Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4042/16 (J. K. i Z.V.)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4042/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4042/16, rješavajući apelacije J. K. i Z. V., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

J. K., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 037568 14 Rev od 7. jula 2016. godine;

Z. V., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040194 15 Rev od 5. jula 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4042/16

1. J. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 21. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 037568 14 Rev od 7. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tražila, pored ostalog, da se obaveže tuženi (RMC „Dr. Safet Mujić“ Mostar) da joj isplati razliku plate za određeni vremenski period, te je odbijena sa zahtjevom za naknadu na ime neisplaćenog regresa za 2005. godinu.

2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se na predmetna potraživanja apelantice nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine), obzirom da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine, utvrdio da GKU iz 2000. godine u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu da odluke Ustavnog suda FBiH, prema pravilu, djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud FBiH u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio, kao i to je odluka Ustavnog suda FBiH objavljena prije nego li je pravomoćno odlučeno o predmetnim potraživanjima apelantice, konstatovano je da se navedena odluka Ustavnog suda FBiH primjenjuje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu da je tuženi javna ustanova, utvrđeno je da se na predmetna potraživanja nije mogao primijeniti niti Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine, iz razloga što se isti primjenjuje samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji F BiH. Osim toga, zaključeno je da se nije moglo odlučivati niti primjenom Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2005. godine, zbog toga što istim nije regulisan koeficijent za obračun osnovne plaće, odnosno nisu postojale pretpostavke za obračun osnovne plaće po ovom ugovoru. Također, konstatovano je da su neosnovani apelanticini prigovori koji se odnose na primjenu GKU iz 2000. godine sa pozivom na odredbe Pravilnika o radu tuženog iz 2005. godine, obzirom na navedenu odluku Ustavnog suda FBiH kojom je taj ugovor proglašen neustavnim.

AP-4043/16

3. Z. V. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 21. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 040194 15 Rev od 5. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice, u dijelu u kojem je tražila, pored ostalog, da se obaveže tuženi (RMC „Dr. Safet Mujić“ Mostar) da joj isplati razliku plate za određeni vremenski period, te je odbijena sa zahtjevom za naknadu na ime neisplaćenog regresa za 2005. godinu.

4. U obrazloženju Vrhovnog suda se, između ostalog, navodi da se na predmetna potraživanja apelantice, nije mogao primijeniti GKU iz 2000. godine, budući da je Ustavni sud F BiH svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te pošto predmetna odluka Ustavnog suda F BiH djeluje od momenta objavljivanja (21. decembra 2011. godine), onda se na predmetna potraživanja apelantice primjenjuje navedena odluka, jer prije donošenja navedene odluke o zahtjevu apelantice nije pravosnažno odlučeno. Također se navodi, da nisu osnovani apelanticini revizijski prigovori da je trebalo primijeniti odredbe Pravilnika o radu tuženog iz 2001. godine, Vrhovni sud zaključuje da je apelantica svoj zahtjev zasnovala na GKU a ne na Pravilniku, a sve i da jest svoj zahtjev zasnovala na Pravilniku apelantica nije izvodila dokaze kolika bi joj plata bila u spornom periodu po odredbama Pravilnika, a visina plate po Pravilniku se ne može poistovjetiti sa visinom plate po GKU jer ova dva izvora radnog zakonodavstva ne regulišu na identičan način visinu plate. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4042/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelantice pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelantice, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U vezi sa predmetnim apelacijama, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantica. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4042/16 (J. K. i Z.V.) | Sudska praksa | Aktio