Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2017/14 (D. S., M. S., S. S. i S. S.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ostavina
- Posjed
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 80
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2017/14
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2017/14, rješavajući apelaciju Džemala Sakića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Džemala Sakića, Metke Softić, Senaida Sakića i Sanela Sakića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je djelimično okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 010918 13 Rev od 13. februara 2014. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 32 0 P 0010918 01 P na osnovu Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 010918 12 Gž od 8.
aprila 2013. godine u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantima Džemalu Sakiću, Metki Softić, Senaidu Sakiću i Sanelu Sakiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Džemala Sakića, Metke Softić, Senaida Sakića i Sanela Sakića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 010918 13 Rev od 13. februara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Džemal Sakić, Metka Softić, Senaid Sakić i Sanel Sakić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gnojnice, koje zastupa Vinka Gutić, advokatica iz Lukavca, podnijeli su 30. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 010918 13 Rev od 13. februara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te od Džemile Mahmutović i Jasminke Bečić (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 12. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 14. i 24. oktobra 2016. godine. Tužene u ostavljenom roku nisu dostavile odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući o tužbi apelanata protiv tuženih radi utvrđenja i poništenja ugovora, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj 32 0 P 0010918 01 P od 30. aprila 2012. godine kojom je utvrđeno da na nekretninama upisanim u KO Gnojnica, čije su bliže oznake navedene u stavu I izreke presude, pripada pravo posjeda ostavitelju apelanata Alagi Sakiću (u daljnjem tekstu: ostavitelj) s dijelom 1/1 što su tužene dužne trpjeti i priznati da se u katastarskom operatu Općine Lukavac na predmetnim nekretninama kao posjednik upiše ostavitelj, da predmetne nekretnine predstavljaju zaostavštinu ostavitelja i da se pravo nasljeđa na toj imovini raspravi u ostavinskom postupku. Drugim stavom izreke navedene presude je utvrđeno da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju od 5. oktobra 1984. godine koji je zaključila supruga ostavitelja Mejra Sakić (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) kao primalac izdržavanja s prvotuženom kao davateljem izdržavanja, i to u dijelu kojim je ostaviteljica raspolagala nekretninom koja u naravi čini kuću i dvorište (bliže oznake navedene u izreci presude). Trećim stavom izreke presude je poništen ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je prvotužena kao prodavac zaključila s drugotuženom kao kupcem 18. jula 2006. godine na osnovu kojeg su drugotuženoj prodate nekretnine iz prethodnog stava, te da se na navedenim nekretninama kao posjednik s dijelom 1/1 upiše ostavitelj jer predmetne nekretnine predstavljaju njegovu ostavinsku masu.
6. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti 15. marta 2001. godine podnijeli tužbu protiv prvotužene radi poništenja ugovora i utvrđenja obima zaostavštine. U činjeničnom opisu tužbe su istakli da su ostaviteljica i ostavitelj živjeli u braku u kojem nisu stekli potomke, da je ostavitelj njihov pravni prednik odnosno oni njegovi nasljednici, da je ostaviteljica nakon smrti ostavitelja raspolagala imovinom u korist prvotužene iako ta imovina predstavlja posebnu imovinu ostavitelja i zaostavštinu koja je trebala biti raspravljena u ostavinskom postupku. Prvobitnim tužbenim zahtjevom apelanti su tražili da se poništi ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između ostaviteljice i prvotužene jer nekretnine koje su bile predmet ugovora predstavljaju zaostavštinu ostavitelja, te da prvotužena trpi da se predmetne nekretnine rasprave u ostavinskom postupku iza njegovih nasljednika, konkretno apelanata. Općinski sud je Presudom broj P-113/01 od 29. augusta 2003. godine tužbeni zahtjev apelanata odbio u cjelini. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanata Rješenjem broj GŽ-256/04 od 20. aprila 2006. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
7. U obrazloženju presude je nadalje navedeno da je u ponovnom postupku održano pripremno ročište 31. maja 2007. godine, a prvostepena presuda kojom je postojeći tužbeni zahtjev ponovno odbijen donesena je 7. septembra 2007. godine. Kantonalni sud je svojim rješenjem od 4. decembra 2009. godine žalbu apelanata uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, ukazujući da nisu utvrđene činjenice relevantne za donošenje odluke iz stava II i III tužbenog zahtjeva apelanata. S tim u vezi je ukazano da je ostaviteljica, momentom smrti ostavitelja, pored apelanata također postala njegova nasljednica, pa je bilo neophodno utvrditi njezin dio na predmetnim nekretninama u momentu zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju.
8. U ponovnom postupku iz kojeg je proizašla presuda kojom je tužbeni zahtjev usvojen u cjelini 30. aprila 2012. godine, apelanti su putem svog punomoćnika pismenim podneskom od 4. juna 2010. godine preinačili tužbu u subjektivnom smislu i proširili je na drugotuženu, te su osim postojećih tužbenih zahtjeva za utvrđenje prava posjeda i ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju zatražili poništenje ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina koji je prvotužena u svojstvu prodavca zaključila s drugotuženom kao kupcem predmetnih nekretnina. U ovom postupku apelanti su u pismenom podnesku pojasnili da je ostavitelj bio vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, da je on umro 1973. godine, da je ostaviteljica upisana u posjedovni list nakon aviosnimanja 1974. godine, da je u posjedovnom listu vidljiva naknadna ispravka podataka, da je ostavinski postupak iza ostavitelja 1987. godine prekinut i oni upućeni na parnicu radi osporavanja ugovora o doživotnom izdržavanju, da je taj postupak završen tako da se tužba smatra povučenom jer nakon mirovanja postupka od tri mjeseca oni nisu blagovremeno zatražili nastavak postupka i da su nakon toga podnijeli novu tužbu i svoj tužbeni zahtjev usmjerili na obim zaostavštine svog pravnog prednika, konkretno ostavitelja.
9. U ponovnom postupku su izvedeni dokazi uvidom u pismenu dokumentaciju, između ostalog, ZK izvatke za predmetne nekretnine, posjedovne listove, ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o kupoprodaji, te je izveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, te vještačenjem vještaka geometra. Također je izvršen uvid u spis Općinskog suda u Lukavcu broj P-902/87 na osnovu kojeg je utvrđeno da su apelanti tužbom od 29. decembra 1987. godine protiv prvotužene tražili utvrđenje prava vlasništva s dijelom ½ na predmetnim nekretninama i da je u tom postupku doneseno Rješenje broj P-902/87 od 28. februara 2000. godine prema kojem se tužba smatra povučenom, koje je postalo pravomoćno donošenjem rješenja Kantonalnog suda od 28. februara 2000. godine. Iz posjedovnih listova za predmetne nekretnine proizlazi da je njihov prepis dat ostaviteljici 16. oktobra 1974. godine nakon smrti ostavitelja i da je nakon aviosnimanja i izmjena koje su se desile u katastarskom operatu u prepisu posjedovnih listova prekriženo ime ostavitelja kao ranijeg posjednika i upisano ime ostaviteljice. U obrazloženju presude je nadalje naveden sadržaj svih izvedenih dokaza pojedinačno, a nakon toga je tužbeni zahtjev apelanata usvojen u cjelini. S tim u vezi, Općinski sud je u konkretnoj situaciji, nakon analize i ocjene svih dokaza pojedinačno i uzajamno, kako je navedeno u obrazloženju presude, nedvojbeno utvrdio da je ostavitelj bio u posjedu predmetnih nekretnina sve do smrti 1973. godine, da je bio upisan kao katastarski posjednik i da je stoga u pitanju vanknjižna zaostavština ostavitelja. Također je u daljnjem obrazlaganju Općinski sud naveo nespornu činjenicu prema kojoj je ostaviteljica nakon smrti supruga, ostavitelja izvršila prenos predmetnih nekretnina na svoje ime kroz katastarski operat, što je potvrdio i vještak geometar. Međutim, kako je dalje ocijenjeno, taj prenos je izvršen nedopušteno jer se ostaviteljica upisala kao jedina nasljednica iako je znala da to nije, pa takav upis ne može proizvesti pravnu posljedicu valjanog stjecanja zemljišno-knjižnih prava. Također je, prema ocjeni prvostepenog suda, i prvotužena u momentu zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju mogla znati da ostaviteljica nije jedina nasljednica, a nije se mogla pouzdati ni u tačnost podataka iz zemljišnih knjiga jer je ostaviteljica bila upisana samo kao posjednik, a ne i vlasnik. Općinski sud je stoga zaključio da je i ugovor o doživotnom izdržavanju ništav jer je ostaviteljica kao primalac izdržavanja raspolagala nekretninama na kojima nije bila titular prava, pa je za zaključenje takvog ugovora nedostajao pravni osnov. Budući da je Sud utvrdio ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju, poništen je i ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina kojim je prvotužena bez pravnog osnova raspolagala nekretninom koja će se raspraviti u ostavinskom postupku iza ostavitelja.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 010918 12 Gž od 8. aprila 2013. godine žalbe tuženih djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u stavovima II, III i IV (utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora, te odluka o troškovima postupka) i u tim dijelovima predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom djelu su žalbe tuženih odbijene i prvostepena presuda potvrđena u stavu I presude kojim je utvrđeno da predmetne nekretnine pripadaju ostavitelju s pravom posjeda 1/1. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u dijelu u kojem se pobija žalbama i po službenoj dužnosti, a shodno članu 221. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), ocijenio da prvostepeni sud nije utvrdio činjenice koje su relevantne za donošenje odluke o dijelu tužbenog zahtjeva iz stava II i III prvostepene presude. S tim u vezi je istaknuto da je Kantonalni sud u svom ranijem rješenju od 4. decembra 2009. godine kojim je također žalba usvojena i ranija prvostepena presuda ukinuta, te predmet vraćen na ponovni postupak ukazao da je ostaviteljica momentom smrti ostavitelja postala jedan od njegovih nasljednika, te je s tim u vezi prvostepeni sud propustio utvrditi koliki je bio njezin suvlasnički dio na predmetnim nekretninama u momentu zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju jer je ostaviteljica mogla punovažno raspolagati samo svojim suvlasničkim dijelom na osnovu nasljeđa, a ne cjelokupnom imovinom na kojoj i apelanti imaju određene suvlasničke dijelove. Te činjenice su, prema ocjeni Kantonalnog suda, važne kako sa aspekta ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine tako i sa aspekta ugovora o doživotnom izdržavanju koji je, kako je dalje obrazloženo, ništav samo u onom dijelu u kom je ostaviteljica kao primalac izdržavanja raspolagala s više prava nego što ga je imala u smislu odredbi čl. 52. i 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je, kao je zaključeno, predmetni ugovor trebalo cijeniti kao zahtjev za utvrđenje djelimične ništavosti, što je prvostepeni sud propustio učiniti. Odluka je ukinuta i u stavu IV izreke prvostepene presude kojim je odlučeno o troškovima postupka budući da troškovi postupka zavise od uspjeha stranaka u sporu pa će o njima, kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud odlučiti u ponovnom suđenju.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 010918 13 Rev od 13. februara 2014. godine reviziju prvotužene uvažio i obje nižestepene presude u pravomoćno dosuđujućem dijelu preinačio tako što je tužbeni zahtjev iz stava I izreke prvostepene presude kojim je utvrđeno da pravo posjeda na predmetnim nekretninama pripada ostavitelju s dijelom 1/1 i da su tužene dužne trpjeti da se u katastarskom operatu na navedenim nekretninama kao posjednik upiše ostavitelj i da se navedene nekretnine koje predstavljaju zaostavštinu ostavitelja i nasljeđe apelanata rasprave u ostavinskom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je revizijom osnovano ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pravomoćnom dosuđujućem dijelu. Naime, napomenuto je da se odluka o tužbenom zahtjevu donosi primjenom relevantnih odredbi materijalnog prava, a to znači da mora imati osnov koji je sadržan u odgovarajućim materijalnopravnim odredbama. Imajući u vidu činjenični sadržaj tužbe i zahtjev koji se odnosi na posjed, konkretno „da je ostavitelj posjednik predmetnih nekretnina“ i da je posjed stekao nasljeđem, materijalno-pravni propis koji je trebalo primijeniti u konkretnom slučaju je Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO). Međutim, polazeći od tužbenog zahtjeva, koji su u konkretnom slučaju postavili apelanti, ne proizlazi da su tražili predaju u posjed predmetnih nekretnina, pa se ne radi o tužbi vlasnika za povrat stvari od posjednika po članu 43. ZVPO. Također nije u pitanju ni tužba pretpostavljenog vlasnika za povrat stvari od posjednika na osnovu jačeg prava po članu 48. ZVPO, niti su pak apelanti tužbenim zahtjevom tražili utvrđenje da su na nekretninama koje su predmet spora stekli vlasništvo po nekom od osnova iz čl. 23. i 24. ZVPO, već su tražili da se utvrdi da pravo na posjed pripada njihovom pravnom predniku odnosno ostavitelju, da ulazi u nasljeđe i da se raspravi u ostavinskom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da je pravo na posjed faktičko stanje zaštićeno pravom od oduzimanja ili uznemiravanja u posesornoj parnici iz člana 80. ZVPO, da posjed nije pravo već pretpostavka, odnosno osnovana podloga za stjecanje pojedinih stvarnih prava (prava vlasništva, prava stvarne služnosti), pa se sudska zaštita pruža samo posjedu stvari ili stvarnog prava kao faktičkog stanja, ali ne i pravu na posjed kao takvom. Suština tužbenog zahtjeva apelanata, kako je dalje navedeno, svodi se na utvrđivanje prava na posjed njihovog prednika (ostavitelja), a s tim u vezi i utvrđenje nevaljanosti već izvršenog upisa tuženih na spornim nekretninama u katastarskom operatu, te dosljedno tome utvrđenje da te nekretnine ulaze u zaostavštinu ostavitelja. Ovako definiran tužbeni zahtjev po svom sadržaju nije podoban da apelanti putem njega ostvare zakonom zaštićeno pravo, a koje žele postići u konkretnoj parnici, dakle da predmetne nekretnine uđu u zaostavštinu iza njihovog ostavitelja (Alage Sakića). Promjenu upisa posjedovnog stanja na spornim nekretninama apelanti su mogli izdejstvovati podnošenjem brisovne tužbe, a to u konkretnom postupku, kako je zaključio Vrhovni sud, nisu učinili. Osim toga, naglašeno je da odredbe ZVPO, a ni drugi materijalni zakon, ne sadrže odredbe koje predstavljaju pravni osnov tužbenog zahtjeva postavljenog u ovoj parnici, pa su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tako postavljeni tužbeni zahtjev, pri čemu su morali imati u vidu da se ne štiti pravo posjeda, već samo posjed kao faktičko stanje. Održajem se može steći samo pravo vlasništva, a ne pravo posjeda, pa je primjenom člana 250. stav 1. ZPP-a Vrhovni sud nižestepene presude u dosuđujućem dijelu preinačio i tužbeni zahtjev odbio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju naprijed navedenih prava obrazlažu pogrešnim tumačenjem i zaključkom Vrhovnog suda u pogledu primjene materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud, prema njihovoj ocjeni, pogrešno smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o utvrđivanju prava na posjed njihovog pravnog prednika, konkretno njihovog ostavitelja, a ne o vlasničkoj tužbi jer su oba nižestepena suda ocijenila da je u pitanju pravo nasljednika na zaostavštinu iza ostavitelja. S tim u vezi su napomenuli da je pravo posjeda njihovog ostavitelja prestalo u času njegove smrti i da je stoga pogrešan stav Vrhovnog suda prema kojem su oni svoje pravo mogli ostvariti brisovnom dozvolom budući da su na pokretanje postupka bili upućeni sudskom odlukom nakon prekida ostavinskog postupka iza njihovog ostavitelja. Osim toga, tokom postupka su dokazali da je ostavitelj držao u posjedu i koristio predmetne nekretnine, te smatraju da su prvostepena i drugostepena presuda s tog aspekta pravilne i zakonite. Osim toga, apelanti su u okviru prava na pravično suđenje ukazali na prekomjernu dužinu trajanja postupka budući da su tužbu podnijeli 1987. godine i da su tokom trajanja postupka odluke prvostepenog suda ukidane dva puta, a presudom Vrhovnog suda u pogledu jednog dijela tužbenog zahtjeva (dosuđujućeg) obje nižestepene presude su preinačene i tužbeni zahtjev odbijen. Također su naveli da je pri donošenju revizione presude učestvovala sutkinja koja nije trebala učestvovati u donošenju te odluke jer je ista sutkinja učestvovala u donošenju ranijeg Rješenja Kantonalnog suda (broj GŽ- 256/04 od 20. aprila 2006. godine) kojim je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Time je, kako smatraju, Vrhovni sud načinio bitnu povredu postupka. Predložili su da se apelacija usvoji, presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovni postupak i da im Vlada Tuzlanskog kantona zbog prekomjerne dužine postupka isplati novčani iznos na ime nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude i da suprotno stavu apelanata pri njezinom donošenju nisu uskraćena prava garantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, niti je u revizionoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
14. Kantonalni sud je ostao pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj presudi. V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 52.
Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
Član 103.
Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo [...]
16. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 24.
Po samom zakonu pravo vlasništva se stječe stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
Član 48.
Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.
Član 80.
Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
[...] Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 31 0 P 010918 13 Rev od 13. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti ukazuju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također smatraju da ni odluka u njihovom predmetu nije donesena u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] A) U odnosu na apelacione navode u vezi s primjenom materijalnog prava
24. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred Vrhovnim sudom zbog učešća u donošenju odluke sutkinje koja, prema njihovom mišljenju, nije trebala učestvovati, dakle na kršenje načela nepristrasnosti suda.
25. U vezi s naprijed navedenim suštinskim apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. U pogledu navoda apelacije kojima je ukazano na sastav revizionog vijeća i kršenje načela nepristranosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost odnosi, prije svega, na odnos prema strankama u sporu. To načelo se, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost, Evropski sud zahtijeva dokaze konkretne pristrasnosti. Subjektivna ili lična nepristrasnost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja, odnosno lična nepristrasnost članova vijeća se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). S obzirom da apelanti nisu doveli u sumnju ličnu nepristrasnost sutkinje revizionog vijeća, Ustavni sud se tim pitanjem neće baviti.
27. S druge strane, objektivni test se odnosi na utvrđivanje činjenica da li je sudija osigurao dovoljno garancija da bi se isključile bilo kakve opravdane sumnje u vezi s postojanjem njegove nepristrasnosti. To znači da sudija ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Ustavni sud podsjeća da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Apelanti su, kako proizlazi iz apelacije, osporili nepristrasnost člana revizionog vijeća prema objektivnom načelu, navodeći da je sutkinja koja je član revizionog vijeća koje je donijelo osporenu presudu Vrhovnog suda prije donošenja te presude učestvovala u postupku povodom njihove žalbe, pri čemu je žalba usvojena i prvostepena presuda ukinuta Rješenjem broj Gž-256/04 od 20. aprila 2006. godine. Međutim, ta činjenica, sama po sebi, ne predstavlja dovoljan argument na kojem bi se mogao zasnivati zaključak da je postupajuća sutkinja postupala s predubjeđenjem, pogotovu što je u pitanju sudska odluka o kojoj žalbeno vijeće nije meritorno odlučivalo, već je žalba (apelanata) usvojena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje (Rješenje broj GŽ-256/04 od 20. aprila 2006. godine), nakon čega su redovni sudovi u ponovnom postupku donijeli još četiri odluke (Općinski sud dvije prvostepene presude, a Kantonalni jedno rješenje i jednu presudu koja je u odbijajućem dijelu bila predmet ocjene Vrhovnog suda). Zbog toga, Ustavni sud smatra da činjenica da je sutkinja kao član revizionog vijeća učestvovala u prethodnom žalbenom postupku, pri čemu nije meritorno odlučivano, ne može dovesti u pitanje njezinu nepristrasnost, odnosno ne može dovesti u pitanje načelo nepristrasnosti suda.
28. Što se tiče apelacionih navoda kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su apelanti u parničnom postupku iz kojeg je proizašla osporena presuda kojom je djelimično odlučeno o njihovom tužbenom zahtjevu tražili da se utvrdi pravo posjeda njihovog pravnog prednika na nekretninama koje predstavljaju njegovu zaostavštinu (ostaviteljevu), da se utvrdi ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju i da se poništi kupoprodajni ugovor čiji su predmet bile nekretnine koje čine ostaviteljevu zaostavštinu. Budući da je predmet revizionog postupka bio dio drugostepene presude kojom je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili utvrđenje prava posjeda ostavitelja kao njihovog pravnog prednika, Ustavni sud će, imajući to u vidu, kao i navode apelacije, ispitati da li je taj dio odluke zasnovan na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava (u preostalom dijelu presudom Kantonalnog suda predmet je vraćen na ponovno suđenje). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući u okvirima razloga revizije, pazeći, pri tome, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, imajući u vidu jasno opredijeljen tužbeni zahtjev apelanata i relevantne odredbe ZVPO zauzeo stav koji se ni u kojem slučaju ne može ocijeniti proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je u presudi na koju je ukazano apelacijom, ocijenio osnovanom reviziju prvotužene u dijelu u kojem je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pravomoćno dosuđujućem dijelu presude uz jasno obrazloženje prema kojem apelanti svojim tužbenim zahtjevom nisu tražili utvrđenje i predaju u posjed predmetnih nekretnina shodno odredbama čl. 43, 48, 23. ili 24. ZVPO, već su tražili da se utvrdi da pravo na posjed pripada ostavitelju, dakle njihovom pravnom predniku i da te nekretnine predstavljaju zaostavštinu ostavitelja koja će se raspraviti u ostavinskom postupku. Vrhovni sud je s tim u vezi zaključio da odredbe ZVPO, a naročito odredba člana 80. tog zakona, prema kojoj se sudska zaštita pruža posjedu stvari odnosno faktičkom stanju, a ne pravu na posjed, kao ni drugi materijalni zakoni, ne sadrže odredbe koje predstavljaju pravni osnov tužbenog zahtjeva kako su ga opredijelili i precizirali apelanti, zbog čega su nižestepene presude kojima je tužbeni zahtjev usvojen (u tom dijelu) preinačene i tužbeni zahtjev apelanata odbijen.
29. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata za utvrđenje prava na posjed, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda niti u zaključku da ZVPO ne sadrži odredbe koje predstavljaju pravni osnov tužbenog zahtjeva kako su apelanti zatražili u konkretnoj parnici.
30. S obzirom na sve naprijed navedeno Ustavni sud smatra da, suprotno apelacionim navodima, u ovim aspektima (nepristrasnosti suda i primjene materijalnog prava) nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) U odnosu na apelacione navode u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku
31. Apelanti nadalje smatraju da im je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluka u njihovom predmetu (djelimična) nije donesena u razumnom roku jer su postupak pokrenuli 1987. godine.
a) Relevantna načela
32. Ustavni sud ističe da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, pitanje da li je postupak trajao „u razumnom roku“ mora ocijeniti u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja i uzimajući u obzir sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Ustavni sud također podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete prava na pravično suđenje, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
34. Dalje, Ustavni sud podsjeća na vlastitu i praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Prema toj praksi, period koji se uzima u obzir u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti, a u ocjenjivanju „razumnosti“ vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, tačka 53. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 769/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 28).
b) Period koji se uzima u obzir
35. U kontekstu prethodno navedenog, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da su apelanti pokrenuli parnični postupak 1987. godine i da su na donošenje sudske odluke čekali sve do 2014. godine. Međutim, iz sadržaja i obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da su apelanti konkretnu tužbu za utvrđenje i poništenje ugovora podnijeli 15. marta 2001. godine i da je taj postupak djelimično okončan presudom Vrhovnog suda 13. februara 2014. godine. Postupak koji su pokrenuli 1987. godine protiv prvotužene nakon prekida ostavinskog postupka iza ostavitelja radi utvrđenja prava vlasništva okončan je Rješenjem Općinskog suda broj P-902/87 od 28. februara 2000. godine prema kojem se tužba smatra povučenom zato što apelanti nakon mirovanja tog postupka nisu blagovremeno zatražili nastavak postupka. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno donošenjem rješenja Kantonalnog suda od 28. februara 2000. godine zbog čega navedeni postupak ne može biti predmet ocjene Ustavnog suda u ovom predmetu. Iz navedenog proizlazi da je konkretan postupak povodom tužbe za utvrđenje i poništenje trajao 13 godina i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
36. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se postupak u pravomoćnom dijelu (prvom dijelu tužbenog zahtjeva) tiče prava zasnovanih na odredbama ZVPO, a u preostalom dijelu (drugi i treći dio tužbenog zahtjeva) prava zasnovanih na odredbama ZOO, pa s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, može se zaključiti da je u pitanju složen predmet.
37. Ustavni sud nadalje primjećuje da je unutar perioda od 13 godina doneseno ukupno sedam sudskih odluka, da je Općinski sud u konkretnom predmetu prvu presudu donio nakon nešto više od dvije godine od podnošenja tužbe koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda nakon skoro tri godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Općinski sud je donio još dvije presude, i to 2007. godine koja je u žalbenom postupku ponovno ukinuta 2009. godine i 2012. godine koja je u žalbenom postupku samo djelimično potvrđena 2013. godine. Konačno, Vrhovni sud je svojom presudom, koju je donio za devet mjeseci, usvojio reviziju prvotužene i obje nižestepene presude u pravomoćnom dijelu preinačio, te je tužbeni zahtjev odbijen. Iz navedenog proizlazi da u konkretnom postupku slijedi daljnje raspravljanje o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva apelanata, te da postupak presudom koja je predmet apelacionog postupka nije definitivno okončan. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojem stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. U konkretnom slučaju, iako su Općinski sud i Kantonalni sud u periodu od 12 godina donijeli ukupno šest sudskih odluka, ne može se zaključiti da su pri tome bili efikasni i da su navedene odluke donošene s ciljem zaštite prava stranaka u postupku, već upravo suprotno tome. Naime, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena budući da svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Posmatrano u cjelini, Ustavni sud smatra da postupak koji je pred redovnim sudovima trajao 13 godina, pri čemu je pravomoćno odlučeno samo o jednom dijelu tužbenog zahtjeva, dok je raspravljanje o preostalom dijelu vraćeno na ponovni postupak, a priori suprotan načelu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu je odgovornost za prekomjernu dužinu postupka na Općinskom i Kantonalnom sudu budući da je Vrhovni sud svoju odluku o reviziji donio za devet mjeseci.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Imajući u vidu da postupak presudom Vrhovnog suda nije okončan u cjelini i da je Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 010918 12 Gž od 8. aprila 2013. godine prvostepena presuda ukinuta u st. II, III i IV i u tim dijelovima vraćena prvostepenom sudu na ponovni postupak, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Općinskom sudu da shodno tome po hitnom postupku donese odluku, posebno zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i što, kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bi bila dovedena u pitanje (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Naknada nematerijalne štete
40. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti i naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
41. Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51) prema kojem bi apelantima za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
42. S obzirom na to da je parnični postupak u konkretnom slučaju trajao 13 godina, pri čemu u cjelini još uvijek nije okončan, te da se pitanje o kojem je trebalo odlučiti prema zakonu ne smatra hitnim, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti ukupan iznos od 1.950,00 KM. Navedeni iznos apelantima je, s obzirom na sjedište redovnih sudova, dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
43. Apelanti, također, navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud naveo detaljno i jasno obrazloženje u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata za utvrđenje prava na posjed, a Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda niti u zaključku da ZVPO ne sadrži odredbe koje predstavljaju pravni osnov tužbenog zahtjeva kako su apelanti opredijelili u konkretnoj parnici.
45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je parnični postupak radi utvrđenja na tri sudske instance trajao 13 godina i nije u cjelini okončan, pri čemu su Općinski sud i Kantonalni sud odlučujuće doprinijeli prekomjernoj dužini postupka u trajanju od 12 godina, dok je Vrhovni sud odluku povodom revizije donio za devet mjeseci.
46. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman