Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3906/16 (S. D.,S. B.,J. H.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3906/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3906/16, rješavajući apelacije Saudina Džafe i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Saudin Džafo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018824 13 U od 29. jula 2016. godine;
Senad Bulbulušić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019735 14 U od 13. jula 2016. godine;
Jasmin Hurić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019041 13 U od 28. jula 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3906/16
1. Saudin Džafo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Breze, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018824 13 U od 29. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta. U predmetnoj upravnoj stvari je apelantu, korisniku prava na prijevremenu starosnu penziju, priznato pravo na isplatu penzije, u određenom mjesečnom iznosu, usklađenu sa isplatnim koeficijentom 1,27 , uz obračun isplaćenih akontacija penzije. Također je utvrđeno da su sredstva za isplatu penzije osigurana i isplaćena iz Budžeta institucija Bosne i Hercegovine, kao i da apelantu prestaje pravo na penziju po Zakonu o službi u Oružanim snagama BiH, sa 31. majom 2012. godine.
AP-3907/16
2. Senad Bulbulušić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Breze, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 019735 14 U od 13. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta. U predmetnoj upravnoj stvari je apelantu, korisniku prava na prijevremenu starosnu penziju, priznato pravo na isplatu penzije, u određenom mjesečnom iznosu, usklađenu sa isplatnim koeficijentom 1,27, uz obračun isplaćenih akontacija penzije. Također je utvrđeno da su sredstva za isplatu penzije osigurana i isplaćena iz Budžeta institucija Bosne i Hercegovine, kao i da apelantu prestaje pravo na penziju po Zakonu o službi u Oružanim snagama BiH, sa 31. majom 2012. godine.
AP-3909/16
3. Jasmin Hurić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Goražda, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 019041 13 U od 28. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta. U predmetnoj upravnoj stvari je apelantu, korisniku prava na prijevremenu starosnu penziju, priznato pravo na isplatu penzije, u određenom mjesečnom iznosu, usklađenu sa isplatnim koeficijentom 1,27, uz obračun isplaćenih akontacija penzije. Također je utvrđeno da su sredstva za isplatu penzije osigurana i isplaćena iz Budžeta institucija Bosne i Hercegovine, kao i da apelantu prestaje pravo na penziju po Zakonu o službi u Oružanim snagama BiH, sa 31. majom 2012. godine.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3906/16.
5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
6. U svim obrazloženjima, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je tuženi imao ovlaštenje da prvostepenim rješenjima utvrdi naprijed navedeni isplatni koeficijent na osnovu Odluke Vlade F BiH od 5. januara 2012. godine (kojom je dana saglasnost tuženom za isplatu akontacije penzija ostvarenih po članu 48. stav 4. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH) i Odluke direktora tuženog od 1. avgusta 2012. godine (o visini isplatnog koeficijenta usklađivanja za penzije iz člana 48. naprijed navedenog Zakona), vezano za Sporazum o transferu grant sredstava iz razdjela Budžeta Ministarstva odbrane BiH za 2012. godinu. Po ocjeni Kantonalnog suda, osporenim odlukama upravnih organa, nije došlo do povrede materijalnog, niti procesnog prava, kako to apelanti u tužbama tvrde. Naime, Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine odnosi se na korisnike penzije koji su pod povoljnijim uslovima ranije ostvarili pravo na penziju, kao što je slučaj i kod apelanata, prvostepenim upravnim rješenjima nije ukinuto apelantima pravo na prijevremenu starosnu penziju, priznato ranijim rješenjima prvostepenog upravnog organa, nego je izmijenjen iznos penzije (visina isplatnog koeficijenta) i time se nisu povrijedila stečena prava apelanata. Kantonalni sud zaključuje da prema odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te odredbama navedenog Zakona u službi u Oružanim snagama BiH, pravo na penziju ne uključuje pravo na određeni iznos penzije, pa tako nije nepromjenjiv ni utvrđeni iznos penzije apelantima, koji je izmijenjen prvostepenim upravnim rješenjima. U tom smislu je istaknuto da visina penzije, odnosno visina isplatnog koeficijenta, podliježe izmjenama u skladu sa realnim mogućnostima i ekonomskim pokazateljima u F BiH. Stoga su, po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani navodi apelanata da se ranija rješenja tuženog nisu mogla izmijeniti, kao i primjedbe u pogledu prestanka navedenog prava sa 31. majom 2012. godine, imajući u vidu odredbe člana 48.a) stav 1. tačka 4. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH. Kantonalni sud, također ističe, da navedenom zakonskom odredbom je propisano da sva prava koja su ostvarila lica u skladu sa dosadašnjom odredbom člana 48. stav 4. Zakona, prestaju da važe sa danom primjene tog Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, te je Kantonalni sud ocijenio, da su u konkretnim slučajevima pravilno primijenjene odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kao i odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman