Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-146/15 (V. M.,A. Č.,S.B.,B.B.,A.P.,I.P. i A.Š.,A.A. i A. D.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-146/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-146/15, rješavajući apelacije Viktora Malića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Viktor Malić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 004259 12 Uvp od 11. septembra 2014.
godine;
Anto Čolić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003207 14 U od 24. novembra 2014. godine;
S.B., B.B., A.P., I.P. i A.Š. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 052668 14 Rev od 13.
januara 2015. godine;
A.A. protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015688 12 U od 19. marta 2015. godine;
Alojz Dragičević protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 002774 14 U od 23. aprila 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-146/15
1. Viktor Malić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Bruno Božić advokat iz Travnika, podnio je 9. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 004259 12 Uvp od 11. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Kantonalnog suda od 18. januara 2012. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je, u obnovljenom postupku revizije, utvrđeno da se apelantu 1. aprila 2010. godine ukida svojstvo ratnog vojnog invalida. Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da je pravilna odluka Kantonalnog suda kojom je odbijena tužba apelanta podnesena protiv rješenja upravnog organa koje je doneseno na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Naime, navedena komisija je, na osnovu neposrednog kliničkog pregleda i uvida u medicinsku dokumentaciju, utvrdila da apelantov ukupni vojni invaliditet iznosi ispod 20%, pa je organ uprave ukinuo apelantu status ratnog vojnog invalida iz razloga što ne ispunjava uslove propisane članom 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Također, Vrhovni sud je naveo da je organ uprave u konkretnom postupku postupao u skladu sa čl. 43. i 45. navedenog Zakona odnosno, da je neosnovan prigovor apelanta da u konkretnom slučaju nije cijenjena sva medicinska dokumentacija i da je nalaz sačinjen suprotno članu 19. Pravilnika o radu ljekarskih komisija i čl. 2. i 4. stav 5. Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta.
AP-187/15
2. Anto Čolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čepina, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Dragan Davidović advokat iz Modriče, podnio je 12. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003207 14 U od 24. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu isplate neisplaćenih penzija. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant kao korisnik prava na starosnu penziju podnio 3. jula 2013. godine zahtjev prvostepenom organu za isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. aprila 1992. godine do 1. maja 2000. godine. Dalje je utvrđeno da se apelant kao korisnik prava na starosnu penziju u navedenom periodu nije obraćao niti je nadležnoj službi Fonda PIO dostavljao neophodne podatke vezano za isplatu, obračun i likvidaturu penzija, isti su bili nepoznati odnosno nedostupni jer je nepoznavanje istih i nemogućnost naplate prouzrokovao sam apelant kao korisnik prava. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni organ pravilno postupio kada je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu iz razloga što je prvostepeni organ pravilno primijenio odredbu čl. 137. – 140. Zakona o PIO u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke.
AP-1853/15
3. S.B., B.B., A.P., I.P. i A.Š. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Posušja, Gruda i Vitine, koje zastupa Safet Medošević advokat iz Sarajeva, podnijeli su 17. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 052668 14 Rev od 13. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Federacija Bosna i Hercegovina) da, na osnovu rješenja kojima je apelantima utvrđeno pravo na isplatu naknada radi odlaska u mirovinu za period od 1. novembra 2001. godine do 4. aprila 2004. godine, isplati pojedinačne novčane naknade sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka kako je to bliže navedeno u izreci prvostepene presude. U postupku je utvrđeno da su apelanti bivši uposlenici Vojske Federacije BiH - HVO Komponenta kojima je na osnovu Odluke Civilnog zapovjednika Vojske FBiH prestala vojna služba. Vrhovni sud je naveo da su pravilno zaključili nižestepeni sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata pozivajući se na Sporazum između Federacije BiH i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine i na Odluku Federalnog ministarstva odbrane od 30. januara 2001. godine kojom je ukinuto pravo na ovu vrstu naknade. Dalje se navodi da Sporazum nije produžavan nakon isteka perioda na koji je zaključen, dok je Odluku o ukidanju prava na naknadu radi odlaska u mirovinu do trajnog regulisanja prava na mirovinu od 30. novembra 2001. godine donio Federalni ministar na osnovu člana 27. Zakona o obrani Federacije BIH u okviru svoga ovlaštenja. Dakle pravilan je zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu predmetnih naknada za traženi period, prema rješenjima iz 1997. i 1998. godine, pri tome cijeneći da ovaj vid naknade nije regulisan važećim zakonskim propisima, ni ugovorom o radu, ni kolektivnim ugovorom, a niti Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, odredbama čl. 135. - 137. navedenog Zakona, na koje se pozivaju apelanti, propisno je da o pravima i dužnostima službenika organa uprave odlučuje rukovoditelj organa, odnosno službe za upravu, ili drugi organ ako je to zakonom, ili nekim drugim propisom utvrđeno, te pravo službenika na prigovor ako nije zadovoljan rješenjem, odnosno pravo na tužbu u roku od 30 dana od dana prijema rješenja po prigovoru. Kako su rješenja kojim je apelantima prestao radni odnos donesena tokom 1997. i 1998. godine i dato im pravo da pokrenu upravni spor, a što ni jedan od apelanata nije učinio, to u konkretnom nema mjesta primjeni navedene odredbe, zaključio je Vrhovni sud.
AP-2583/15
4. A.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015688 12 U od 19. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja prava na invalidsku penziju po propisima Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U postupku je utvrđeno da je apelant bio pripadnik Armije R BiH, da mu je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Više Vojno Ijekarske komisije od 30. juna 1998. godine utvrđena nesposobnost za vojnu službu, po osnovu povrede zadobijene za vrijeme službe u oružanim snagama, da je apelant otpušten iz vojne službe 9. decembra 1995. godine zbog privremene nesposobnosti za vojnu službu, da ima priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik Armije R BiH, da nema lični čin u Armiji R BiH, što je potvrdio svojom izjavom od 27. februara 2012. godine, te da se na osnovu matične evidencije tuženog (Zavoda PIO) apelant nalazi u radnom odnosu kod GP „Bosna" d.d. Sarajevo. Kantonalni sud je naveo da prema odredbi člana 3. stav 2. Zakona o službi u Armiji R BiH, koji se primjenjivao u vrijeme kada je apelant otpušten iz Armije R BiH, odnosno kada mu je bila utvrđena nesposobnost za vojnu službu, aktivna vojna lica su podoficiri, oficiri i generali, dok je članom 63. istog Zakona propisano da se penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Također, prema odredbama preuzetog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika jasno se vidi da su vojni osiguranici, u smislu tog zakona, lica koja imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba, te da pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje, po tom zakonu, može ostvariti lice kome je priznato svojstvo vojnog osiguranika, koje svojstvo utvrđuje Stručna služba na osnovu prijave o osiguranju podnesene prema propisima o matičnoj evidenciji i da se svojstvo vojnog osiguranika upisuje u matičnu evidenciju. Dakle, kako iz spisa predmeta jasno proizilazi da apelant, u skladu sa naprijed citiranim zakonskim odredbama, u vrijeme kada mu je bila utvrđena nesposobnost za vojnu službu nije bio aktivno vojno lice, kome je u to vrijeme priznato svojstvo vojnog osiguranika, to je pravilan zaključak upravnih organa da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, zaključio je Kantonalni sud.
AP-2633/15
5. Alojz Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Franjo Marjanović advokat iz Žepča, podnio je 26. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 002774 14 U od 23. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantu je po službenoj dužnosti određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u akontativnom iznosu od 298,30 KM mjesečno, počev od 1. augusta 2013. godine. U postupku je, između ostalog, utvrđeno da je apelantu utvrđen navedeni iznos penzije prema penzijskom stažu od 26 godina i 20 dana, umanjen za 28% obzirom da mu nedostaje staž do punog penzijskog staža od 40 godina, pri čemu je jedinstvena osnovica za izračun visine penzije bila zajamčena penzija isplaćena u decembru 2011. godine pomnožena sa koeficijentom apelantovog čina „vojnik“, a kako je propisano Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata. Kantonalni sud ističe da je pravilna konstatacija drugostepenog organa uprave da su pitanja koja se odnose na oduzimanja, smanjenja i ograničenja prava na penziju, te pitanja u vezi izmjene pravosnažnih rješenja i pitanja koja se odnose na doprinose i finansiranje penzija, regulisana navedenim Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, koji je lex specialis u odnosu na druge propise, odnosno propise koje apelant navodi u tužbi. Također, neosnovani su i navodi apelanta da je rješenjem organa uprave doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge osiguranike, budući da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, te rješenjima organa uprave nisu povrijeđena prava apelanta propisana Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, na koji se organi uprave pozivaju. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-146/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman