Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1564/14 (Centrotrans-DC d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1564/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1564/14, rješavajući apelaciju Centrotrans-DC d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav 2. tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Centrotrans-DC d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 089141 14 Pz 3 od 30. januara 2014. godine, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Centrotrans-DC d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik Mustafa Ruvić, podnio je 4. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ip 089141 14 Pz 3 od 30. januara 2014. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
2. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere Ustavni sud je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1564/14 od 10. juna 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 089141 13 Ip 2 od 11. oktobra 2013. godine odbijen je prigovor apelanta, kao izvršenika u izvršnom postupku tražitelja izvršenja Nikole Grabovca, te je rješenje o izvršenju kojim je dozvoljeno izvršenje broj 65 0 Ip 089141 13 Ip 2 od 9. maja 2013. godine u cijelosti potvrđeno. Nakon što je ispitao istaknute prigovore apelanta Općinski sud je utvrdio da izneseni prigovori nisu obuhvaćeni odredbom člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), koji bi spriječili izvršenje rješenja, pa je shodno tome odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
4. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv osporenog rješenja Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Ip 089141 14 Pz 3 od 30. januara 2014. godine žalbu odbio i osporeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepenog rješenja zaključio da je ono doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene odredaba ZIP-a, naglasivši da žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja. Pojašnjavajući stav o neosnovanosti žalbe Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da pozivanje apelanta na apelaciju broj AP-1969/12 koju je podnio Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda donesenog u predmetnom postupku, te na rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koje je doneseno u drugom predmetu, ne mogu uticati na provođenje predmetnog izvršenja.
5. Kantonalni sud je nadalje pojasnio da je rješenje o izvršenju u predmetnoj pravnoj stvari doneseno na prijedlog povjerioca „Botex export-import“ Sarajevo 5. juna 2002. godine pod brojem Ip-2431/02, a nakon što je u toku predmetnog postupka rješenjem Općinskog suda od 23. aprila 2008. godine zaključen likvidacioni postupak nad navedenim poslovnim subjektom. Nakon toga je, kako iz obrazloženja proizlazi, izvršni sud usvojio prijedlog Nikole Grabovca iz Sarajeva da se umjesto tražitelja izvršenja „Botex export-import“ d.o.o. Sarajevo, kao tražitelj izvršenja u predmetnom postupku, odredi upravo imenovani, kao osnivač – član društva, na koga su prenesene imovinske vrijednosti koje su ostale nakon likvidacije pravnog lica „Botex export-import“ Sarajevo. Iz obrazloženja dalje proizlazi da je tražilac izvršenja (Nikola Grabovac), nakon što je rješenje o promjeni tražioca izvršenja od 6. aprila 2009. godine postalo pravosnažno, predložio nastavak izvršenja na nekretninama u vlasništvu apelanta, kao novom predmetu i sredstvu izvršenja, jer na računu apelanta nije bilo dovoljno novčanih sredstava za namirenje predmetnog potraživanja.
6. Kantonalni sud je posebno naglasio da je presuda Općinskog suda II u Sarajevu broj Ps- 521/98 od 5. juna 2001. godine postala pravosnažna sa danom 15. mart 2002. godine, čime je ista stekla svojstvo izvršne isprave na temelju koje sud može odrediti prinudno izvršenje. Budući da navedena presuda, koja je predmet izvršenja, nije ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, a iz priloženih dokaza proizlazi da su tražilac izvršenja i apelant pravni slijednici koji su u toj presudi označeni kao tužitelj i tuženi, izvršni sud je u takvim okolnostima dužan provesti predmetno izvršenje. Osim navedenog, kako je istakao Kantonalni sud, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je podnosio zahtjev za ukidanje klauzule pravosnažnosti ili vanredne pravne lijekove, kako bi osporio zakonitost presude koja je predmet izvršenja, pa njegovi navodi koji se odnose na nedostatak stranačke sposobnosti ne mogu biti razlozi koji sprječavaju izvršenje koje propisuje član 47. ZIP-a. Činjenica da je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne može biti razlog za odlaganje izvršenja, jer takva mogućnost nije predviđena odredbama ZIP-a. Uzevši u obzir sve navedeno Kantonalni sud je sve istaknute žalbene navode apelanta ocijenio neosnovanim, pa kako nisu postojali ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja, shodno odredbi člana 235. stav 1. tačka
2. Zakona o parničnom postupku.
7. Ustavni sud podsjeća da je odlučujući o apelaciji apelanta broj AP-1969/12 (na koju se pozvao uz izvršnom postupku) donio konačnu odluku kojom je odbacio navedenu apelaciju kao prima facie neosnovanu (vidi, Ustavni sud odluka o dopustivosti broj AP 1969/12 od 24. aprila 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
8. Apelant smatra da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Ustavni sud zapaža da apelant, kao izvršenik u izvršnom postupku, predmetnom apelacijom osporava rješenja kojima je dozvoljeno izvršenje pravosnažne sudske odluke na apelantovim nekretninama. Shodno tome, potrebno je prije svega odgovoriti na pitanje, da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
11. Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/89 OI 46). Ustavni sud je svojoj odluci broj AP- 1996/06 od 6. marta 2007. godine, podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
12. U konkretnom slučaju apelant, kao izvršenik, osporava odluke koje su donesene u izvršnom postupku na prijedlog tražitelja izvršenja radi namirenja njegovog novčanog potraživanja iz pravosnažne presude donesene u parničnom postupku. Iz navedenog proizlazi da su apelantova građanska prava i obaveze utvrđena pravosnažnom Presudom Općinskog suda II u Sarajevu broj Ps- 521/98 od 5. juna 2001. godine, koja je postala pravosnažna sa danom 15. mart 2002. godine. Dakle, u predmetnom izvršnom postupak u kojem apelant ima poziciju izvršenika, a u okviru kojeg je doneseno osporeno rješenje, nisu utvrđivana nova, niti posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanta. Stoga, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima koja su pokretala identična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1726/08 od 14. oktobra 2008. godine, tač. 14. do 18., dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) smatra da navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom djelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Međutim, apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu zauzetu u odlukama br. AP-206/02 23. jula 2004. godine, AP-1996/06 od 6. marta 2007. godine, AP-2836/07 od 28. oktobra 2008. godine, zatim prethodno navedenu AP-1726/08, AP-3888/11 od 9. decembra 2014. godine i AP-3844/13 od 10. oktobra 2016. godine (sve dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) , te shodno tome, podržavajući svoju praksu, konstatuje da predmetne nekretnine, na kojima je predloženo izvršenje, predstavljaju apelantovu imovinu koja je, kao imovinsko pravo, zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, osnovanost isplate, kao i visina novčanog iznosa radi čijeg namirenja je određeno predmetno izvršenje na nekretninama apelanta, nisu utvrđeni u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku okončanom pravosnažnom presudom Općinskog suda II u Sarajevu, čije je prinudno izvršenje predložio tražitelj izvršenja, a koja nije predmet ove apelacije. Stoga se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u postupku izvršenja pravosnažne presude ukazuju, također, ratione materiae, inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman