Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4013/16 (Z. M.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Dijete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4013/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4013/16, rješavajući apelaciju Zijada Miskića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Miskić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 034270 16 Gž od 8. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Miskić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, podnio je 17. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 034270 16 Gž od 8. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, određeno je da je apelant dužan da, kao otac djeteta, na ime izdržavanja mldb. N. M. plaća iznos od 100,00 eura mjesečno od 13. maja 2015. godine pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti.
2. U obrazloženju Kantonalnog suda, između ostalog, se navodi da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda i nespornih činjenica proizlazi da je pravosnažnom presudom razveden brak između roditelja mldb. tužiteljice - majke S. M. i oca tuženog-apelanta, da su bivši bračni partneri u braku stekli dvoje djece i to malodobnu tužiteljicu i sina, da je presudom određeno da će mldb. N. M. živjeti sa majkom a sin sa ocem-apelantom, te da roditelji nisu obavezani da doprinose za izdržavanje djeteta koje živi sa drugim roditeljem, da je malodobna tužiteljica podnijela tužbu radi izdržavanja u odnosu na apelanta-oca godinu dana nakon pravosnažnosti presude o razvodu braka. Dalje se navodi, da je u pogledu odlučnih činjenica, a u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, prvostepeni sud utvrdio da malodobna tužiteljica ide u VII razred osnovne škole, zatim da majka snosi troškove njene ishrane, odijevanja i školovanja, zatim troškove tečaja plesa u iznosu od 40,00 eura mjesečno, dodatnog osiguranja u iznosu od 29,00 eura, troškove telefona oko 40,00 eura mjesečno i na ime rate kredita za auto 80,00 eura odnosno troškovi izdržavanja za malodobnu tužiteljicu se kreću od 150,00 do 200,00 eura mjesečno, da majka ima primanja oko 700,00 eura mjesečno, te da troškovi stanarine za iznajmljeni stan i režije iznose 400,00 eura mjesečno, da malodobna tužiteljica ima dječji dodatak u iznosu od 75,00 eura mjesečno, da apelant sa sinom, koji je 4. septembra 2015. godine postao punoljetan, živi u iznajmljenom stanu koji plaća 250,00 eura mjesečno, te da troškovi zakupa stana i režija ukupno iznose 522,90 eura mjesečno, da su mjesečna primanja apelanta sa dodacima od 1.114,00 do 1.200,00 eura, da je apelant u mogućnosti da ostvari kao bravar i dodatne prihode, da apelant izdržava sina odnosno u cijelosti osigurava njegovu ishranu, odijevanje i troškove školovanja. Kantonalni sud ističe, da će prema odredbi člana 235. Porodičnog zakona, u postupku za izdržavanje, sud uzeti u obzir prilikom utvrđivanja potreba osobe koja traži izdržavanje, njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba, a prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, uzimaju se u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja, a prema odredbi iz člana 236. Porodičnog zakona, u situaciji kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta kao i potrebe za njegovo školovanje, a pri čemu će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi. Kantonalni sud konstatuje, da je imajući u vidu utvrđene odlučne okolnosti, na osnovu pravilne ocjene izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno zaključio da majka ne može u cijelosti podmiriti potrebe malodobne tužiteljice, a da je apelant u mogućnosti da doprinosi za njeno izdržavanje. Također se navodi, da se suština apelantove žalbe svodi na tvrdnju da on nije u mogućnosti izdržavati malodobnu tužiteljicu -kćerku, jer izdržava sina. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno rezonuje prvostepeni sud kada zaključuje da ta okolnost nije od značaja. Naime, tužiteljica je malodobna, a sin je punoljetan i u takvoj situaciji apelant, kao otac malodobne tužiteljice, je dužan izdržavati prije svega malodobnu tužiteljicu i u izvršavanju te obaveze mora iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti kako to propisuje član 215. Porodičnog zakona. Nasuprot tome, obaveza izdržavanja punoljetnog djeteta koje se nalazi na redovnom školovanju, a najdalje do navršene 26 godine života, postoji samo ako roditelj ima mogućnost da izdržava punoljetno dijete (član 216. stav 1. Porodičnog zakona). Kantonalni sud zaključuje, da apelantova djeca nisu stavljena u neravnopravan položaj, kako se u apelantovoj žalbi tvrdi, upravo zbog toga što apelant mora izdržavati malodobnu kćerku, a punoljetnog sina je dužan izdržavati kad prethodno izmiri obaveze prema tužiteljici kao malodobnom djetetu i samo u skladu sa svojim mogućnostima. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman