Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3908/16 (B. K.,M. H.,B. E.,D. D.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3908/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3908/16, rješavajući apelacije Bahrudina Karahodže i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Bahrudin Karahodža, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018909 13 U od 28. jula 2016. godine;
Mevludin Hubjer, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018942 13 U od 11. jula 2016. godine;
Bahrudin Eljšan, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018834 13 U od 27. jula 2016. godine;
Derviš Džiho, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019032 13 U od 29. jula 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3908/16
1. Bahrudin Karahodža (u daljnjem tekstu: apelant), iz Travnika, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018909 13 U od 28. jula 2016. godine. AP-3910/16
2. Mevludin Hubjer (u daljnjem tekstu: apelant), iz Goražda, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 018942 13 U od 11. jula 2016. godine.
AP-3911/16
3. Bahrudin Eljšan (u daljnjem tekstu: apelant), iz Breze, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 018834 13 U od 27. jula 2016. godine.
AP-3912/16
4. Derviš Džiho (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 019032 13 U od 29. jula 2016. godine.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3908/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
6. U konkretnim slučajevima, u predmetima ostvarivanja prava na isplatu prijevremene starosne penzije, osporenim konačnim odlukama odbijene su tužbe apelanata protiv rješenja tuženog (Federalnog zavoda PIO), kojim rješenjima su odbijene njihove žalbe protiv rješenja prvostepenog upravnog organa. U predmetnim upravnim postupcima, apelantima je priznato pravo na isplatu penzije, u određenim iznosima, usklađenim sa isplatnim koeficijentom 1, te da će se isplate po rješenjima finansirati u omjeru 50% iz sredstava budžeta na osnovu člana 126. Zakona o PIO, a 50% iz sredstava budžeta F BiH. Također je utvrđeno da se isplatni koeficijent (1) određuje u zavisnosti od raspoloživih sredstava na podračunu u smislu navedenog člana 126. Zakona o PIO, da ukoliko korisnik penzije zasnuje radni odnos ili započne obavljati samostalnu djelatnost penzija se neće isplaćivati za to vrijeme, te da se ranije doneseno rješenje o pravu zamjenjuje ovim rješenjem.
7. U toku postupaka je, između ostalog, utvrđeno da je apelantima, kao vojnim osiguranicima, u prethodnom postupku priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o službi u OS BiH, ali da im je to pravo u skladu sa odredbama člana 48.a) stav 1. tačka 4. navedenog Zakona prestalo 31. maja 2012. godine. Dalje je utvrđeno da su apelanti podnijeli zahtjeve za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju po Zakonu o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, te da su organi uprave primjenom odredaba čl. 5. i 6. st. 1. i 2., te čl. 10. i 16. navedenog Zakona odlučili kao u dispozitivu rješenja. Kantonalni sud navodi da su organi uprave apelantima pravilno odredili visine penzija (u skladu sa čl. 5. i 6. navedenog zakona) tako što su množili iznos utvrđene jedinstvene osnovice za izračun penzije (zajamčena penzija u decembru 2011. godine) sa pripadajućim koeficijentom, te su penzije umanjili za svaku godinu nedostajućeg penzijskog staža. Također, članom 10. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata je propisano da penzija obračunata u skladu sa tim Zakonom predstavlja zakonski iznos penzije (isplatni koeficijent 1), dok je članom 16. st. 4., 5. i 7. navedenog Zakona propisano da će se isplatni koeficijent utvrđivati u zavisnosti od raspoloživih sredstava na podračunu u smislu člana 126. Zakona o PIO i planiranih sredstava za te namjene u budžetu F BiH.
8. Kantonalni sud ističe da je pravilna konstatacija drugostepenog organa uprave da su pitanja koja se odnose na oduzimanja, smanjenja i ograničenja prava na penziju, te pitanja u vezi izmjene pravosnažnih rješenja i pitanja koja se odnose na doprinose i finansiranje penzija, regulisana navedenim Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, koji je lex specialis u odnosu na druge propise, odnosno propise koje apelanti navode u tužbama. Također, po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani su i navodi apelanata da su rješenjima organa uprave dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge osiguranike, budući da su apelanti ostvarili pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, te rješenjima organa uprave nisu povrijeđena prava apelanata propisana Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, na koji se organi uprave pozivaju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud konstatuje, da je odlučeno kao u dispozitivima osporenih odluka primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima F BiH. Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. godine. Ustavni sud, sumirajući navode iz apelacija zaključuje da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman