Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4968/13 (S. K.)
Odluka donesena 19. 01. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Nekretnina
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 2
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 43, 62
Predmeti (1)
AP-4968/13
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4968/13, rješavajući apelaciju Suvade Kumro, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 19. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Suvade Kumro.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 070755 13 Gž od 19. septembra 2013. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu Banja Luka koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu Banja Luka da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Suvada Kumro (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 070755 13 Gž od 19. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 070755 09 P od 21. februara 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. maja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 30. maja 2016. godine, Osnovni sud 1. juna 2016. godine, a Okružni sud 6. juna 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 070755 09 P od 21. februara 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 070755 13 Gž od 19. septembra 2013. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati iznos od 12.157,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelantica je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.600,00 KM.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari nesporno da je apelanticina kuća koja se nalazi u Foči, rješenjem tužene - Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica od 30. augusta 1996. godine, dodijeljena na privremeno korištenje Goranu Đuroviću, kao i da je kuća apelantici vraćena u posjed 11. jula 2002. godine na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Također je, kako dalje navodi sud, kao nesporno utvrđeno da je apelantica pravomoćnom Presudom Osnovnog suda u Foči broj P-266/02 od 22. januara 2004. godine obavezana da Goranu Đuroviću kao privremenom korisniku njezine kuće na ime ulaganja u sanaciju kuće isplati iznos od 8.128,60 KM, a koja je i izvršena, te je apelantica na ime glavnog duga isplatila iznos od 8.128,40 KM i na ime kamata iznos od 4.028,95 KM. U presudi od 22. januara 2004. godine Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, naglašavajući da tokom postupka nije bilo sporno da apelanticina kuća nije uvjetna za stanovanje, te da je privremeni korisnik izvršio neophodne radove da bi se u kući moglo stanovati, čime je (i) objektivno uvećana vrijednost predmetnog objekta (vidi stranicu 3).
7. Osnovni sud je u presudi od 21. februara 2012. godine dalje istakao da je među strankama sporno da li je tužena u obavezi apelantici isplatiti iznos koji je ona isplatila Goranu Đuroviću na ime sanacije njezine kuće. Razmatrajući sporno pitanje, Osnovni sud je istakao da apelantica pravni osnov svog tužbenog zahtjeva prema tuženoj nalazi u odredbi člana 27.a stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o korištenju napuštene imovine) kojim je propisano da: „U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava licu iz stava 1. vlasnik ili nosilac stanarskog prava može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili od davaoca stana na korištenje.“ Međutim, kako dalje navodi Osnovni sud, analizom dokaza je utvrđeno da apelantica nije dokazala koji je njezin pravni osnov u skladu sa ZOO za potraživanje utuženog iznosa. Taj sud smatra da vlasnik nekretnine koji se pojavljuje u svojstvu tužioca mora dokazati po kom pravnom osnovu koji propisuje ZOO on potražuje naknadu sredstava od nadležnog organa koji se pojavljuje kao tuženi. U obrazloženju presude je, također, navedeno da Zakon o korištenju napuštene imovine propisuje da vlasnik imovine svoja prava prema nadležnom organu ostvaruje u skladu sa ZOO u najširem smislu riječi. Tužilac u svakom konkretnom slučaju mora dokazati koji je njegov pravni osnov reguliran određenom odredbom određenog zakona za podizanje tužbe prema tuženom. Sud, kako je dalje navedeno, u smislu člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP) nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, ali mora utvrditi koji je pravni osnov potraživanja apelantice prema tuženoj. Apelantica, kako je dalje navedeno, nije dokazala da je s tuženom u nekom obligaciono-pravnom odnosu slijedom kojeg bi ona bila povjerilac, a tužena dužnik da ispuni obavezu i apelantici naknadi utuženi iznos, te je u smislu člana 123. stav 1. ZPP-a tužbeni zahtjev odbijen.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, izvedene dokaze i utvrđene činjenice, prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantica nije dokazala koji je njezin pravni osnov u skladu sa odredbama ZOO za potraživanje utuženog iznosa od tužene. Polazeći od odredbe člana 154. ZOO kojom su regulirani osnovi odgovornosti i opća načela kod prouzrokovanja štete, u konkretnom slučaju ne bi se radilo o prouzrokovanju štete jer tužena nije prouzrokovala bilo kakvu štetu apelantici, niti je apelantica štetu dokazala. U situaciji, kako dalje navodi Okružni sud, kada je tužena apelanticinu kuću dodijelila izbjeglici koji je tu kuću, u ratu oštećenu, sanirao i spriječio dalje prouzrokovanje štete i zaštitio je od propadanja, ne može se ni govoriti o šteti. Okružni sud dalje navodi da se u konkretnom slučaju ne bi radilo o neosnovanom bogaćenju iz člana 219. ZOO jer tužena nije tuđu stvar (apelanticinu kuću) upotrebljavala u svoju korist, kao ni o poslovodstvu bez naloga jer je tuženoj ovlaštenje za dodjelu na korištenje napuštenih nekretnina dato odredbama Zakona o korištenju napuštene imovine. Na kraju taj sud konstatira: „Da je odredbom člana 27 a. stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine bilo propisano da se namirenje sredstava licu iz stava 1. istog člana može tražiti i zahtijevati od nadležnog organa bez uslova, tada bi prvostepeni sud bio u obavezi da naloži u konkretnoj situaciji tuženoj da sredstva koja je apelantica isplatila privremenom korisniku vrati apelantici. Spomenuta odredba, kako zaključuje Okružni sud, data je uslovno, odnosno namirenje tih sredstava zahtijevano je u skladu sa odredbama ZOO. Prvostepeni sud je pravilno pošao od odredbe člana 262. stav 1. ZOO kojom je propisano da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan svoju obavezu ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi, pa kako apelantica nije u smislu odredbe čl. 7. stav 1., 123. stav 1. i 126. ZPP dokazala da je tužena u obavezi da joj nadoknadi traženi iznos pravilno je odbijena sa tužbenim zahtjevom“. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da joj je u postupku koji je okončan presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda apelantica ističe da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo i nisu dali obrazloženje zbog čega Republiku Srpsku smatraju nelegitimiranom za isplatu navedenog iznosa. Apelantica citira dijelove presude Okružnog suda, te ističe da: „Zadatak redovnih sudova nije da polemiziraju sa zakonodavcem i pretpostavljaju kako bi sudili da imaju drugačiji zakon pred sobom, nego je zadatak da primijene zakon i da ga tumače.“ Također ističe da ZOO nije jedini zakon koji je izvor obligacije i pojašnjava da „izvor obligacije može biti i svaki drugi zakon ukoliko propisuje nastanak obligacije“. U konkretnom slučaju, kako dalje navodi, Zakon o korištenju napuštene imovine jeste izvor obligacije. ZOO na više mjesta regulira plaćanje regresnih potraživanja, pa Zakon o korištenju napuštene imovine upućuje na primjenu pravila iz ZOO o regresu. Smatra da su redovni sudovi propustili da primijene odredbe ZOO koje tuženu obavezuju da isplati regresni dug. Apelantica podsjeća da je članom 17. ZOO propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni izvršiti svoju obavezu i odgovorni su za njezino ispunjenje i ako Zakon o korištenju napuštene imovine propisuje isplatu regresnog duga, onda ta zakonska odredba nju i tuženu dovodi u obligacioni odnos. Ističe da je dokazala da je pravomoćnom presudom obavezana da Goranu Đuroviću naknadi sredstava utrošena za sanaciju kuće, te je dokazala da je dosuđeni iznos isplatila Goranu Đuroviću, te nije bila dužna da ispravno označi pravni osnov, a još manje da sudove upućuje na konkretnu odredbu ZOO koja regulira regresno potraživanje, tim prije „što u našem pravnom sistemu još uvijek vrijedi iura novit curia“.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju presude.
11. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani budući da je tužbeni zahtjev odbijen, a što je potvrđeno presudom drugostepenog suda.
12. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da su navodi apelacije neosnovani budući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 39/03) relevantna odredba glasi:
Član 8.
Član 27a mijenja se i glasi:
Lice čije je pravo privremenog korišćenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78 i 39/85 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 i 3/96). Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana. U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava licu iz stava 1., vlasnik ili nosilac stanarskog prava može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili od davaoca stana na korišćenje.
Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nepokretnosti ili stana od trenutka kada je nepokretnost ili stan napušten od strane vlasnika ili nosioca stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed vlasniku ili nosiocu stanarskog prava, odnosno članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom, ili kada se radi o nepokretnosti, do trenutka kada je nepokretnost iseljena i zapečaćena, a obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o opštem upravnom postupku. Sve popravke stana od strane nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine da stan vrati u stanje prije njegovog napuštanja, smatraće se kao „sredstva kojima je nosilac stanarskog prava otklonio ratnu štetu“ u svrhu otkupa stana u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 11/00,18/00, 35/01 i 47/02).
14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 17. stav 1.
Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje.
Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09, 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 53.
Parnični postupak pokreće se tužbom.
Tužba mora da sadrži:
(1)određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev), (2)činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, (3)dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, (4)naznačenje vrijednosti spora i (5)druge podatke koje u skladu sa odredbom člana 334. ovog zakona mora da ima svaki podnesak.
Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 070755 13 Gž od 19. septembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a koju je apelantica primila 8. oktobra 2013. godine. Apelacija je podnesena 4. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...].
22. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu i jeste slučaj. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku u okviru kojeg su se raspravljala pitanja osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice koja je od tužene potraživala isplatu iznosa od 12.157,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a koji je ona isplatila privremenom korisniku na ime uloženih sredstava u sanaciju njezine kuće, pa Ustavni sud smatra da apelantica u postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet spora apelanticin zahtjev da se tužena obaveže da joj isplati iznos od 12.157,40 KM, a koji je ona isplatila privremenom korisniku na ime uloženih sredstava u sanaciju njezine ratom oštećene kuće. Apelantica je tužbeni zahtjev zasnivala na odredbama člana 27.a) stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je utvrdio da je među strankama nesporno da je apelanticina kuća, rješenjem organa tužene - Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, 30. augusta 1996. godine dodijeljena na korištenje privremenom korisniku Goranu Đuroviću, te da je apelantica nakon vraćanja u posjed kuće pravomoćnom presudom, koja je i izvršena, obavezana da privremenom korisniku na ime ulaganja ličnih sredstava u apelanticinu kuću isplati iznos od 12.157,95 KM (glavni dug i kamate). Međutim, prvostepeni sud je utvrdio da apelantica nije dokazala po kom pravnom osnovu, od nekoliko koje regulira ZOO, potražuje naknadu sredstava od nadležnog organa koji se pojavljuje kao tuženi. Taj sud je obrazložio da apelantica nije dokazala „da je sa tuženim u određenom obligacionopravnom odnosu u kojem je ona, kao tužilac, nosilac prava da, kao povjerilac nekog potraživanja, traži od tuženog, kao lica na kojem leži obaveza koja odgovara pravu tog povjerioca, tj. od lica koje je dužnik u konkretnom obligacionom odnosu, da ispuni svoju obavezu prema njemu“.
26. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno našao da apelantica nije dokazala koji je njezin pravni osnov u skladu sa odredbama ZOO za potraživanje utuženog iznosa. Okružni sud je išao korak dalje u odnosu na obrazloženje koje je dao Osnovni sud, te je nesporno utvrđeno činjenično stanje doveo u vezu sa odredbama ZOO kojima se propisuju vrste nastanka obaveza, te je zaključio da se predmetno činjenično stanje ne može podvesti ni pod jednu odredbu ZOO kojima se propisuju vrste nastanka obaveza/obligacija. U kontekstu navedenog, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne bi moglo raditi o „prouzrokovanju štete jer tužena bilo kakvu štetu apelantici nije prouzrokovala, niti o neosnovanom bogaćenju tužene, jer tužena nije tuđu apelantičinu stvar-predmetnu kuću upotrebljavala u svoju korist, kao ni o poslovodstvu bez naloga jer je tuženoj ovlašćenje o dodjeli na korištenje napuštenih nekretnina dato odredbama Zakona o korištenju napuštene imovine“. Dalje, Okružni sud je zaključio: „Da je odredbom člana 27 a. stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine bilo propisano da se namirenje sredstava licu iz stava 1. istog člana, može tražiti i zahtijevati od nadležnog organa bez uslova, tada bi prvostepeni sud bio u obavezi da naloži u konkretnoj situaciji tuženoj da sredstva koja je apelantica isplatila privremenom korisniku vrati apelantici, međutim, spomenuta odredba je data uslovno, odnosno namirenje tih sredstava zahtijevano je u skladu sa odredbama ZOO“.
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je relevantni dio člana 27a. Zakona o korištenju napuštene imovine izmijenjen odlukom visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 3. juna 2003. godine u kojoj je ukazano na „važnost koju Savjet za mirovnu implementaciju pridaje ubrzanju povratka izbjeglica i obezbjeđenju potpunog i nediskriminirajućeg sprovođenja imovinskih zakona u Bosni i Hercegovini“. Iz navedenog se može izvući zaključak da je cilj navedene zakonske odredbe (član 27.a) stav 2) da olakša povratak izbjeglica u finansijskom smislu. Naime, tom odredbom se propisuje mogućnost izbjeglicama (koje su se vratile u nekretnine čiji su vlasnici ili nosioci stanarskih prava) da mogu zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje, u skladu sa odredbama ZOO, namirenje sredstava isplaćenih privremenom korisniku na ime neophodnih troškova uloženih u njihovu nekretninu.
28. Dalje, Ustavni sud uočava da je apelanticin tužbeni zahtjev, postavljen na osnovu odredaba člana 27.a) stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine, odbijen uz obrazloženje da je odredba navedenog člana data uvjetno, a da se taj uvjet sastoji u tome da se činjenice iz konkretnog predmeta moraju podvesti pod odredbe ZOO kojima se propisuje nastanak obaveza. Stoga su, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi relevantni dio citirane odredbe koji glasi „u skladu sa odredbama ZOO“ tumačili na način da sadrži uvjet prema kojem je apelantica morala dokazati da se s tuženim (nadležni organ) nalazi u jednoj od obaveza/obligacija čiji je nastanak propisan Glavom II ZOO (Ugovor - Glava II, Odjeljak 1. ZOO, Prouzrokovanje štete - Glava II, Odjeljak 2. ZOO, Stjecanje bez osnova - Glava II, Odjeljak 3. ZOO, Poslovodstvo bez naloga - Glava II, Odjeljak 4. ZOO i Jednostrana izjava volje - Glava II, Odjeljak 5. ZOO).
29. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da su vrste nastanka obaveza propisane ZOO, međutim obaveza/obligacija ne mora isključivo imati svoj izvor (nastanak) u odredbama ZOO. Obaveza između određenih lica može nastati i na osnovu nekog drugog zakona, dakle zakona koji nije uvijek ZOO. Tipičan primjer su obaveze zakonskog izdržavanja propisane Porodičnim zakonom ili obaveze isplate tzv. stare devizne štednje propisane zakonima koji reguliraju tu oblast, itd. Slijedom navedenog (da se i drugim zakonima osim ZOO mogu propisati obaveze između određenih lica), Ustavni sud smatra da upravo Zakon o korištenju napuštene imovine propisuje nastanak jedne vrste obaveze relevantnom odredbom člana 27.a) stav 2. kada propisuje da se vlasnik kuće ili nosilac stanarskog prava može obratiti nadležnom organu ili davaocu stana na korištenje radi namirenja sredstava koja je on prethodno isplatio privremenom korisniku na ime neophodnih/nužnih troškova uloženih u njegovu nekretninu.
30. Osim toga, redovni sudovi su, prema mišljenju Ustavnog suda, potpuno arbitrarno dio odredbe člana 27.a) stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine (koji glasi: „…može u skladu sa ZOO namirenje tih sredstava zahtijevati od…“) primijenili na način da sadrži uvjet prema kojem apelantica mora dokazati da se s tuženim (nadležnim organom) nalazi u jednoj od obligacija čije su vrste i nastanak propisane Glavom II ZOO. Prvi razlog zašto Ustavni sud smatra tako nalazi se u činjenici da su u prethodnom postupku (u postupku u kojem je apelantica platila privremenom korisniku iznos koji je on uložio na ime nužnih troškova) redovni sudovi de facto istu odredbu (misli se na odredbu člana 27.a), ali stav 1) primijenili na način da ne sadrži nikakav uvjet, posebno ne uvjet da se mora dokazati vrsta obligacionog odnosa u skladu sa Glavom II ZOO. Naime, u obje relevantne odredbe (čl. 27.a) stav 1. i 27.a) stav 2) Zakona o korištenju napuštene imovine stoji praktično ista formulacija koja glasi: „…ima pravo da traži povrat tih sredstava prema ZOO…“ i „…može u skladu sa ZOO namirenje tih sredstava zahtijevati od…“. Međutim, tu istu formulaciju u apelanticinom slučaju redovni sudovi primjenjuju dajući joj potpuno drugačiji smisao nego što je to bio slučaj kod privremenog korisnika.
31. Drugi razlog zašto Ustavni sud smatra da se radi o arbitrarnoj primjeni prava je u tome što, kada bi se relevantna zakonska odredba primjenjivala na način kako su to uradili redovni sudovi u konkretnom slučaju, onda bi ona izgubila svoj cilj, tj. ubrzanje povratka izbjeglica. U načelu, zakonske odredbe se ne mogu primjenjivati suprotno cilju zbog kojeg su donesene. Kada bi se ova zakonska odredba primjenjivala na način da apelantica mora da dokaže da se s nadležnim organom nalazi u jednoj od obligacija prema Glavi II ZOO (ugovor, prouzrokovanje štete, neosnovano bogaćenje, poslovodstvo bez naloga i jednostrano obećanje nagrade) onda bi pravo na namirenje sredstava, koje je propisano članom 27.a) stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine, postalo iluzorno. Naime, očigledno je da se ni apelantica, kao niti bilo koji drugi potencijalni tužilac u ovakvim slučajevima ne nalazi s nadležnim organom ili davaocem stana na korištenje u nekom od obligacionih odnosa koji su propisani Glavom II ZOO.
32. Prema mišljenju Ustavnog suda, jedina razumna i logična primjena relevantne zakonske odredbe koja slijedi cilj te odredbe i u skladu je s pravom na pravično suđenje jeste da se dio odredbe člana 27.a) stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine koji glasi: „…može u skladu sa ZOO namirenje tih sredstava zahtijevati od…“ primjenjuje na način da se o zahtjevu za namirenje sredstava odlučuje u skladu sa određenim institutima ZOO, prije svega institutom zastarjelosti, podijeljene odgovornosti, zateznih kamata, itd. Stoga je zadatak redovnih sudova da svaki konkretan tužbeni zahtjev, uključujući i apelanticin, ocijene u skladu s pojedinim institutima iz ZOO (na neke od njih je prethodno ukazao i Ustavni sud), a ne da zahtijevaju da se konkretno činjenično stanje podvede pod jednu od vrsta obligacija iz Glave II ZOO jer je takva primjena suprotna cilju zbog koje je donijeta odredba člana 27.a) stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine, a samim tim suprotna je i pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene odredaba člana 27.a) stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine.
Ostali navodi
34. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iznesen u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati i apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene člana 27.a) stav 2. Zakona o korištenju napuštene imovine jer je taj član primijenjen suprotno cilju zbog kojeg je donesen, a donesen je radi olakšanja povratka izbjeglica u svoje nekretnine čiji su vlasnici ili nosioci stanarskih prava.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Aneks ove odluke, u smislu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje sutkinje Valerije Galić suprotno odluci kojem se pridružuju potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE USTAVNOG SUDA BiH VALERIJE GALIĆ PROTIVNO ODLUCI KOJEM SE PRIDRUŽUJU POTPREDSJEDNICI MATO TADIĆ I
ZLATKO M. KNEŽEVIĆ
Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), dajem izdvojeno mišljenje protivno većinskoj odluci Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 4968/13, donesenoj na Plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH, održanoj 19. januara 2017. godine iz sljedećih razloga:
1. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu BiH i iz apelacionih navoda, za razliku od većine sudija Ustavnog suda BiH, smatram da su Osnovni sud i Okružni sud u Banjoj Luci u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelanticinu štetu. U tom smislu, u obrazloženju osporenih odluka, redovni sudovi su pojasnili da odredba člana 27.a) stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisuje da vlasnik nekretnine ima pravo na podnošenje tužbe, tj. da mu ona daje aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za namirenje određenih sredstava protiv nadležnog organa u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Međutim, da bi postojala pasivna legitimacija na strani nadležnog organa, apelantica je morala dokazati da je s tuženom (Republika Srpska), po nekom pravnom osnovu koji regulira ZOO, u određenom obligacionopravnom odnosu u kojem je ona, kao tužilac, nosilac prava da, kao povjerilac nekog potraživanja, traži od tužene, kao lica koje je dužnik u konkretnom obligacionopravnom odnosu, da ispuni svoju obavezu prema njoj. Prema mom mišljenju, u obrazloženjima osporenih odluka je jasno navedeno da apelantica u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku izvedenim dokazima nije dokazala koji je njezin pravni osnov u skladu s relevantnim odredbama ZOO za potraživanje utuženog iznosa od tužene.
2. Potrebno je istaći da je gotovo isto ili slično činjenično i pravno pitanje kao u predmetnoj apelaciji Ustavni sud već razmatrao rješavajući predmet broj AP 2637/08 (vidi Odluku o dopustivosti od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je zaključio da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a naročito da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, konkretno odredbi Zakona o korištenju napuštene imovine i ZOO. U tom predmetu, Ustavni sud je, imajući u vidu stavove Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH, zaključio da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava BiH ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati, i odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu.
3. Iz istih razloga, smatram da i u predmetnoj apelaciji apelantica nije ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. S tim u vezi, moje je mišljenje da u pogledu apelacionih navoda o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava BiH ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, za razliku od većine sudija, smatram da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani i da je iz tih razloga apelaciju trebalo odbaciti.