Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-215/15 („Heko“ d.o.o. Bugojno,U. H.,E. B., D. B., A. S. i B. B. i V. R.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-215/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-215/15, rješavajući apelacije „Heko” d.o.o. Bugojno i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Heko” d.o.o. Bugojno protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 023768 14 Gž 2 od 11. novembra 2014.
godine;
Uzeir Hodžić protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 018328 14 Rev od 11. decembra 2014. godine;
Enes Bečirhodžić, Dženan Bečirhodžić, Amela Suljić i Berina Bečirhodžić protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 024393 14 Gž od 14. januara 2015. godine;
Vid Raca protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 V 011161 15 Gž 2 od 25. marta 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-215/15
1. „Heko“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Esma Husejnbegović advokatica iz Bugojna, podnio je 14. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 023768 14 Gž 2 od 11. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tuženi-apelant smetao tužitelje (Z.H. i Z.H.) u mirnom i faktičkom posjedu prava korištenja parcele, pobliže označene u dispozitivu rješenja, na način što je u periodu od 10. do 20 novembra 2010. godine, bez znanja i dozvole tužitelja, angažirao drugotuženog („U.M. Beton“ d.o.o. Bugojno) radi navlačenja tampon pijeska i šljunka i rušenja betonskog zida i ograde od drvenih stupova i žice, te je naloženo apelantu uspostavljanje ranijeg postavljenog posjeda na nekretninama uz obavezu naknade troškova postupka, dok je u ostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (u odnosu na drugotuženog, te u odnosu na smetanje posjeda na drugim parcelama). Kantonalni sud navodi da je, nakon izvedenih dokaza, prvostepeni sud pravilno utvrdio da su tužitelji bili u posjedu predmetne nekretnine u momentu nastalog smetanja, da su predmetnu tužbu podnijeli blagovremeno i da je apelant radnjama navedenim u dispozitivu rješenja smetao tužitelje u mirnom posjedu nekretnine. Dakle, pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je pozivom na odredbe čl. 75., 80., 82. i 83. Zakona o vlasničko pravnim odnosima pružio tužiteljima posjedovnu zaštitu odnosno, zaključio da je apelant kritične prilike počinio čin smetanja posjeda na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja.
AP-1137/15
2. Uzeir Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Dušanka Amidžić advokatica iz Prijedora, podnio je 12. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 018328 14 Rev od 11. decembra 2014. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 018328 12 Gž od 8. novembra 2013. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-189/11 od 27. februara 2014. godine, u odnosu na predmet AP-318/14, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi (S.Ć i S.Ć.) neosnovano uznemiravali u pravu posjeda parcele, pobliže označene u dispozitivu rješenja, tako što su postavili plastične cijevi za vodu na mjestu označenom u skici lica mjesta vještaka geodetske struke, koja je sastavni dio ove presude, te da se naloži tuženim da sklone vodovodne cijevi i prestanu sa uznemiravanjem, dok je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove postupka. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je polaganje vodovodnih cijevi preko parcele apelanta izvršeno u korist prvotuženog, pa je osnovan prigovor pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženog, te je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Dalje se navodi da apelant nije izvodio dokaze na okolnosti u čemu se konkretno sastoji njegovo ograničenje u upotrebi nepokretnosti odnosno, da apelant nije dokazao u smislu odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku u čemu se sastoji uznemiravanje u vršenju njegovih ovlaštenja, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke.
AP-1470/15
3. Enes Bečirhodžić, Dženan Bečirhodžić, Amela Suljić i Berina Bečirhodžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, podnijeli su 27. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 024393 14 Gž od 14. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo) i preinačeno je prvostepeno rješenje na način što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi radnjama pobliže označenim u dispozitivu prvostepenog rješenja smetao apelante u posjedu nekretnine. Kantonalni sud navodi da je pravni osnov za izvođenje radova na izgradnji infrastrukturnog elektroenergetskog objekta od trafostanice, preko nekretnina apelanata, odluka Općine Kakanj od 29. septembra 2010. godine. Iz navedene odluke proizlazi da je podnošenjem zahtjeva za izdavanje odobrenja tuženi nadležnom organu dostavio svu potrebnu dokumentaciju, između ostalih i izjave vlasnika parcela, ugovore o trajnom pravu služnosti, dokazi o uplati naknade za uspostavljanje služnosti, odluka o uspostavljanju služnosti, što znači da je odluka donesena od strane nadležnog tijela (Općinskog načelnika) i da tuženi nije postupao protivpravno pa time i nema smetanja posjeda u smislu odredbe člana 80. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Dakle, budući da prema izričitoj odredbi člana 83. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, te kako apelanti u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke nisu dokazali da se radilo o protivpravnom smetanju, to je Kantonalni sud primjenom odredbe člana 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku uvažio žalbu i preinačio prvostepeno rješenje na način naveden u dispozitivu osporene odluke.
AP-2136/16
4. Vid Raca (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 19. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 V 011161 15 Gž 2 od 25. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uređena je međa između nekretnina u posjedu predlagača (Đ.R) i nekretnina u posjedu apelanta (protivnika predlagača), prema posljednjoj mirnoj državini, na način pobliže označen u dispozitivu prvostepenog rješenja. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu, da postoji regulacioni plan za područje na kojem se nalaze nekretnine, da je izmjenama regulacionog plana obuhvaćeno ovo područje i da je donesen plan parcelacije koji nije proveden na terenu. S obzirom da prvostepeni sud nije mogao urediti među na osnovu prostorno-planske dokumentacije, uz činjenicu da među strankama nije sporno kako i na koji način uživaju nekretnine na terenu, da jednim dijelom međa nije ni bila sporna, te uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka geometra, sud je u nedostatku sporazuma stranaka uredio među prema posljednjoj mirnoj državini i za svoju odluku dao jasno i logično obrazloženje, naveo je Okružni sud. Također, istaknuto je da protivnik predlagača-apelant ima mogućnost da u skladu sa odredbom člana 69. stav 5. Zakona o stvarnim pravima, nakon što je sud u postupku uređenja međa obnovio ili ispravio među, u parnici dokazuje svojinu i dokaže da se u skladu s tim označi međa, te da ovaj zahtjev ne može podnijeti prije nego što prođe rok od šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke donesene u postupku uređenja međa.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-215/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman