijom.
14. Okružni privredni sud je u odgovoru na apelaciju, također, naveo da prilikom donošenja prvostepene presude nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da je prvostepena presuda na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.
15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant nikada nije bio uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina, jer je na nekretnini 1 raniji suvlasnik bilo preduzeće „Kožar“ Sarajevo i nesporno je utvrđeno da apelant nije pravni sljednik tog pravnog lica, a na nekretnini 2 u državnom vlasništvu kao prvi nositelj prava raspolaganja i korištenja je uknjižen tuženi tako da apelant nema aktivnu legitimaciju da traži promjene zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja, a niti predaju u posjed. Imajući u vidu navedeno, tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80, koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske) relevantne odredbe glase:
Član 20.
Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
17. Zakon o upisu u sudski registar („Službeni glasnik RS“ broj 42/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 62.
Ako je upis u sudski registar izvršen na osnovu lažne isprave, ako su u ispravi na osnovu koje je izvršen upis navedeni neistiniti podaci, ako je isprava izdata u nezakonito sprovedenom postupku, ako je nezakonito sprovedena radnja o kojoj se podaci upisuju u sudski registar ili ako postoje drugi zakonom predviđeni razlozi, tužbom za utvrđenje može se tražiti da se utvrdi da je upis ništav.
Tužbu može podneti lice koje ima pravni interes da se utvrdi ništavost upisa.
Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana kad je podnosilac tužbe saznao za razloge ništavosti, ali se ne može podneti posle isteka roka od tri godine od dana izvršenog upisa.
Po prijavi tužioca registarski sud će izvršiti upis zabeležbe spora iz stava 1. ovog člana u sudski registar.
18. Zakon o registraciji poslovnih subjekata u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ broj 42/05) u relevantnom dijelu glasi:
Brisanje iz registra Član 68.
(1) Za brisanje iz registra nadležan je nadležni registarski sud.
(2) Lice koje ima pravni interes može nadležnom registarskom sudu podnijeti zahtjev za brisanje neosnovanog konačnog upisa.
(3) Zahtjev naveden u stavu (2) ovog člana može se podnijeti u roku od 15 dana od dana saznanja za upis, a najkasnije u roku od 90 dana od dana objavljivanja istog u “Službenom glasniku Republike Srpske”.
19. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 54.
Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
Ako odluka o sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaći i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.
Isticanje zahtjeva u smislu odredbe stava 3. ovog člana neće se smatrati kao preinačenje tužbe.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006601 12 Rev od 10. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 2. oktobra 2013. godine, a apelacija je dostavljena 27. novembra 2013. godine iz čega slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud zapaža da apelant u pogledu povrede prava na pravično suđenje navodi da Viši privredni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama nisu ocijenili član 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji regulira pitanje valjanih pravnih osnova za stjecanje imovine, te smatra da tuženi na osnovu osporavanih rješenja nije mogao steći pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva na nekretninama, jer nije postojao ugovor između apelanta i tuženog o prijenosu prava raspolaganja.
28. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova i organa uprave u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove i organe uprave u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova i organa uprave da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
30. Ustavni sud prvenstveno nalazi da su u obrazloženju osporenih odluka dati iscrpni razlozi i obrazloženja na osnovu čega su Vrhovni i Viši privredni sud zaključili da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost rješenja Osnovnog suda na osnovu kojih su upisani određeni podaci o promjeni naziva, te statusnim i organizacijskim promjenama i transformaciji tuženog, te da u skladu sa time izvrši brisanje uknjižbe i posjeda, uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog i posjedovnog stanja i da se naloži tuženom da apelantu preda u posjed navedene nekretnine. Naime, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak Višeg privrednog suda koji je, polazeći od odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku, naveo da nije predviđena mogućnost da se u parničnom postupku utvrđuje ništavost rješenja o upisu u sudski registar, a pogotovo da o tome odlučuje drugi prvostepeni sud, te da takvu odluku ne bi mogao donijeti ni drugostepeni sud, jer se po blagovremeno izjavljenom redovnom pravnom lijeku odluka može u cijelosti ili djelomično ukinuti ili preinačiti. Također, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama pravilno ukazano da su, čak i kada bi postojala mogućnost utvrđivanja ništavosti registarskih rješenja pred drugim sudovima, u konkretnom slučaju, u skladu sa tada važećim Zakonom o upisu u sudski registar, odnosno Zakonom o registraciji poslovnih subjekata u Republici Srpskoj koji su važili u trenutku upisa, protekli rokovi u kojima se poništenje, odnosno brisanje upisa moglo zahtijevati.
31. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje da Vrhovni i Viši privredni sud u osporenim odlukama nisu ocijenili član 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i da na osnovu osporenih rješenja tuženi nije mogao steći pravo raspolaganja, Ustavni sud primjećuje da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je, suprotno apelantovim navodima, o pitanjima prava raspolaganja na predmetnim nekretninama odlučivano aktima Općine Prijedor i prednika tuženog na osnovu kojih je odlučivano o osnivanju i statusnim pitanjima prednika tuženog, odnosno aktima kojima osnovano preduzeće TP „Kovis“ Prijedor u čiju imovinu su ušle predmetne nekretnine i navedeno preduzeće pripojeno preduzeću „Borovo Balprom“, ali da poništenje navedenih akata uopće nije bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud pravilno zaključio da na osnovu osporavanih rješenja registarskog suda, na osnovu kojih je upisana promjena naziva preduzeća, odnosno promjena statusa nosioca prava raspolaganja, tuženi nije stekao pravo raspolaganja na predmetnim nekretninama i da ta rješenja ne predstavljaju pravni osnov za stjecanje prava vlasništva u smislu člana 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, niti se navedenim rješenjima briše postojeće i uspostavlja ranije zemljišnoknjižno i posjedovno stanje, već samo evidentira statusna promjena titulara. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant svojim tužbenim zahtjevom, između ostalog, zahtijevao da se utvrdi da je na spornim nekretninama stekao pravo vlasništva, odnosno pravo raspolaganja, te da je o tom tužbenom zahtjevu odlučeno prvostepenom presudom kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant protiv navedene odluke nije izjavio žalbu iz čega proizlazi da apelant nije iscrpio sve pravne mogućnosti kako bi eventualno postojanje njegovih prava na predmetnim nekretninama, na koja se poziva u apelaciji, bilo utvrđeno u postupku pred redovnim sudovima. Dovodeći u vezu navedeno u kontekst apelantovih navoda da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe materijalnog prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nalazi da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)Pravo na imovinu
33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.
35. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman