Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-935/15 ("VMV-Inženjering" d.o.o. Zvornik)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-935/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-935/15, rješavajući apelaciju "VMV Inženjering" d.o.o. Zvornik, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "VMV- Inženjering" d.o.o. Zvornik protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000904 13 Rev od 9. decembra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "VMV-Inženjering" d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miloš Perić advokat iz Zvornika, podnio je 26. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000904 13 Rev od 9. decembra 2014. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (a.d. „Drinatrans“ Zvornik) isplati 716.642,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je odbijen zahtjev tužitelja da se obaveže apelant da mu po osnovu adaptacije poslovnog prostora isplati 285.120,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o prenosu zaključen između parničnih stranaka i ovjeren kod Osnovnog suda u Zvorniku 12. jula 2002. godine. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su se parnične stranke, ugovorom o prenosu od 23. maja 2002. godine, ovjeren kod nadležnog suda 12. jula 2002. godine, između ostalog dogovorile, da nakon što tuženi-apelant dobije upotrebnu dozvolu preda tužitelju u posjed i svojinu 1005 m2 stambenog prostora, da je apelant izvršio rekonstrukciju, dogradnju i izgradnju objekata, te da je dobio upotrebnu dozvolu za te objekte zaključno sa oktobrom 2004. godine. Dalje je utvrđeno da je shodno ugovoru o prenosu, a na osnovu aneksa ugovora od 2. novembra 2009. godine i aneksa ugovora od 23. juna 2010. godine, apelant predao tužitelju 432 m2 poslovnog prostora i 248,68 m2 stambenog prostora. Kod činjenice, da su se parnične stranke dogovorile, a shodno navedenom ugovoru o prenosu od 23. maja 2002. godine, da će po dobijanju upotrebne dozvole, apelant predati tužitelju u posjed i svojinu 432 m2 poslovnog prostora i 1005 m2 stambenog prostora, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije izvršio svoju ugovorenu obavezu iz ugovora o prenosu od 23. maja 2002. godine i da je zbog toga tužitelj pretrpio štetu u ukupnom iznosu od 716.642,00 KM, pri čemu se nebitnim ukazuje da li je taj ugovor o prenosu, po svojoj pravnoj prirodi ugovor o zajedničkom ulaganju ili kupoprodajni ugovor. U odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanta Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da navedeni ugovor o prenosu nije ništav, jer je u smislu odredbe člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu istim izvršen promet izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta. Iz tih razloga je, a nakon što je apelant izvršio rekonstrukciju, dogradnju i izgradnju objekata na predmetnom zemljištu, na osnovu tog ugovora upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnina (zemljišta i objekata), te posjednik tih nekretnina u katastarskom operatu. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari, okončanoj osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman