Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-151/14 („Ekvator“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 10. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-151/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-151/14, rješavajući apelaciju „Ekvator“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Ekvator“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 000415 11 Rev od 24. oktobra 2013. godine i presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 000415 11 Pž od 8.
septembra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ekvator“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banja Luke, podnio je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 000415 11 Rev od 24. oktobra 2013. godine i presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 000415 11 Pž od 8. septembra 2011. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 000415 06 Ps od 19. marta 2010. godine raskinut je ugovor od 25. marta 1994. godine, zaključen između apelanta i tuženog GP „Krajina“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) o prenosu prava raspolaganja na jednosobnom stanu koji se nalazi u Banja Luci, te je obavezan tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos (dat na ime kupoprodajne cijene, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom) sve pobliže precizirano u izreci presude.
3. U toku postupka je utvrđeno da je pravni prednik apelanta PPUP „Ekvator“ Banja Luka sa pravnim prednikom tuženog MGP „Krajina“ d.d. Banjaluka dana 25. marta 1994. godine zaključio ugovor o prenosu prava raspolaganja na predmetnom stanu, da je ugovor u potpunosti izvršen, tako da je apelant za preneseno pravo raspolaganja na stanu uplatio određeni novčani iznos, a tuženi mu predao u posjed navedeni stan; da je apelant, kao kupac stana, ovo pravo prenio na ODP „Krajinapromet“ Banja Luka ugovorom o prenosu prava raspolaganja-vlasništva na predmetnom stanu zaključenim dana 13. septembra 1994. godine i da mu je ODP „Krajinapromet“ Banja Luka isplatila određeni novčani iznos, da je taj stan vraćen ranijem nositelju stanarskog prava M.Č. dana 15. marta 2001. godine, na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS, Odsjek Banjaluka od 15. marta 2001. godine, da je ODP „Krajinapromet“ Banja Luka podnijela tužbu protiv tuženog PPUP „Ekvator“ Banja Luka (ovdje apelanta) pod brojem P-l534/01 radi raskida ugovora kojeg su oni zaključili dana 13. septembra 1994. godine i vraćanja kupoprodajne cijene, te da je na osnovu pravosnažne presude donesene u tom postupku apelant isplatio ODP „Krajinapromet“ Banja Luka određeni novčani iznos. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da se raskida ugovor kojeg su apelant i tuženi zaključili dana 25. marta 1994. godine o prenosu prava raspolaganja uz naknadu, predmetom kojeg je bio sporni stan, te primjenom relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u pogledu odluke o prigovoru gubitka prava kupca zbog pravnih nedostataka na kupljenoj stvari, zaključio da je apelant za pravne nedostatke spornog stana saznao sa danom pravosnažnosti presude prvostepenog suda broj P-1534/01 dana 19. augusta 2005. godine, da je predmetnu tužbu dana 11. aprila 2006. godine podnio u roku propisanom tom zakonskom odredbom od godinu dana i da je stoga zahtjev apelanta osnovan, te je isti usvojio.
4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 000415 11 Pž od 8. septembra 2011. godine žalba tuženog je usvojena i preinačena je presuda Osnovnog suda broj 11 71 Ps 000415 06 Ps od 19. marta 2010. godine tako što je odbijen predmetni apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da prema odredbi člana 508. stav 1. ZOO prodavač odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Dakle, utvrđeno je da prema ovoj zakonskoj odredbi prodavač odgovara za pravne nedostatke prodate stvari tako da je, između ostalog, dužan da obezbijedi kupcu mirnu državinu stvari u kojoj neće biti uznemiravan po osnovu nekog prava trećeg lica o kojem on nije bio obaviješten niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Naime, utvrđeno je da se pod evikcijom, prema pomenutoj zakonskoj odredbi, podrazumijeva pravno uznemiravanje kupca povodom pribavljene stvari, na osnovu nekog prava trećeg koje po svojoj prirodi isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo i koje je postojalo prije kupčevog sticanja stvari. Također, utvrđeno je da se pravno uznemiravanje od trećeg lica može vršiti sudskim ili vansudskim putem.
5. Nadalje, utvrđeno je da prema odredbi člana 509. ZOO kad se pokaže da treće lice polaže pravo na stvar, kupac je dužan da, pod uslovima propisanim tom zakonskom odredbom, obavijesti prodavca o tome, dok su odredbom člana 510. ZOO propisane sankcije pravnih nedostataka, između ostalog, i pravo kupca da raskine ugovor i pravo na naknadu štete. Najzad, utvrđeno je da prava po osnovu pravnih nedostataka propisana odredbom člana 510. ZOO, prema odredbi člana 515. stav 1. ZOO, kupac gubi istekom godine dana od dana saznanja za postojanje prava trećeg. Ovaj rok se, dakle, računa od dana kad je kupac saznao za postojanje prava trećeg i to je faktičko pitanje koje sud cijeni u svakom slučaju. Budući da je u konkretnom slučaju apelant za prava trećeg na spornom stanu saznao, ako ne ranije, onda sa danom kada mu je dostavljena tužba u predmetu P-1534/01 koju je primio 20. juna 2002. godine (uz tužbu je dostavljeno i rješenje Ministarstva za izbjegla i raseljena lica RS od 15. marta 2001. godine kojim je predmetni stan vraćen M.Č.), a tužba u konkretnom predmetu je podnesena dana 11. aprila 2006. godine, Viši privredni sud je zaključio da su se prava apelanta propisana odredbom člana 510. stav 1. ZOO, ugasila po sili zakona na temelju odredbe člana 515. ZOO prema kojoj je apelant izgubio pravo da zahtjeva bilo kakvu naknadu po osnovu pravnih nedostataka na predmetnom stanu i zbog toga je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.
6. Protiv navedene presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 000415 11 Pž od 8. septembra 2011. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 57 0 Ps 000415 11 Rev od 24. oktobra 2013. godine odbio reviziju.
7. U obrazloženju presude je istaknuto da kod navedenog stanja stvari činjenice, na koje se apelant poziva u reviziji, da u vrijeme zaključenja spornog ugovora sa tuženim, nije znao da je sporni stan opterećen stanarskim pravom M.Č., niti ga je tuženi o tome obavijestio i da on tuženog nije morao obavještavati o tom pravnom nedostatku stvari prema članu 509. ZOO jer je tuženi imao saznanje o tome, ne mogu ishoditi drugačiju, za apelanta povoljniju odluku, jer se njegovo pravo po tom osnovu ugasilo zbog proteka zakonom propisanog vremena u kojem je on mogao tražiti ostvarenje toga prava od tuženog. Nadalje, utvrđeno je da je neutemeljen apelantov prigovor da je on za pravo trećeg lica na spornom stanu tj. stanarsko pravo M.Č., saznao danom pravosnažnosti presude prvostepenog suda broj P-1534/01 dana 19. augusta 2005. godine, jer je vrijeme saznanja apelanta za pravni nedostatak kupljene stvari koji se ogleda u stanarskom pravu tog trećeg lica, faktičko pitanje i to je u konkretnom slučaju dan kada je apelant dobio rješenje kojim je tom licu stan vraćen kao nositelju stanarskog prava, a to je nesumnjivo vrijeme kada je apelant dobio pomenuto rješenje dana 20. juna 2002. godine, a ne dan kada je presuda u toj parnici postala pravosnažna.
8. Također, utvrđeno je da apelant u ovoj parnici traži raskid ugovora zbog pravnog nedostatka stana kupljenog od tuženog iz razloga što je kupljena stvar bila opterećena stanarskim pravom M.Č., kao trećeg lica, pa je zbog toga za računanje roka propisanog odredbom člana 515. stav 1. ZOO bitan momenat saznanja apelanta za postojanje prava tog lica na pomenutom stanu, a ne vrijeme donošenja i pravosnažnosti presude u predmetu prvostepenog suda broj P-1534/01, temeljem koje je apelant „izgubio“ novac koji je primio po osnovu cijene za predmetni stan od preduzeća ODP „Krajinapromet" Banja Luka. Istina, utvrđeno je da je temeljem te presude apelant ostao bez novca koji je primio po osnovu cijene za taj stan, kako tvrdi u reviziji, ali je Vrhovni sud zaključio da je neosnovana njegova tvrdnja da je „tek tom presudom pretrpio evikciju“. Isto tako, utvrđeno je da je zahtjev apelanta u predmetnoj parnici zasnovan na odredbi člana 510. ZOO, pa je Vrhovni sud konstatovao da je neosnovana njegova reviziona tvrdnja da mu je novčani iznos koji je obračunao vještak ekonomske struke trebalo dosuditi na temelju stjecanja bez osnova primjenom odredbe člana 210. ZOO, budući da je zahtjevani novčani iznos tuženom predao po osnovu ispunjenja ugovorne obaveze, a ne bez pravnog osnova.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih odredbi ZOO. Naime, apelant, pored ostalog, navodi da o opisanom stanarskom pravu trećeg lica M.Č. nije bio obaviješten, niti je pristao da taj stan uzme opterećen tim pravom, dok je tuženi znao za tu činjenicu, onda apelant, prema članu 509. ZOO, nije bio u obavezi obavještavati tuženog o postojanju prava trećeg lica na predmetnom stanu, jer je tuženom ta činjenica bila poznata. Također, apelant tvrdi da je tuženi dužan da mu vrati novac koji je primio za sporni stan imajući u vidu da se tuženi neosnovano obogatio jer je ugovor od 25. marta 1994. godine, na osnovu kojeg je tuženi od apelanta primio cijenu za predmetni stan, raskinut po sili zakona ili na osnovu izjave apelanta, a apelant je zbog toga ostao i bez tog stana i bez novca koji je platio tuženom na ime te cijene. U suštini, apelant smatra da su u konkretnom slučaju potpuno pogrešno konstatovali Viši privredni sud i Vrhovni sud da je predmetna tužba apelanta neblagovremena, jer je potpuno pogrešan zaključak o momentu saznanja apelanta za postojanje prava trećeg lica, kao trenutka od kada su navedeni sudovi računali početak roka od godinu dana nakon čijeg isteka se gasi pravo apelanta po osnovu pravnih nedostataka, te da su Viši privredni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama odbili tužbeni zahtjev apelanta proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili pravo apelanta na pravično suđenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.
12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
13. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno, konkretno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanta primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da li je apelant mogao tražiti ostvarenje predmetnog prava od tuženog. Isto tako, Viši privredni sud je dao konkretne razloge vezane za činjenicu kada je apelant saznao za postojanje prava trećeg lica (stanarskog prava) na pomenutom stanu, koje ograničava njegova prava kao kupca na tom stanu. Osim toga, Vrhovni sud je dao i argumentovane razloge vezane za činjenicu da li je apelantu predmetni novčani iznos trebalo dosuditi na temelju stjecanja bez osnova primjenom odredbe člana
210. ZOO. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman