Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2207/15 (A. I.,M.S.,B. M.,F.S. i S. D.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2207/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2207/15, rješavajući apelacije Andrije Ivkovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Andrija Ivković protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 006593 14 Rsž od 27. marta 2015. godine;
M.S. protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 117458 11 Rsž od 21. aprila 2015. godine;
Branislav Mitrović protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 037562 14 Rsž od 25. februara 2015. godine;
F.S. protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Rs 005885 14 Rsž od 13. aprila 2015. godine;
Slavko Davidović protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 167455 15 Rsž od 21. januara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2207/15
1. Andrija Ivković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 4. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 006593 14 Rsž od 27. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog (ŠGD „Hercegbosanske šume“ d.o.o. Kupres) od 17. aprila 2013. godine o imenovanju upravitelja Šumarije Kupres D.M. i da se naloži tuženom da apelanta imenuje za upravitelja Šumarije Kupres radno mjesto broj 4, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je tuženi raspisao natječaj za upravitelja Šumarije Kupres na koji se prijavilo sedam kandidata, da svi kandidati ispunjavaju tražene uvjete i da su dostavili traženu dokumentaciju, da je tuženi donio Odluku o imenovanju upravitelja Šumarije Kupres pod brojem 01/1-113/2013 od 17. aprila 2013.godine, na osnovu člana 3. Poslovnika o radu uprave tuženog i člana 7. Statuta uprave tuženog, te da je navedenom Odlukom za upravitelja Šumarije Kupres nakon provedenog javnog natječaja imenovan D.M., a nakon toga obavijestio apelanta o izboru kandidata na radno mjesto pod brojem 4-Upravitelj Šumarije Kupres. Kantonalni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju tuženi ispoštovao sve zakonske procedure u pogledu raspisanog natječaja u skladu sa svojim pravnim aktima i Statutom. Naime, imajući u vidu činjenično utvrđenje prvostepenog suda, materijalne dokaze u spisu, te nespornu činjenicu da se tuženi prilikom izbora kandidata pridržavao uvjeta predviđenih natječajem i da je ispoštovana sva zakonska procedura u pogledu raspisanog natječaja, te da izabrani kandidat ispunjava uvjete natječaja i da je tuženi izvršio izbor kandidata između kandidata koji ispunjavaju uvjete, to je samim tim zakonita Odluka tuženog od 17. aprila 2013. godine o imenovanju D.M. za upravitelja Šumarije Kupres, a nakon provedenog javnog natječaja. Također, pravilno je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da sud naloži tuženom da apelanta imenuje upraviteljem Šumarije Kupres u Kupresu radno mjesto broj 4., iz razloga što sud ispituje samo zakonitost odluke o izboru kandidata odnosno, da ne vrši izbor kandidata između prijavljenih kandidata.
AP-2495/15
2. M.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupaju Kemal Ganić i Mehmed Vranac advokati iz Visokog, podnio je 19. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 117458 11 Rsž od 21. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, obavezan je tuženi (Agencija za zaštitu ljudi i imovine „Glock – Sigurnost“ d.o.o.) da apelantu na ime regresa (za 2008. godinu) i otpremnine isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao isplatu naknade toplog obroka za period od 13. avgusta 2007. godine do 31. avgusta 2009. godine u iznosu od 7.151,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant u periodu od 13. avgusta 2007. godine do 31. avgusta 2009. godine bio zaposlenik tuženog, da mu je radni odnos prestao zbog nedostatka posla, pa je prvostepeni sud primjenom odredbi iz člana 19. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH i člana 100. Zakona o radu djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta i to za isplatu regresa i otpremnine, dok je u ostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev. Naime, utvrđeno je da iz listi o isplati toplog obroka proizilazi da je tuženi evidentirao isplatu naknade toplog obroka za apelanta, dok iz iskaza saslušanih svjedoka, koje sud u cijelosti prihvata, jasno proizilazi da su saglasno izjavili da se naknada na ime toplog obroka kod tuženog isplaćivala na blagajni i da je bilo uobičajeno da jedan zaposlenik preuzima naknadu za više zaposlenika, koji su radili van sjedišta tuženog i da im naknadu preda u podružnicama. S druge strane, apelant nije dokazao neistinitost isplatnih lista, pa se ne može zaključiti da mu nije isplaćena naknada, jer isplatnu listu nije lično potpisao, odnosno nije dokazao da su iskazi saslušanih svjedoka neistiniti. Dakle, činjenica da apelant tvrdi da samo njemu tuženi nije vršio isplatu toplog obroka, u spornom periodu, da nije potpisao isplatne liste niti punomoć za isplatu sporne naknade drugom licu, nije dovoljno da se takvo što može prihvatiti kao dokazano. Kantonalni sud ističe da je za usvajanje ovog dijela tužbenog zahtjeva bilo nužno dokazati da su iskazi saslušanih svjedoka neistiniti, obzirom i na materijalne dokaze, evidenciju isplata apelantu na ime naknade toplog obroka kod tuženog. Budući da na osnovu izvedenih dokaza apelant nije dokazao svoje navode, to je prvostepeni sud donio pravilan zaključak o neosnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, zaključio je Kantonalni sud.
AP-2565/15
3. Branislav Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Novak Borojević advokat iz Broda, podnio je 20. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 037562 14 Rsž od 25. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, uvažena je žalba tuženog (Fond PIO RS, Filijala Doboj) i preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništava odredba člana 5. stav 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji je apelant 1. februara 2013. godine zaključio sa tuženim, da se obaveže tuženi da apelantu u zaključenom ugovoru o radu odredi koeficijent za obračun plate od 9,72 utvrđen tabelarnim pregledom koeficijenata za obračun plata 4 platne grupe prvog razreda u skladu sa članom 51. Pravilnika o radu i to počev od dana zaključenja ugovora o radu pa sve do izmjene ili prestanka važenja ugovora, te da se obaveže tuženi da apelantu isplati razliku plate između utvrđenog koeficijenta od 8,10 prema osporenom ugovoru do koeficijenta 9,72 sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U postupku je, između ostalog, utvrđeno da je apelantu Odlukom od 1. februara 2013. godine otkazan ugovor o radu s ponudom zaključivanja ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, što je apelant prihvatio i zaključio istog dana predmetni ugovor u kojem je navedeno da ima završen prvi stepen pravnog fakulteta i stručno zvanje pravnik, a raspoređen je na radno mjesto upravnik Poslovnice Brod, te je bio dužan u roku od godinu dana doškolovati se za stručnu spremu predviđenu za radno mjesto na koje se raspoređuje, pa je članom 5. tog ugovora apelantu određen koeficijent za obračun plate od 8,10 utvrđen tabelarnim pregledom koeficijenata za obračun plata u skladu sa članom 51. Pravilnika o radu. Okružni sud navodi da je prema navedenoj odredbi Pravilnika tačka 103. upravniku poslovnice određen koeficijent u rasponu ud 6,48 - 8,1 iz čega proizilazi da je apelantu, suprotno zaključku prvostepenog suda, pravilno obračunavana plata. Okružni sud ističe da je prvostepeni sud zanemario i bitnu činjenicu da apelant nema stručno zvanje potrebno za radno mjesto na koje postavljen navedenim ugovorom o radu i da mu je zbog toga dat određeni rok da se doškoluje, što apelant, prema stanju spisa, nije učinio. Pri tome je prvostepeni sud zanemario i dostavljeno mišljenje Ministarstva prosvjete i kulture Vlade Republike Srpske u vezi sa stručnim i akademskim zvanjima. Ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da je apelant diskriminisan u smislu odredaba Zakona o zabrani diskriminacije zato što mu je određen niži koeficijent od dva druga upravnika poslovnica, jer se radi o licima koja su završila pravni i ekonomski fakultet i stekla zvanja diplomiranog pravnika i diplomiranog ekonomiste, za razliku od apelanta koji ima viši stepen stručne spreme sa zvanjem pravnika. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 224. stav 1. tačka 5. Zakona o parničnom postupku.
AP-2793/15
4. F.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Džavid Slamnik advokat iz Doboja, podnio je 3. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Rs 005885 14 Rsž od 13. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je sa tuženim („HAB“ d.o.o. Maglaj), odnosno njegovim pravnim prednikom (motel „Chicago“), 22. aprila 2005. godine zaključio ugovor o radu (na poslovima konobara), da mu je 6. januara 2013. godine nezakonito otkazan usmeni ugovor o radu, te da se obaveže tuženi da apelantu iznova uspostavi radno-pravni status, obračuna i isplati plate do povratka na posao i naknadi troškove postupka, dok je apelant obavezan tuženom naknaditi troškove postupka. Kantonalni sud je naveo da u slučaju kada poslodavac ne zaključi pismeni ugovor o radu dužan je zaposleniku uručiti pismenu izjavu koja zamjenjuje ugovor o radu, a ako to ne učini poslodavac povređuje prava zaposlenika koji u tom slučaju ima pravo da zahtijeva od poslodavca ostvarivanje tog povrijeđenog prava i može da podnese tužbu zbog povrede prava iz radnog odnosa – izdavanje pismene izjave iz člana 21.a Zakona o radu. Kantonalni sud je istakao da je poslodavac, u skladu sa odredbom člana 21.a Zakona o radu, dužan pismenu izjavu uručiti zaposleniku u roku od jednog mjeseca od dana kada zaposlenik počeo da radi kod poslodavca tj. u konkretnom slučaju, ako je apelant počeo raditi kod tuženog 22. aprila 2005. godine to je tuženi bio dužan pismenu izjavu uručiti apelantu najkasnije do 23. maja 2005. godine. S obzirom da tuženi nije dostavio apelantu pismenu izjavu u navedenom roku, to je apelant imao pravo da u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu svog prava iz radnog odnosa (koja se računa od 23. maja 2005. godine) podnese tužbu zbog povrede prava iz radnog odnosa. Međutim, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, u konkretnom slučaju apelant je tužbu podnio tek 17. aprila 2013. godine, nakon isteka roka iz odredbe člana 103. Zakona o radu, i na taj način izgubio pravo na sudsku zaštitu, zaključio je Kantonalni sud. AP-1658/16
5. Slavko Davidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 11. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 167455 15 Rsž od 21. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, uvažena je žalba tužene (OŠ „Mladen Stojanović“ Bronzani Majdan) i ukinuta je prvostepena presuda u dijelu kojim je obavezana tužena da apelantu isplati razliku plata i izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za april, maj, juni i juli 2013. godine, te je tužba u tom dijelu odbačena kao neblagovremena. Istom presudom preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu štete na ime razlike plata za period od 1. marta 2012. godine do 30. marta 2013. godine i za period od 1. avgusta 2013. godine do 30. avgusta 2014. godine sa uplatom pripadajućih doprinosa za isti vremenski period zajedno sa troškovima postupka, dok je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. Okružni sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanta za isplatu razlike plate (između plate koju je apelant ostvarivao na osnovu zaključenog ugovora od 25. oktobra 2001. godine i isplaćivane plate apelantu od strane tužene) za vremenski period od 1. septembra 2011. godine do 30. avgusta 2014. godine i uplata pripadajućih doprinosa na ime dosuđene razlike plate. Dalje se navodi da je apelant tužbom od 22. aprila 2013. godine zahtijevao isplatu razlike plate za vremenski period od septembra 2011. godine do 30. marta 2013. godine, dok podneskom od 17. septembra 2014. godine (predat na pripremnom ročištu), tužitelj potražuje izgubljenu zaradu na ime razlike plate za vremenski period postavljen u tužbi, s tim što preinačenjem tužbe zahtijeva i isplatu razlike plate za vremenski period od 1. aprila 2013. godine do 30. avgusta 2014. godine. S tim u vezi Okružni sud navodi da je tužitelj nakon proteka roka za isplatu plate u smislu odredbe člana 91. Zakona o radu, imao saznanje o visini isplaćene plate, to se blagovremenost podnošenja tužbe u smislu odredbe člana 118. Zakona o radu ima cijeniti od proteka roka za isplatu plate za prethodni mjesec. S obzirom da je apelant prvi put preinačenom tužbom od 17. septembra 2014. godine zahtijevao isplatu plate za april, maj, juni i juli 2013. godine, imajući u vidu jednogodišnji rok za sudsku zaštitu, to je prvostepenu presudu u ovom dijelu valjalo ukinuti i tužbu odbaciti kao neblagovremenu. Dalje, Okružni sud navodi da kod utvrđene činjenice da je apelant povukao tužbeni zahtjev kojim traži poništenje rješenja o utvrđivanju dvadesetosmočasovnog rada u okviru četrdesetčasovne radne nedjelje, to mu je otpao razlog da zahtijeva isplatu razlike plate za vremenske periode i to od 1. marta 2012. godine do 30. marta 2013. godine i za period od 1. avgusta 2013. godine do 1. aprila 2014. godine. Naime, predmetna rješenja kod tužene su postala pravosnažna i konačna, a isplata razlike plate zbog umanjenja četrdesetčasovne radne nedjelje se upravo temelji na predmetnim rješenjima, koja razlika je akcesome prirode u odnosu na ista, pa se žalba tužene u ovom dijelu ukazuje osnovana, te je preinačenjem prvostepene odluke zahtjev apelanta u ovom dijelu iz navedenih razloga valjalo odbiti. Također, Okružni sud navodi da apelant zahtijeva i isplatu razlike plate za vremenski periodo do 1. aprila 2013. godine do 30. avgusta 2014. godine, međutim tužena je 18. maja 2014. godine donijela rješenje kojim je apelantu utvrdila osnovni koeficijent za obračun plate 3,30 koji se ima uvećati za godine staža i udaljenost od centra Opštine tako da mu je utvrđen zbirni koeficijent od 4,149, a prema cijeni rada od 100.00 KM, tako da je utvrđena visina plate apelantu u iznosu od 414,81 KM. Apelantu je vršen obračun i isplata plate po navedenom koeficijentu, a kako isti ne zahtijeva poništenje ni ovog rješenja u ovom sudskom postupku, to je isto kod tužene postalo konačno i pravosnažno, pa je samim tim tužena i vezana za isplatu plate po predmetnom rješenju, a kako je zahtjev apelanta akcesorne prirode u odnosnu na rješenje o utvrđivanju visine plate, to je prvostepenu presudu i u ovom dosuđujućem dijelu zahtjeva za isplatu razlike plate za navedeni vremenski period valjalo preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti, zaključio je Okružni sud.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2207/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman