Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-557/14 (M. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Troškovi postupka
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-557/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 557/14, rješavajući apelaciju Milinka Konjevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 - prečišćeni tekst), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milinka Konjevića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 010683 14 Kvlz od 7. maja 2014. godine i 11 0 K 010683 13 Kž od 29. oktobra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milinko Konjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 3. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 010683 13 Kž od 29. oktobra 2013. godine. Apelant je 9. juna 2014. godine dostavio dopunu apelacije, odnosno Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 010683 14 Kvlz od 7. maja 2014. godine koju je, također, osporio.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 27. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju i dopunu apelacije.
3. Vrhovni sud i Okružno tužilaštvo su 2. novembra 2016. godine dostavili odgovor na apelaciju i dopunu apelacije.
4. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju i dopunu apelacije. III.Činjenično stanje
5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 010683 12 K od 27. maja 2013. godine apelant je proglašen krivim zato što je kršeći pravila međunarodnog prava sadržana u članu 3. stav 1. tačka 1.a) IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, članu 13. stav 2. u vezi sa članom 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz Konvenciju o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine, u vrijeme i na način, pobliže opisan u izreci presude, lišio života jedno civilno lice, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Okružni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom, u smislu člana 99. stav 1. u vezi sa članom 96. st. 1. i 2. tač. a), e) i ž) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), Okružni sud je obavezao apelanta da naknadi troškove postupka (u presudi je precizirana vrsta i visina troškova, dok je određeno da će se visina troškova za nužne izdatke branioca po službenoj dužnosti odrediti posebnim rješenjem).
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su na glavnom pretresu provedeni dokazi optužbe (u presudi je naveden, odnosno preciziran veći broj materijalnih dokaza, precizirani su svjedoci i vještak, te detaljno naveden sadržaj i ocjena dokaza), te dokazi odbrane (u presudi je naveden, odnosno preciziran veći broj materijalnih dokaza, precizirani svjedoci, te detaljno naveden sadržaj i ocjena dokaza). Okružni sud je naveo da je svjedokinja F. B. dodatno saslušana i da je, između ostalog, pokazala fotografiju snimljenu pred rat, da je pokazala objekte u dvorištu, da je pokazala gdje je oštećeni R. H. (u daljnjem tekstu: oštećeni) ubijen, te gdje je bio voćnjak. Okružni sud je naveo da kada se iskazi saslušanih svjedoka F. B., A. H., R. H., Ć. H., M. M. i M. H. dovedu u vezu sa iskazom vještaka, nalazom i mišljenjem Zavoda za sudsku medicinu, zapisnikom o uviđaju, zapisnikom o vanjskom opisu leša, te službenim izvještajem nesporno proizlazi da je apelant, zajedno sa S. M., zv. Kidžo (koji je preminuo), i po prethodnom dogovoru, u vrijeme navedeno u presudi, lišio života oštećenog koji je bio civil i muslimanske nacionalnosti, odnosno da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 010683 13 Kž od 29. oktobra 2013. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Okružnog tužilaštva i apelantovog branioca. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi u vezi sa sadržajem zapisnika o saslušanju svjedokinje F. B. koja je pozvana u Ministarstvo unutrašnjih poslova Bihać da iznese sve što joj je poznato o predmetu, a nije vidljivo da su joj postavljana druga dodatna pitanja koja bi trebala biti unesena u zapisnik. Zapisnik o saslušanju ove svjedokinje sačinjen je u smislu člana 86. Zakona o krivičnom postupku FBiH i u skladu sa članom 63. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) tako da korištenjem ovog zapisnika na temelju kojeg je zasnovana presuda nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz tačke z) ZKP-a. U vezi s fotografijom koju je prezentirala svjedokinja F. B., Vrhovni sud je istakao da je fotografiju dvorišta kuće Begića ova svjedokinja pokazala prilikom njezinog dodatnog saslušanja, pa se ne može govoriti o dokazu koji nije izveden na glavnom pretresu i koji je nepoznat odbrani.
8. Nadalje, u odnosu na ocjenu iskaza svjedoka, pa tako i iskaza svjedokinje M. H. Vrhovni sud je istakao da je ocjena dokaza vršena u skladu sa zakonskim ovlaštenjima suda o slobodnoj ocjeni dokaza koja nije proizvoljna. Vrhovni sud je istakao da je iskaz svjedokinje F. B. prihvaćen kao okosnica razrješenja ove krivične stvari jer ona opisuje tok događaja u dvorištu kuće u kojoj je živjela od dolaska oštećenog, a zatim apelanta i lice zv. Kidžo, razgovor, odvođenje oštećenog iza kuće i rafalnu paljbu, položaj u kojem je oštećeni ležao do dolaska ovlaštenih lica i sve što je bitno. Ovaj iskaz je određen, jasan i konzistentan tako da ga je prvostepeni sud pravilno prihvatio kao istinit i presudan za utvrđivanje odlučnih činjenica. Ova svjedokinja je objasnila da apelanta poznaje od djetinjstva tako da je logično da ga je u vrijeme izvršenja djela pouzdano identificirala i pokazala u sudnici. Osim toga, zapisnik o uviđaju u opisu položaja tijela oštećenog, pronađenim čaurama i konstatacija da je ona svjedok događaja potvrđuju da je njezin iskaz istinit. Navedeno je potvrđeno i iskazima svjedoka R. Ć. i A. H. u dijelu koliko je njima poznato. Svjedok V. K., također, potvrđuje da je ova svjedokinja izjavila kako je „Miki“ jedan od počinilaca ovog djela. Povezujući ove iskaze sa iskazom svjedoka S. L. koji je kao službenik policije vršio terenske provjere za lica „Kidžo“ i „Mikica“ i utvrdio da je „Mikica“ apelant potpuno je razjašnjen identitet izvršioca ovog krivičnog djela. Zapisnik o vanjskom pregledu leša i nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, zajedno sa zapisnikom o uviđaju, predstavlja materijalnu podlogu koja s prihvaćenim iskazima čini činjenično stanje pravilnim i potpuno utvrđenim.
9. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da svjedoci koje je izvela odbrana ni u jednom dijelu ne mogu dovesti u sumnju navedeni zaključak jer okolnosti na koje su se oni izjašnjavali da je apelant u to vrijeme bio na ratištu, da su ga viđali bez uniforme, da su i druga lica u isto vrijeme vršila takva krivična djela ne znače da apelant u to vrijeme nije mogao biti u mjestu izvršenja djela. Bitno je bilo utvrditi gdje se apelant nalazio u to vrijeme i šta je radio, a to je prihvaćenim dokazima pouzdano utvrđeno. U odnosu na apelantov prigovor da mu je povrijeđeno pravo na odbranu kada nisu utvrđivane okolnosti o lišenju života drugog lica, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan jer to nije predmet optužbe (sud je odbrani ograničio pravo na ispitivanje svjedoka M. M. o njegovim nezakonitim radnjama maltretiranja lica bošnjačke nacionalnosti).
10. U vezi s troškovima postupka, Vrhovni sud je istakao da je apelant obavezan na plaćanje troškova postupka jer je prema imovini i prihodima u mogućnosti platiti taj iznos. Preostali dio troškova koji će biti naknadno određen posebnim rješenjem može se pobijati posebnom žalbom.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 010683 14 Kvlz od 7. maja 2014. godine odbijen je zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnio apelantov branilac protiv presuda Okružnog i Vrhovnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi prigovori o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka koja se ogleda u povredi prava na odbranu, odnosno ocjeni iskaza svjedoka optužbe M. H., zatim načinu rukovođenja glavnim pretresom u dokaznom postupku prilikom saslušanja svjedoka M. M. i svjedokinje F. B., kao i zasnivanju presude na nezakonitim dokazima pribavljenim tokom istrage (zapisnici). Vrhovni sud je istakao da se na navedenim argumentima ne može zasnivati tvrdnja o povredi prava na odbranu. Pravo na odbranu prvenstveno obuhvaća, ali se ne ograničava, na sljedeća prava: pravo na dovoljno vremena i odgovarajuće mogućnosti za pripremu odbrane, pravo da poziva i ispituje svjedoke, pravo na angažiranje vještaka, pravo na prisutnost suđenju, pravo pristupa dokumentaciji i drugim dokazima koji mogu pomoći u pripremi odbrane, pravo na branioca, te pravo na prisutnost raspravi u žalbenom postupku na kojoj je prisutan tužilac. Povreda ovih prava, ali i drugih prava optuženog koja su u funkciji jednakog procesnog položaja stranaka tokom suđenja predstavlja poseban oblik bitne povrede postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP-a koja za posljedicu ima ukidanje presude. Međutim, pod ovu povredu odredaba postupka ne mogu se podvesti one povrede koje su izdvojene u posebne druge oblike predviđene navedenim članom (zasnivanje presude na nezakonitim dokazima, nedostatak razloga o odlučnim činjenicama). Vrhovni sud je naveo da su navedeni prigovori isticani i u žalbi, na koje je Vrhovni sud odgovorio, odnosno u obrazloženju presude Vrhovni sud je dao jasne i uvjerljive razloge zašto ovi prigovori nisu osnovani.
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer se presuda zasniva na dokazima koji nisu izvedeni na glavnom pretresu i koji se ne nalaze u sudskom spisu, kao i na nezakonitim dokazima. Naime, ključni svjedok optužbe svjedokinja F. B. prezentirala je sudskom vijeću na glavnom pretresu fotografiju koja nije izvedena kao dokaz, niti je dostavljena odbrani, čime su povrijeđene odredbe čl. 10. stav 2. i 311. stav 1. tačka g) ZKP-a. Osim toga, apelant tvrdi da zapisnici iz istrage nisu sastavljeni u skladu sa odredbama člana 63. stav 2. ZKP-a (posebno zapisnik koji se odnosi na svjedokinju F. B.) jer u zapisnik nisu unesena pitanja postavljena svjedoku tako da se radi nezakonitim dokazima na kojima se ne može zasnivati presuda (član 10. st. 2. ZKP-a).
13. Nadalje, apelant ukazuje da dokazi na kojim je sud zasnovao presudu sadrže netačne podatke, te da se iz iskaza svjedoka izdvaja samo onaj dio iskaza koji bi se nekako mogao dovesti u vezu sa iskazima drugih svjedoka optužbe. Apelant smatra da način ocjene dokaza, tj. način na koji je u konkretnom postupku primijenjen član 15. ZKP-a odstupa od osnovnih načela krivičnog postupka, a naročito od načela propisanog članom 14. ZKP-a (jednakost u postupanju). Posebno je zbog direktne zabrane provjere kredibiliteta svjedoka povrijeđeno njegovo pravo na odbranu.
14. Apelant ističe da je predmet njegove žalbe bila i odluka prvostepenog suda o snošenju troškova krivičnog postupka jer je očito da će snošenje svih troškova krivičnog postupka dovesti u pitanje izdržavanje optuženog i njegove supruge. Međutim, drugostepeni sud uopće nije ni odlučio o podnesenom žalbenom navodu.
15. Apelant je u dopuni apelacije naveo da je Vrhovni sud donio presudu kojom je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio, te da proširuje podnesenu apelaciju i na tu presudu iz svih razloga koje je naveo u apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju i dopunu apelacije
16. Vrhovni sud je naveo da su svi dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu bili dostupni stranama u postupku, te predložio da se apelacija odbije.
17. Okružno tužilaštvo je istaklo da je svjedokinja F. B pokazala fotografiju pojašnjavajući svoj iskaz, tako da se to treba posmatrati u sklopu tog iskaza, te predložilo da se apelacija odbije. IV.Relevantni propisi
18. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92, preuzet u „Službenom glasniku RS“ br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96) relevantne odredbe glase:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav (1) (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi, […], primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, […], pljačkanje imovine stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama […] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
19. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantne odredbe glase:
Zakonitost dokaza Član 10. st. 2. i 3.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Sadržaj zapisnika Član 63. stav 2.
(2) Zapisnik treba da sadržava bitne podatke o toku i sadržaju preduzete radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori....
Vrste troškova Član 96. st. 1. i 2. tač. a), e) i ž) (1) Troškovi krivičnog postupka su izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka.
(2) Troškovi krivičnog postupka obuhvaćaju:
a)troškove za svjedoke, vještake, tumače i stručna lica i troškove uviđaja,
e) paušalni iznos,
ž) nagradu i nužne izdatke branioca i Troškovi postupka za optuženog kada se optuženi proglasi krivim Član 99. st. 1. i 4.
(1) Kada sud optuženog proglasi krivim, izreći će u presudi da je dužan da nadoknadi troškove krivičnog postupka.
(4) U odluci kojom rješava o troškovima, sud može osloboditi optuženog dužnosti da nadoknadi u cijelosti ili djelimično troškove krivičnog postupka iz člana 96. stav 2. t. a) do
ž) ovog zakona, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koja je dužan da izdržava. Ako se ove okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, sudija može donijeti posebno rješenje kojim oslobađa optuženog dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.
Razlozi za odgađanje glavnog pretresa Član 265.
(1) Na zahtjev stranaka ili branioca, glavni pretres može odgoditi rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća ako treba pribaviti nove dokaze ili ako je optuženi nakon izvršenog krivičnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu ili ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspješno provede.
V.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 010683 13 Kž od 29. oktobra 2013. godine. Apelant je dopunom apelacije od 9. juna 2014. godine osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 010683 14 Kvlz od 7. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, ta osporena presuda je donesena 7. maja 2014. godine, a dopuna apelacije je podnesena 9. juna 2014. godine, tako da proizlazi da je apelacija, odnosno dopuna apelacije, podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI.Meritum
24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…] d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; […]
27. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
28. Apelant, prije svega, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene odluke zasnovane na dokazima na kojima se u smislu zakonskih odredaba ne mogu zasnovati navodeći da je ključni svjedok optužbe svjedokinja F. B. sudskom vijeću na glavnom pretresu prezentirala fotografiju koja nije izvedena kao dokaz, niti je dostavljena odbrani, te da zapisnici iz istrage nisu sastavljeni u skladu sa zakonskim odredbama (posebno zapisnik koji se odnosi na svjedokinju F. B.) jer u zapisnik nisu unesena pitanja postavljena svjedoku.
29. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
30. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je svjedokinja F. B. dodatno saslušana i da je, između ostalog, pokazala fotografiju snimljenu pred rat, da je pokazala objekte u dvorištu, te da je pokazala gdje je oštećeni ubijen. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji, kao i u postupku po žalbi isticao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene odluke zasnovane na dokazima na kojima se u smislu odredbe člana 10. ZKP-a ne mogu zasnovati budući da je svjedokinja F. B. sudskom vijeću na glavnom pretresu prezentirala fotografiju koja nije izvedena kao dokaz, niti je dostavljena odbrani. Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, zaključio da su ti navodi neosnovani zato što je fotografiju prezentirala svjedokinja F. B. prilikom njezinog dodatnog saslušanja, pa se ne može govoriti o dokazu koji nije izveden na glavnom pretresu i koji je nepoznat odbrani. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je apelantu data mogućnost da osporava taj dokaz. Uostalom, Ustavni sud primjećuje da nije vidljivo da je apelant u smislu člana 265. ZKP-a tražio odlaganje pretresa zbog nedostavljanja fotografije, čime bi sebi osigurao dovoljno (dodatnog) vremena za pripremu odbrane. Ustavni sud uočava da je apelant i u žalbi na prvostepenu presudu i u apelaciji isticao da zapisnici iz istrage nisu sastavljeni u skladu sa zakonskim odredbama jer u zapisnik nisu unesena pitanja postavljena svjedoku. Vrhovni sud je, odgovarajući na ove žalbene navode, istakao da nisu osnovani žalbeni navodi jer je svjedokinja F. B. pozvana u Ministarstvo unutrašnjih poslova Bihać da iznese sve što joj je poznato o predmetu, a nije vidljivo da su joj postavljana druga dodatna pitanja koja bi trebala biti unesena u zapisnik, tako da se radi o zapisniku koji je sačinjen u skladu sa članom 63. ZKP-a. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da u apelantovim navodima nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku postupano suprotno relevantnim odredbama ZKP-a.
32. Ustavni sud nadalje zapaža da je apelant u vezi s prethodnim navodima ukazao na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud ukazuje da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana po principu slobodne ocjene dokaza. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
33. Ustavni sud nadalje zapaža da je apelant ukazao i na kršenje načela ravnopravnosti iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. Naime, to znači da optuženi u krivičnom postupku treba imati ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugo važno načelo, koje je blisko vezano za to pravo, jeste da postupak mora biti u skladu s načelom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost odgovoriti na iznesene navode, iznijeti druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče saslušati svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno ocijeniti je li nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uvjetima“ i uz „jednakost oružja“.
34. Ustavni sud zapaža da je tokom pretresa pred prvostepenim sudom proveden obiman dokazni postupak (izveden veliki broj dokaza optužbe i odbrane). Ustavni sud posebno zapaža da iz obrazloženja presuda slijedi da je ključni dokaz optužbe iskaz svjedokinje F. H., čiji sadržaj je opširno naveden u presudama, i da su navedeni razlozi zbog kojih je prvostepeni sud iskazu ove svjedokinje poklonio vjeru u cjelini (iskaz jasan, određen, i konzistentan i potvrđuju ga drugi dokazi). S druge strane, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da svjedoci koje je izvela odbrana ne mogu niti u jednom dijelu dovesti u sumnju zaključak o apelantovoj krivici. Također, iz obrazloženja ove presude slijedi da je sud ograničio ispitivanje svjedoka na okolnosti koje nemaju veze s predmetom optužbe. Dakle, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud dao jasna i detaljna obrazloženja u vezi s prihvatljivošću odnosno neprihvatljivošću dokaza, nakon čega je izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za izvršenje predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio Vrhovni sud dajući detaljna i jasna obrazloženja o neosnovanosti apelantovih žalbenih navoda. Također ne proizlazi da je apelantu uskraćena informacija o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac i mogućnost da odgovori na iznesene navode i da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane. Ustavni sud smatra da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
35. Ustavni sud uočava da apelant povredu prava na pravično suđenje nalazi i u tome što Vrhovni sud nije odlučio o njegovima žalbenim navodima u vezi s troškovima postupka. Ustavni sud nalazi da je Okružni sud u smislu člana 99. stav 1. ZKP-a obavezao apelanta na plaćanje troškova krivičnog postupka, da je precizirao visinu određenih troškova, dok troškove za nužne izdatke branioca po službenoj dužnosti nije precizirao, odnosno odredio je da će se visina tih troškova utvrditi posebnim rješenjem. Ustavni sud uočava da odredbe člana 99. stav 4. ZKP-a propisuju mogućnost da sudija može donijeti rješenje kojim optuženog oslobađa naknade troškova ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koja je dužan izdržavati, čak i nakon što bude donesena odluka o troškovima. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je apelant obavezan na plaćanje troškova postupka, a prema imovini i prihodima u mogućnosti je platiti precizirani iznos troškova, dok se preostali dio troškova koji će biti naknadno određen posebnim rješenjem može pobijati posebnom žalbom. Dakle, apelant ima mogućnost u smislu navedenih odredaba ZKP-a u žalbi na posebno rješenje dostaviti dokaze o imovnom stanju i sud može donijeti odluku kojom apelanta može osloboditi plaćanja tih troškova ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koja je dužan izdržavati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.
VII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i zato što ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno zato što nema elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman