Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2532/14 (S. M.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2532/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2532/14, rješavajući apelaciju Stane Milić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stane Milić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 003107 14 Gž od 18. marta 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 003107 09 P od 30. augusta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stana Milić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnijela je 31. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 003107 14 Gž od 18. marta 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 003107 09 P od 30. augusta 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te od učesnika u postupku, tj. tuženih A. D. za osiguranje i reosiguranje „DDOR Novi Sad“, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Jahorina osiguranje“ a. d. Pale (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 27. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud i drugotuženi su odgovor na apelaciju dostavili 10. oktobra 2016. godine, prvotuženi 12. oktobra 2016. godine, a Okružni sud 20. oktobra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 P 003107 09 P od 30. augusta 2013. godine utvrđeno je da se apelanticina tužba u parničnom postupku radi naknade štete smatra povučenom. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u pravnoj stvari apelantice protiv tuženih, prvostepeni sud zakazao ročište za glavnu raspravu za 28. august 2013. godine, s početkom u 10 sati i 30 minuta. Nadalje, utvrđeno je da na navedeno ročište nije pristupio apelanticin punomoćnik iako je uredno pozvan. Naime, utvrđeno je da je podneskom koji je zaprimljen u Sudu 23. augusta 2013. godine, apelanticin punomoćnik obavijestio Sud da zbog zakazanog ročišta pred Općinskim sudom u Sarajevu, u predmetu J. D., koje je zakazano za isti dan s početkom u 11 sati, nije u mogućnosti pristupiti na zakazano ročište za glavnu raspravu pred Osnovnim sudom, zbog saslušanja parničnih stranaka koje borave u inostranstvu i nemogućnosti odlaganja tog ročišta. Isto tako, utvrđeno je da na ročište za glavnu raspravu koje je bilo zakazano za 28. august 2013. godine s početkom u 10 sati i 30 minuta nisu pristupili ni tuženi. Također, utvrđeno je da je apelanticin punomoćnik o danu i satu održavanja ročišta za glavnu raspravu određenom za 28. august 2013. godine s početkom u 10 sati i 30 minuta, obaviješten pozivom, a uvidom u povratnu dostavnicu uloženu u spis Suda utvrđeno je da je apelanticin punomoćnik primio poziv za glavnu raspravu 7. juna 2013. godine. Zatim, utvrđeno je da je apelanticin punomoćnik podneskom koji je neposredno predao na pisarnici Suda 23. augusta 2013. godine u 12 sati i 25 minuta obavijestio Sud da zbog zauzetosti pred Općinskim sudom u Sarajevu, koje je zakazano za isti dan s početkom u 11 sati, ne može pristupiti u Osnovni sud na ročište za glavnu raspravu i predložio odlaganje ročišta. U vezi s tim, utvrđeno je da iz stanja spisa proizlazi da apelantica nije postupila na način propisan članom 111. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP), nego je pismenim podneskom, a koji je prema podacima CMS kod Osnovnog suda zaprimljen 23. augusta 2013. godine u 12 sati i 25 minuta (dakle pet dana prije zakazanog ročišta za glavnu raspravu) tražila odgađanje ročišta za glavnu raspravu.
6. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da svako drugačije postupanje stranaka vodi odugovlačenju postupka i uzrokovanju nepotrebnih troškova. Također, utvrđeno je da, u skladu sa odredbom iz člana 97. stav 3. ZPP-a, opravdanost razloga iz kojih je uredno pozvani tužitelj, tj. punomoćnik spriječen pristupiti na ročište za glavnu raspravu predstavlja faktičko pitanje koje sud ispituje i cijeni zavisno od konkretnih okolnosti. Naime, utvrđeno je da je apelanticin punomoćnik još jedanput tražio odlaganje ročišta za glavnu raspravu zakazanog za 30. maj 2013. godine s početkom u 12 sati, i to iz istog razloga, tj. zbog obaveze pred Općinskim sudom u Tuzli, kada je za isti dan s početkom u 11 sati imao zakazano ročište u pravnoj stvari tužitelja F. M. protiv „Sarajevo osiguranja“ d. d. Filijala Tuzla radi isplate potraživanja iz ugovora o osiguranju čiji je punomoćnik. Shodno tome, Osnovni sud je konstatirao da je zakonskom odredbom iz člana 112. stav 2. ZPP-a propisano da stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog razloga. Dakle, utvrđeno je da je apelanticin punomoćnik, u konkretnom predmetu iz istog razloga (zbog obaveza pred drugim sudovima), tražio odlaganje ročišta za glavnu raspravu zakazanu pred Osnovnim sudom dva puta, i to: za ročište koje je bilo zakazano za 30. maj 2013. godine s početkom u 12 sati i za ročište za glavnu raspravu zakazano za 28. august 2013. godine s početkom 10 sati i 30 minuta, i pored činjenice da je apelanticin punomoćnik podneskom naslovljenim kao urgencija, a koji je zaprimljen u tom sudu 4. aprila 2013. godine, tražio postupanje po navedenom predmetu. Isto tako, utvrđeno je da uz podnesak kojim apelanticin punomoćnik traži odlaganje ročišta za glavnu raspravu za 28. august 2013. godine nije dostavljen nijedan materijalni dokaz iz kojeg bi se moglo vidjeti da je on zaista i spriječen da dođe na ročište za glavnu raspravu. Osim toga, utvrđeno je da je u skladu sa odredbama iz člana 306. ZPP-a i u skladu sa članom 70. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, apelanticinog punomoćnika, uz izričito ovlaštenje stranke, mogao zamijeniti drugi advokat pred Osnovnim sudom ili eventualno stručni saradnik ili advokatski pripravnik. Shodno navedenom, Sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
7. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 83 0 P 003107 14 Gž od 18. marta 2014. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da apelantica nije pristupila na ročište za glavnu raspravu zakazanu za 28. august 2013. godine iako je uredno pozvana, a nije opravdala svoj izostanak. U vezi s tim, a s obzirom da tuženi nisu predlagali nastavak ročišta za glavnu raspravu (ni oni nisu bili prisutni na istom ročištu), u odsustvu uredno pozvane apelantice, utvrđeno je da je prvostepeni sud donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Naime, utvrđeno je da je Osnovni sud pravilno postupio u skladu sa odredbama člana
97. ZPP-a, gdje je stavom 2. propisano da je obaveza sudije da utvrdi da li su na ročište došla sva pozvana lica, pa ako nisu, da provjeri da li su uredno pozvana i imaju li opravdan razlog za izostanak, a odredbama st. 3. i 4. propisane su posljedice za tužitelja i tuženog ako bez opravdanog razloga izostanu sa ročišta za glavnu raspravu na koju su uredno pozvani. Također, utvrđeno je da prema odredbama člana 97. stav 3. ZPP-a, ako tužitelj bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatraće se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje. Navedena posljedica se dešava po sili samog zakona tako da za nju nije potreban poseban prijedlog protivne parnične stranke.
8. Nadalje, utvrđeno je da je apelanticin punomoćnik dostavljenim podneskom obavijestio Sud da nije u mogućnosti pristupiti na zakazano ročište zato što u isto vrijeme ima obavezu da prisustvuje raspravi u drugom predmetu kod Općinskog suda u Sarajevu, te je predložio da se ročište odgodi, a apelanticin punomoćnik je već jednom, ranije, tražio iz istog razloga odgodu ročišta. Isto tako, utvrđeno je da prema odredbi člana 111. ZPP-a sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta. Također, sud je dužan, najkasnije osam dana prije održavanja ročišta, provjeriti da li su ispunjeni uvjeti iz stava 1. ovog člana. Zatim, utvrđeno je da prema odredbi člana 112. stav 2. ZPP, sud može samo jednom iz istog razloga na prijedlog stranke odložiti započeto ročište, i to samo iz razloga navedenih u stavu 1. člana 112. ZPP-a, gdje je propisano da sud može na prijedlog stranke odložiti započeto ročište samo iz razloga ako bez krivice stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke i iz razloga ako obje stranke predlažu odlaganje radi pokušaja mirnog rješenja spora ili zaključenja sudskog poravnanja. Kako navedeni zakonski razlozi nisu ispunjeni, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio donoseći rješenje kojim se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica, između ostalog, vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Prema mišljenju apelantice, u konkretnom slučaju su redovni sudovi, u svojim odlukama, previše formalistički tumačili odredbe ZPP-a o odlaganju ročišta na zahtjev jedne od stranaka u postupku, na koji način su povrijeđena njezina prava na pravično suđenje, pravo na pristup sudu i konačno pravo na imovinu. Nadalje, apelantica tvrdi da je sudska praksa u BiH stanovito zauzela pravni stav da nema mjesta presumpciji o povlačenju tužbe u situaciji kada je tužitelj predložio odgodu ročišta zbog opravdane spriječenosti njegovog punomoćnika da pristupi na to ročište. Naime, po nalaženju apelantice sve okolnosti poput prijedloga za odgodu ročišta, te izjave O. J., advokata iz Zvornika, o pokušajima apelanticinog punomoćnika da osigura zamjenu u zastupanju po apelanticinom odobrenju, u situaciji kada nastavku ročišta za glavnu raspravu ne prisustvuju niti punomoćnik tuženih, a niti vještak saobraćajne struke, čije je saslušanje neophodno, su okolnosti koje predstavljaju opravdanu spriječenost apelanticinog punomoćnika da pristupi na predmetno ročište. Shodno tome, apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pristup sudu koje je zagarantirano članom 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
10. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je postupao u skladu sa odredbama ZPP-a, dok apelanticin punomoćnik nije postupao u skladu sa istim odredbama, nego je prilično komotno postupao tražeći odgodu ročišta bez dostavljanja dokaza o opravdanosti istih, a pri tome nije ni preduzeo sve radnje kako bi zaštitio interese stranke koju zastupa.
11. Drugotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da se potpuno neosnovano apelanticinim navodima ukazuje da su odluke redovnih sudova zasnovane na povredama odredaba ZPP-a, a time i Evropske konvencije.
12. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju konstatirao da su redovni sudovi postupali u skladu sa zakonom, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iznijetim u razlozima drugostepene odluke.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Glava V
GLAVNA RASPRAVA
1. Tok glavne rasprave Član 97. st. 2., 3. i 4.
Poslije toga, sudija utvrđuje da li su došla sva pozvana lica, pa ako nisu, provjerava da li su odsutna lica uredno pozvana i imaju li opravdan razlog za izostanak.
Ako tužitelj bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatraće se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje.
Ako na ročište za glavnu raspravu bez opravdanog razloga ne dođe tuženi, a bio je uredno pozvan, rasprava će se održati bez njegovog prisustva.
2. Odgađanje, odlaganje i nastavak ročišta Član 111.
Sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja, ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta (odgađanje ročišta).
Sud je dužan, najkasnije osam dana prije održavanja ročišta, provjeriti da li su ispunjeni uslovi iz stava 1. ovog člana.
Kad odgodi ročište, sud će o vremenu održavanja novog ročišta odmah obavijestiti sve pozvane.
Član 112. st. 1. i 2.
Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište (odlaganje ročišta) samo iz slijedećih razloga:
1) ako bez krivice stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke;
2) ako obje stranke predlažu odlaganje radi pokušaja mirnog rješenja spora ili zaključenja sudskog poravnanja.
Stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog razloga.
VI.Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 83 0 P 003107 14 Gž od 18. marta 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 2. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 31. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
19. Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se parnični postupak tiče apelanticine tužbe radi naknade štete, dakle predmeta građanskopravne prirode, te je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
23. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri odlučivanju o konkretnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenili procesno pravo, zbog čega joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
24. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
26. U vezi s pravom na pristup sudu, Ustavni sud ističe da pravo pristupa sudu, garantirano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da je sama suština prava umanjena (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, Serija A, tom 333).
27. Ustavni sud zapaža da je u postupku okonačnom odlukom redovnih sudova utvrđeno da se apelanticina tužba kojom je pokrenula parnični postupak radi naknade štete smatra povučenom. Redovni sudovi su zaključili da je apelanticin punomoćnik u konkretnom predmetu iz istog razloga (zbog obaveza pred drugim sudovima) tražio odlaganje ročišta za glavnu raspravu zakazanu pred Osnovnim sudom dva puta, i to: za ročište koje je bilo zakazano za 30. maj 2013. godine s početkom u 12 sati i za ročište za glavnu raspravu zakazano za 28. august 2013. godine s početkom u 10 sati i 30 minuta. Isto tako, utvrđeno je da uz podnesak kojim je apelanticin punomoćnik tražio odlaganje ročišta za glavnu raspravu za 28. august 2013. godine nije dostavljen nijedan materijalni dokaz iz kog bi se moglo vidjeti da je on zaista i spriječen da dođe na ročište za glavnu raspravu. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na dvije sudske instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim odredbama ZPP-a zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali dovoljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. U vezi s apelanticinim navodima o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da su se ostvarile zakonske pretpostavke o pretpostavljenom povlačenju tužbe u smislu člana 97. stav 3. ZPP-a kojim je propisano da ako tužitelj bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatrat će se da je povukao tužbu. Ustavni sud primjećuje da je ratio ove odredbe u činjenici da se parnični postupak pokreće isključivo voljom tužitelja, te se pretpostavlja da je u tužiteljevom interesu da se postupak okonča u što kraćem roku i sa što manje odgađanja. Tužiteljev izostanak s ročišta, u principu, ukazuje na to da je izgubio interes za daljnje vođenje i da želi povući tužbu. Takva vrsta ograničenja prava na pristup sudu služi legitimnom cilju koji se ogleda u racionalnosti i ekonomičnosti vođenja postupka. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije dovedena u pitanje suština apelanticinog prava na pristup sudu, odnosno uspostavljena je proporcionalnost između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, s obzirom na to da se svojim postupanjem apelantica lišila mogućnosti za meritorno rješenje njezinog zahtjeva u sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da, shodno odredbama člana 59. ZPP-a, apelantici nije uskraćeno pravo da sudu ponovo podnese tužbu.
29. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelantici nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelanticine navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dovoljno i jasno obrazložili osporene odluke, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na to da su pozitivnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu i kada osporenim odlukama nije dovedena u pitanje sama suština apelanticinog prava na pristup sudu.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman