Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-559/15 (R. R.,arinko Bunoza,M. Z.)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-559/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-559/15, rješavajući apelacije Razije Rustemović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Razija Rustemović protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 298373 13 Gž od 22. januara 2015. godine;
Darinko Bunoza protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299718 14 Gži od 30. juna 2016. godine;
Murat Zahiragić protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 348835 14 Gži od 13. jula 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-559/15
1. Razija Rustemović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mustafa Salkić advokat iz Tuzle, podnijela je 5. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 298373 13 Gž od 22. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 8. januara 2013. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika (Federacija BiH- Federalno ministarstvo rada i socijalne politike), pa je rješenje o izvršenju od 11. oktobra 2012. godine stavljeno van snage, ukinute sve provedene radnje i obustavljen izvršni postupak. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici u upravnom postupku priznato pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica i ortopedski dodatak uz mogućnost da se naknadno, bez donošenja novog rješenja, mijenjaju iznosi koji apelantici pripadaju po osnovi socijalne zaštite, u zavisnosti od raspoloživih sredstava u budžetu Federacije BiH, u skladu sa koeficijentom koji utvrdi Vlada Federacije BiH. U skladu s navedenim utvrđeno je da u konkretnom slučaju odlukom Vlade Federacije BiH nije izmijenjena izvršna isprava, niti je utvrđen iznos drugačiji od onog utvrđenog izvršnom ispravom, već je tom odlukom upravo utvrđen jedan od elemenata za obračun iznosa naknade, kako je to izvršnom ispravom i predviđeno. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci osporenog rješenja.
AP-3183/16
2. Darinko Bunoza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Radišića-Općina Ljubuški, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 23. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299718 14 Gži od 30. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 299718 12 I od 28. decembra 2012. godine, kojim se Općinski sud oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje o ovoj pravnoj stvari i odbacio apelantov prijedlog za dozvolu izvršenja. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant podnio prijedlog za izvršenje na osnovu Zaključka Službe za branitelje iz domovinskog rata, društvene djelatnosti i opću upravu Općine Ljubuški, radi naplate osobne invalidnine u određenom mjesečnom iznosu. Nadalje, utvrđeno je da je naprijed navedenim zaključkom određeno da je Služba za branitelje iz domovinskog rata, društvene djelatnosti i opću upravu Općine Ljubuški dužna po službenoj dužnosti provesti rješenje iste službe, kojim je apelantu u upravnom postupku priznato pravo na ličnu invalidninu iz člana 8. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Osim toga, odredbom člana 39. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica, koji je u ovom postupku lex specialis, propisano je da rješenja o pravima na naknade iz člana 8. (između ostalog osobne invalidnine) po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari u nadležnosti prvostepenog upravnog organa, a ne u nadležnosti suda. AP-3771/16
3. Murat Zahiragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat advokatica iz Vogošće, podnio je 19. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 348835 14 Gži od 13. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 19. februara 2014. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika (Kanton Sarajevo), pa je rješenje o izvršenju od 15. avgusta 2013. godine stavljeno van snage i ukinute su sve provedene radnje. U toku postupka je utvrđeno da je apelant podnio prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja Službe za upravu za rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjegla i raseljena lica Općine Centar od 30. januara 2007. godine, kojim je apelantu priznat status civilne žrtve rata sa pravom na mjesečno primanje na ime lične invalidnine i ortopedskog dodatka. Nadalje, utvrđeno je da izvršna isprava nije podobna za izvršenje u smislu člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, kojim je propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje samo ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta obim i vrijeme ispunjenja obaveze. S obzirom da u konkretnom slučaju rješenje koje predstavlja izvršni naslov ne sadrži označenje lica koje je dužno apelantu isplatiti utvrđeno potraživanje, niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos priznate invalidnine, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da predmetno rješenje nema zakonom utvrđeni sadržaj i isto ne predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, zaključio je Kantonalni sud.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-559/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman