Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4091/16 (D.M.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4091/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4091/16, rješavajući apelaciju D. M., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela D. M., protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 020795 16 Gž od 23. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 020795 16 Gž od 23. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin prijedlog za izvršenje nenovčane obaveze povrata apelantice na poslove na kojima je radila do donošenja poništenih odluka.
2. U obrazloženju Suda BiH se, pored ostalog, navodi da iz stanja spisa proizlazi da je presudom Suda BiH od 17. februara 2015. godine, koja je potvrđena drugostepenom presudom, dužnik (Vanjskotrgovinska/Spoljnotrgovinska komora BiH), pored obaveze koja glasi na novčano potraživanje, obavezan da apelantici uspostavi radno-pravni status na poslovima koje je obavljala do donošenja poništenih odluka. Dalje se navodi, da je pobijano rješenje kojim je određeno predloženo izvršenje nenovčane obaveze pod prijetnjom naplate sudskih penala, te kojim je dužnik obavezan da apelantici nadoknadi troškove izvršnog postupka, nezakonito, jer je postupak izvršenja pravosnažne presude okončan još 2015. godine, na što dužnik osnovano ukazuje. Naime, Sud BiH konstatuje, da je dužnik uz žalbu dostavio ugovor o radu potpisan od strane apelantice i dužnika 24. oktobra 2013. godine, a koji je bio na snazi prije pokretanja disciplinskog postupka (u kojem su donesene poništene odluke), prema kojem je, rješenjem dužnika, apelantica bila raspoređena na radno mjesto stručni saradnik za obradu i izdavanje odgovarajućih dokumenata, u organizacionoj jedinici- Sektor za javna dokumenta, te da je novim ugovorom o radu od 19. marta 2015. godine, apelantica raspoređena na isto radno mjesto koje je obavljala prije nego je pokrenut disciplinski postupak protiv nje, sa istim brojem bodova za obračun mjesečne plate, kako to proizlazi iz priloženog ugovora. Dakle, po ocjeni Suda BiH, apelantici je uspostavljen radno pravni status kojeg je imala prije donošenja poništenih disciplinskih odluka, pa je žalbene navode dužnika valjalo uvažiti kao osnovane. Sud BiH ističe, da uslijed navedenih utvrđenja neutemeljeni su apelanticini navodi istaknuti u odgovoru na žalbu kojima se ukazuje da izvršnom ispravom nije naloženo sklapanje ugovora, jer je pravosnažnu presudu koja predstavlja izvršni naslov u konkretnoj pravnoj stvari bilo moguće izvršiti samo na način da se sklopi novi ugovor o radu, a što je 19. marta 2015. godine i učinjeno. Nadalje, irelevantni su apelanticini navodi kojima se ističe da je dužnik prilikom potpisivanja ugovora propustio da naglasi da se isti potpisuje u cilju izvršenja presude, obzirom da dužnik izvršnom ispravom nije ni bio u obavezi da naglašava razloge potpisivanja ugovora, već da apelanticu vrati na poslove i zadatke koje je obavljala prije poništenih disciplinskih odluka. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman