Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2149/16 („Burović“ d.o.o. Ilidža)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2149/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2149/16, rješavajući apelaciju „Burović“ d.o.o. Ilidža, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Burović“ d.o.o. Ilidža protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 072961 15 Rev 2 od 12. aprila 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Burović“ d.o.o. Ilidža (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Burović, zakonski zastupnik, podnio je 21. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 072961 15 Rev 2 od 12. aprila 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom Vrhovnog suda je potvrđena drugostepena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 072961 15 Pz 3 od 6. aprila 2015. godine kojom je preinačena (odbijajuća) prvostepena presuda Općinskog suda u Sarajevu 65 0 Ps 072961 14 Ps 4 od 30. januara 2015. godine na način da je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta podnesen protiv tužene (Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno Ministarstvo finansija) u pravnoj stvari radi neosnovanog bogaćenja. Naime, predmet spora je zahtjev apelanta za povrat kafe koja mu je privremeno oduzeta od strane Porezne uprave Sarajevo prilikom inspekcijskog nadzora 2002. godine, te isplata kamate na iznos od 28.500,00 KM, kolika je vrijednost kafe bila u vrijeme oduzimanja, počev od 12. marta 2002. godine pa do isplate. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo - odredbu čl. 210. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) - kada je djelimično uvažio žalbu apelanta i odlučio kao u dispozitivu svoje odluke jer i po ocjeni revizionog suda tužitelju pripada pravo na povrat robe, s obzirom da je u toku postupka dokazao da mu je ista roba oduzeta, da je za zadržavanje robe otpao pravni osnov (prekršajni postupak protiv apelanta prekinut), te da mu sporna roba nije vraćena. Za svoju odluku, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je dao potpune i pravilne razloge, koje prihvata i revizioni sud, pa se na iste apelant upućuje bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Zatim je navedeno da neosnovano tužena ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja-apelanta (da tužitelj u toku postupka nije dokazao da je vlasnik robe koja je oduzeta). Ovaj prigovor je, po ocjeni Vrhovnog suda, bio predmet ocjene drugostepenog suda koji je (na strani 4. pasus 4., 5. i 6.) dao jasne i pravilne razloge zašto je isti neosnovan, a revizioni sud ih u cjelosti prihvata bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Također, Vrhovni sud je istakao da je pravilna i zakonita drugostepena odluka u pogledu isplate zatezne kamate (odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na isplatu zatezne kamate), jer se obaveza plaćanja zatezne kamate u smislu odredbe člana 277. ZOO odnosi na dospjele novčane obaveze dok se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj obavezi nego o zahtjevu za povrat kafe (zamjenjive stvari). Naime, s obzirom da apelant u preciziranom tužbenom zahtjevu nije postavio zahtjev za isplatu protivvrijednosti kafe, naknadu štete kao izgubljenu dobit, kao glavni zahtjev, to mu i ne pripada pravo na kamatu, zaključio je Vrhovni sud. Apelacioni navodi
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari, okončanoj osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman