Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4086/16 (A. F.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4086/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4086/16, rješavajući apelaciju Amira Fehratovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amir Fehratović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024550 16 Kž 4 od 24. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Fehratović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Aldin Lejlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 024550 16 Kž 4 od 24. avgusta 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će se odgoditi izvršenje osporene presude, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi stava 1. i u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona F BiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavljaju na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem. Prilikom utvrđivanja vrsta i visina krivične sankcije, ista mu je izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih okolnosti, te da sud nije našao posebno otežavajuće okolnosti na strani apelanta, pa mu je prilikom izricanja kazne zatvora, nadležni sud primijenio odredbe o ublažavanju kazne.
3. U obrazloženju Vrhovnog suda se, pored ostalog, navodi da apelant u žalbi ističe da svjedok E. V., koji je sačinio službenu zabilješku povodom analize Tali Ticketing BH Telecom, nije stručna osoba koja bi mogla sačinjavati analizu ostvarenih komunikacija i u formi službene zabilješke, te da smatra da pomenuta analiza ne može biti dokaz jer analizu vrši samo sud, a ne službeno lice bez ikakve naredbe suda ili tužiteljstva. Vrhovni sud ističe, da je na osnovu stanja u spisu utvrdio da je u konkretnom predmetu E. V., po prijedlogu tužitelja, ispitan u svojstvu svjedoka, da je ovaj svjedok, kao uposlenik MUP-a KS, na mjestu istražitelja koji je radio na konkretnom predmetu, izjavio da je sačinio službenu zabilješku o tome da li je bilo međusobne komunikacije između apelanta i drugih optuženih u vrijeme, prije i poslije izvršenja krivičnog djela i to na osnovu brojeva oduzetih mobilnih telefonskih aparata od optuženih i dobivenog listinga od BH Telecom-a (zapisnik sa glavnog pretresa od 22. decembra 2015. godine). Dakle, po ocjeni Vrhovnog suda, navedeni svjedok u suštini nije vršio nikakve analize kao stručna osoba, niti ja sačinjavao analize u formi službene zabilješke, kako se navodi u žalbi, te da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je prvostepeni sud vršio analizu svih izvedenih dokaza, te cijeneći materijalne dokaze, ispis poziva Tali Ticketing ispisa poziva IMEI brojeva BH Telecom-a i potvrde o oduzetim predmetima i dovodeći ih u vezu i sa iskazom svjedoka E. V. našao da se iskaz ovog svjedoka utemeljen na sadržini materijalnih dokaza, a sadržina navedenih materijalnih dokaza se ne dovodi u pitanje ni navodima u apelantovoj žalbi. Također se navodi, da apelant smatra da je prvostepeni sud neosnovano i bez obrazloženja odbio prijedlog odbrane apelanta da se u svojstvu svjedoka ispita M. Đ., te da istovremeno uz žalbu prilaže iskaz M. Đ. koji je dat pred notarom, iz kog iskaza, prema navodima u apelantovoj žalbi, slijedi da apelant nije ni na koji način učestvovao u planiranju i dogovaranju izvršenja predmetnog krivičnog djela. Provjeravajući osnovanost ovih žalbenih navoda Vrhovni sud je, na osnovu stanja spisa i sadržini zapisnika sa glavnog pretresa održanog 28. januara 2016. godine, utvrdio da je apelantov branitelj na tom glavnom pretresu predložio da se kao svjedok sasluša M. Đ. i to na okolnosti posudbe pištolja, da iz navedenog zapisnika dalje slijedi da na izričit upit predsjednika vijeća da branitelj pojasni na koje okolnosti se predlaže saslušanje navedenog svjedoka branitelj apelanta je izjavio „na okolnost da je on posudio od njega za svadbu taj pištolj. Samo to.“. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao razloge zašto je odbio navedeni prijedlog branitelja apelanta (Prvostepeni sud je imao u vidu da je predloženi M. Đ. dao iskaz na zapisnik u istrazi, potvrđujući svoje učešće u izvršenju krivičnog djela, opisao uloge drugih optuženih, a zaključio je i sporazum o priznanju krivnje, te potvrdio priznanje krivnje na održanom ročištu, te da je prvostepeni sud imao u vidu i sve druge provedene dokaze kao i izvedene materijalne dokaze, pa je ocijenio da je provođenje predloženog dokaza nepotrebno). Vrhovni sud ističe, da se dati razlozi u prvostepenoj presudi, ne dovode u pitanje navodima u žalbi, niti se žalba uopće bavi tim razlozima, te Vrhovni sud zaključuje, da iz stanja spisa slijedi da apelantov branitelj u toku postupka nije predlagao da se M. Đ. sasluša na okolnosti da li je apelant na bilo koji način učestvovao u planiranju i dogovaranju izvršenja krivičnog djela, na koje činjenice ukazuje u žalbi, dostavljajući istovremeno kao dokaz i njegovu izjavu datu pred notarom, nakon donošenja prvostepene presude. Vrhovni sud, također, konstatuje da apelantov branitelj, u žalbi iznosi sasvim nove činjenice i nove dokaze, te da prema odredbi člana 310. stav 4. Zakona o krivičnom postupku, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a žalitelj je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio, a apelantov branitelj u žalbi nije iznio nikakve razloge koji bi ukazivali da i pored dužne pažnje i opreza navedene činjenice i dokazi nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, zbog čega se po ocjeni Vrhovnog suda ovi žalbeni navodi nisu mogli prihvatiti kao osnovani.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman