Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-673/14 (A.K.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Mjera obezbjeđenja
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-673/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-673/14, rješavajući apelaciju A.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.K. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 029803 13 Gž od 3. januara 2014. godine i Rješenja Opštinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 029803 13 P od 21. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Širokog Brijega, koju zastupa Anela Musa, advokat iz Mostara, podnijela je 10. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 029803 13 Gž od 3. januara 2014. godine i Rješenja Opštinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 64 0 P 029803 13 P od 21. oktobra 2013. godine. Apelantkinja je 27. oktobra 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunila apelaciju tako što je dostavila punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

2. Rješenjem Opštinskog suda broj 64 0 P 029803 13 P od 21. oktobra 2013. godine odbijen je apelantkinjin prijedlog za određivanje mjere osiguranja protiv tuženih M.K. (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Hete d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi), kojom je tražila da se odloži sprovođenje ispražnjenja i predaje u posjed nekretnina, pobliže navedenih u izreci rješenja, u predmetu tog suda broj 64 0 I 028483 13 I koji se vodi protiv prvotuženog kao izvršenika.

3. U obrazloženju rješenja Opštinski sud je naveo da je apelantkinja 23. avgusta 2013. godine podnijela tužbu protiv tuženih radi utvrđenja prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini, te utvrđenja ništavosti sporazuma o zasnivanju hipoteke na toj nekretnini, koji je zaključen između prvotuženog (tj. apelantkinjinog supruga) i drugotuženog. Opštinski sud je naveo da je apelantkinja, takođe, podnijela predmetni prijedlog za određivanje mjere osiguranja prema tuženim. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su drugotuženi kao povjerilac, preduzeće Kuriljević d.o.o. Široki Brijeg (zastupano putem direktora – prvotuženog) kao dužnik i prvotuženi kao založni dužnik 14. avgusta 2002. godine zaključili sporazum o zasnivanju založnog prava – hipoteke u korist drugotuženog na nekretnini na kojoj je upisano pravo suvlasništava u korist prvotuženog sa dijelom 7/12, radi osiguranja novčanog potraživanja u iznosu od 110.000,00 KM. Opštinski sud je naveo da je drugotuženi kao tražilac izvršenja 11. avgusta 2003. godine podnio prijedlog za izvršenje, na osnovu pravosnažnog i izvršnog Rješenja broj Ip-248/02 od 14. avgusta 2002.godine, predlažući izvršenje procjenom i prodajom predmetne nekretnine. Opštinski sud je naveo da je taj sud dozvolio predloženo izvršenje, da je slijedom toga izvršena procjena predmetne nekretnine (izlazak na lice mjesta), da je na trećoj prodaji koja je održana 10. oktobra 2005. godine predmetnu nekretninu kupio drugotuženi, koji se uknjižio kao vlasnik te nekretnine. Opštinski sud je naveo da je drugotuženi 27. decembra 2012. godine predmetnu nekretninu prodao trećetuženom, te da je trećetuženi, koji se uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine, 2. maja 2013. godine podnio tom sudu prijedlog za izvršenje, protiv prvotuženog kao izvršenika, predlažući izvršenje iseljenjem i predajom u posjed predmetne nekretnine.

4. U vezi s navedenim, Opštinski sud je ukazao da je apelantkinja tek nakon osam godina od okončanja predmetnog izvršnog postupka podnijela tužbu za utvrđenje prava suvlasništva i utvrđenja ništavosti predmetnog sporazuma, te ujedno zatražila da sud odredi mjeru osiguranja kojom bi se odložilo sprovođenje ispražnjenja i predaje u posjed predmetne nekretnine u predmetu tog suda broj 64 0 1028483 13 I. Opštinski sud je ukazao da je apelantkinja imala mogućnost da u predmetnom izvršnom postupku kao treća osoba podnese prigovor protiv rješenja o izvršenju i traži da se izvršenje proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su njena prava zahvaćena tim izvršenjem. Opštinski sud je naveo da iz zapisnika sa lica mjesta od 14. juna 2002. godine proizlazi da je taj sud, uz prisustvo geometra i vještaka, održao ročište na licu mjesta radi utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnine, da je na tom ročištu bio prisutan i prvotuženi, tako da je, po ocjeni tog suda, i apelantkinja morala znati za vođenje tog postupka. Opštinski sud je naveo da se mjerama osiguranja donesenim u parnici ne može uticati na tok izvršnog postupka. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelantkinja u izvršnom postupku nije iskoristila zakonom predviđena sredstva, Opštinski sud je ocijenio da je apelantkinjin prijedlog za određivanje mjere osiguranja neosnovan.

5. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 64 0 P 029803 13 Gž od 3. januara 2014. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantkinja podnijela tužbu prvostepenom sudu protiv tuženih sa zahtjevom da se utvrdi da je suvlasnik predmetne nekretnine sa dijelom ½ i da se utvrdi da je ništav i bez pravnog učinka sporazum zaključen između prvotuženog i drugotuženog broj Ip-248/02 od14. avgusta 2002. godine u odnosu na ½ predmetne nekretnine. Kantonalni sud je naveo da je apelantkinja ujedno zatražila da se odredi mjera osiguranja kojom bi se odložilo sprovođenje ispražnjenja i predaje u posjed predmetne nekretnine u predmetu Opštinskog suda broj 64 0 I 028483 13 I. Kantonalni sud je ukazao da iz predmetnog spisa proizlazi da apelantkinja u navedenom izvršnom postupku nije podnosila prigovor kao treća osoba, niti ju je izvršni sud uputio da svoje pravo vezano za predmet izvršenja ostvaruje u parnici. Kantonalni sud je naveo da je kod takvog stanja stvari prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantkinjin prijedlog za određivanje mjere osiguranja, te da je u tom pogledu dao valjane razloge, koje u cjelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 53. stav 7. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se treća osoba može koristiti pravom da traži odlaganje izvršenja u slučaju iz stava 2. tog člana, samo ako je prethodno upućena od strane izvršnog suda na parnicu protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika radi ostvarenja njenih prava u pogledu predmeta izvršenja. Kantonalni sud je naveo da, međutim, apelantkinja nije od strane izvršnog suda, kao treća osoba, upućena na parnicu, te da se stoga ne može koristiti pravom za odlaganje izvršenja. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da bez obzira što izvršni sud nije uputio apelantkinju na parnicu, to ne predstavlja prepreku da parnični sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ali se u tom slučaju ne može tražiti odlaganje izvršenja.

6. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, apelantkinja navodi da nije znala za izvršni postupak koji se vodio protiv prvotuženog po prijedlogu drugotuženog kao tražioca izvršenja, a da je za izvršni postupak koji se vodi protiv prvotuženog po prijedlogu trećetuženog kao tražioca izvršenja u predmetu Opštinskog suda broj 64 0 I 028483 13 I saznala tek 20. avgusta 2013. godine, kada je održano ročište na licu mjesta radi sprovođenja ispražnjenja i predaje u posjed predmetne nekretnine, te da je odmah preduzela potrebne radnje radi zaštite svojih prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Apelantkinja u suštini smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno utvrdili činjenično stanje, te u vezi u s tim proizvoljno primijenili odredbe ZIP-a, što je za posljedicu imalo kršenje njenih prava na koja je ukazala u apelaciji. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZIP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-673/14 (A.K.) | Sudska praksa | Aktio