Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4075/16 (M. M. i R. M.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Hipoteka
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Cesija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4075/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4075/16, rješavajući apelaciju Milovana Macanovića i Rose Macanović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milovan Macanović i Rosa Macanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056755 14 Rev od 6. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milovan Macanović i Rosa Macanović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Banje Luke, koje zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 24. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 056755 14 Rev od 6. septembra 2016. godine. Također, apelanti su tražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će zabraniti izvršenje osporene odluke Vrhovnog suda, do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili, između ostalog, da se utvrdi da je ništav ugovor o ustupanju potraživanja – cesiji, zaključen između pravnog prednika prvotužene (“Sberbank“ a.d. Banja Luka), i trećetuženog (R. P.), da se utvrdi da nije pravno valjana hipoteka izvršena na osnovu rješenja Osnovnog suda u Banja Luci na nekretninama apelanata, a radi obezbjeđenja novčanog potraživanja u određenom iznosu.

2. U obrazloženju Vrhovnog suda se, pored ostalog, navodi da je po provedenom postupku prvostepeni sud utvrdio, da je pravni prednik prvotužene sa drugotuženim („V company'" d.o.o. Banja Luka) zaključio ugovor o dugoročnom kreditu, na određeni novčani iznos, da je na osnovu pravosnažnog rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, od 14. jula 2004. godine, uknjižena hipoteka na predmetnim nekretninama prvoapelanta, a radi obezbjeđenja novčanog potraživanja pravnog prednika prvotužene, po osnovu navedenog ugovora o kreditu, da su pravni prednik prvotužene i trećetuženi zaključili ugovor o ustupanju potraživanja-cesiji, a kojim ugovorom je pravni prednik prvotužene na trećetuženog prenijela svoje preostalo potraživanje u određenom novčanom iznosu po osnovu navedenog ugovora o kreditu, zaključenog sa drugotuženim, da je rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci od 2. marta 2007. godine, na trećetuženog, a na osnovu navedenog ugovora o cesiji, preneseno založno pravo-hipoteka, ustanovljena u korist pravnog prednika prvotužene na nekretninama prvoapelanta. Dalje se navodi, da je odredbama člana 436. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano, da povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim na njega prenijeti svoja potraživanja, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na dugog. Vrhovni sud ističe, da kada se ima u vidu da su pravni prednik prvotužene i drugotuženi zaključili predmetni ugovor o dugoročnom kreditu, da drugotuženi u ugovorenom roku nije isplatio pravnom predniku prvotužene kredit i da je ostao dužan određeni novčani iznos, da je ugovorom o ustupanju potraživanja-cesiji pravni prednik prvotužene prestalo potraživanje, preostalog novčanog iznosa, po osnovu navedenog ugovora a kreditu, ustupio trećetuženom, tako što joj je on isplatio taj iznos, po ocjeni Vrhovnog suda, neprihvatljiv je stav drugostepenog suda, da ustupljeno potraživanje nije moglo biti predmetom ustupanja, jer da se radi o potraživanju koje nije podobno za prenošenje u smislu odredaba člana 436. ZOO. Naime, neprihvatljiv je stav drugostepenog suda, da ustupljeno predmetno potraživanje nije podobno za prenošenje i da nije moglo biti predmetom ustupanja, jer se radi o potraživanju iz ugovora o kreditu, koji ugovor je ovlaštena da zaključi samo banka. Vrhovni sud konstatuje, da ako je banka jedina ovlaštena da zaključi ugovor o kreditu, da to ne znači da ista svoje potraživanje, po osnovu ugovora o kreditu, ne može da prenese na treća lica, pod uslovima propisanim zakonom, jer se time ne dira u njena ovlaštenja da samo ona može zaključiti ugovor o kreditu, pa samim tim, potraživanjima nastalim po osnovu ugovora o kreditu, se ne mogu pripisati svojstva potraživanja čija se priroda protivi prenošenju na drugoga. Vrhovni sud, također, ističe da nije bilo nikakve smetnje, da se na osnovu zakonitog predmetnog ugovora o ustupanju potraživanja-cesiji, donese rješenje Osnovnog suda, kojim je na trećetuženog preneseno založno pravo-hipoteka, ustanovljena u korist pravnog prednika prvotužene na nekretninama prvoapelanta. Naime, odredbama člana 437. stav 1. ZOO je propisano, da sa potraživanjem na prijemnika prelaze sporedna prva, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, zaloga, prava iz ugovora sa jemcem, pravo na kamatu, ugovorna kazna i slično.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4075/16 (M. M. i R. M.) | Sudska praksa | Aktio