Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-499/14 (N.B.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-499/14

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 499/14, rješavajući apelaciju N.B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka

b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. studenog 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija N.B.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 109044 13 Rev 2 od 5. prosinca 2013. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu N.B. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu N.B. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija N.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 109044 13 Rev 2 od 5. prosinca 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004992 12 Gž 2 od 28. veljače 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Milka Tomić, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 30. siječnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 109044 13 Rev 2 od 5. prosinca 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 004992 12 Gž 2 od 28. veljače 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. i 28. rujna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 30. rujna 2016. godine, Kantonalni sud 29. rujna 2016. godine, Općinski sud 18. listopada 2016. godine, a tuženi 5. listopada 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Apelant je 17. ožujka 2008. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate razlike plaće.

6. Općinski sud je 31. ožujka 2008. godine dostavio tužbu na odgovor, a tuženi je 24. travnja 2008. godine dostavio odgovor na tužbu.

7. Općinski sud je, prema stanju spisa, tijekom postupka održao jedno pripremno ročište i jedno ročište za glavnu raspravu na kojemu su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije, vještačenje vještaka ekonomske struke od 22. ožujka 2010. godine i saslušanje navedenog vještaka.

8. Općinski sud je prvostupanjskom Presudom broj 032-0-P-08-000968 od 21. svibnja 2010. godine obvezao tuženog da apelantu na ime razlike plaće i naknade plaće za razdoblje od 1. ožujka 2005. godine do 31. listopada 2007. godine isplati iznos od 49.991,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, te da izvrši uplatu doprinosa Federalnom zavodu MIO i troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama, preciznije navedenim u izreci presude. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je, prema podacima u spisu, nesporno da je apelant u spornom razdoblju bio zaposlenik tuženog i da je bio raspoređen na poslovima poslovođa jame sve do odlaska u mirovinu 1. studenog 2007. godine. Dalje, Općinski sud je naveo da su Kolektivnim ugovorom o pravima i obvezama poslodavaca u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 49/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) određeni svi parametri za obračun osnovne mjesečne plaće zaposlenika i da osnovicu za obračun osnovne plaće zaposlenika predstavlja najniža plaća, a to je, prema odredbi članka 24. stavak 4. Kolektivnog ugovora, iznos od 60% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, koja se, u smislu članka 25. Kolektivnog ugovora, množi sa koeficijentom pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta, a prema odredbi članka 28. Kolektivnog ugovora, osnovna mjesečna plaća uvećava se za svaku godinu mirovinskog staža za 0,6% s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%, dok prema odredbama članka 29. Kolektivnog ugovora, zaposlenik ima pravo na dodatke na osnovnu plaću. Također, Općinski sud je naveo da su odredbama Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika Rudnika „Kreka“ d.o.o. Tuzla iz lipnja 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) regulirani osnove i mjerila plaća i naknade plaća i ostala primanja, način obračuna i ostala pitanja u vezi sa obračunom i raspodjelom plaća. Općinski sud je naveo da, prema nalazu i mišljenju vještaka od 22. ožujka 2010. godine, slijedi da je vještak visinu razlike plaće utvrdio prema odredbama Kolektivnog ugovora, imajući u vidu i odredbe Pravilnika o plaćama, kao i odredbe ugovora o radu zaključenog između apelanta i tuženog, na temelju čega je vještak utvrdio iznos osnovne plaće apelanta koji je dobiven tako što je iznos najniže plaće, prema odredbi članka 24. stavak 4. Kolektivnog ugovora, pomnožen sa koeficijentom složenosti poslova apelanta utvrđen ugovorom o radu, a to je koeficijent 4,70 za razdoblje od 1. ožujka 2005. godine do prosinca 2006. godine, a u 2007. godini 5,17, iz čega proizlazi da je tuženi apelantu za cijelo sporno razdoblje manje obračunao i isplatio plaće i naknade plaća u iznosu od 49.991,79 KM, pri čemu nije poštovao odredbe čl. 6, 10. i 12. Pravilnika o plaćama, odnosno nije primjenjivao obračun plaća sukladno granskom Kolektivnom ugovoru. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istaknuo da je, polazeći od sadržaja nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, ocijenio da je on urađen sukladno postavljenom zadatku i po pravilima struke, te da je vještak usmeno obrazložio pismeni nalaz, te argumentirano odgovorio na sva postavljena pitanja. Stoga, Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka kao točan i urađen po pravilima struke i zaključio da apelantu za njegov obavljeni rad kod tuženog kao poslodavca pripada razlika plaće i naknade plaće u ukupnom iznosu od 49.991,79 KM.

9. Nezadovoljan navedenom presudom, tuženi je 1. lipnja 2010. godine izjavio priziv, a Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 P 004992 10 Gž od 27. listopada 2011. godine priziv tuženog odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

10. Tuženi je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, a Vrhovni sud je Rješenjem broj 32 0 Rs 109044 12 Rev od 31. srpnja 2012. godine reviziju usvojio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, istaknuo da je odredbom članka 68. Zakona o radu propisano da se plaća utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te da je, prema stavu pravne teorije i sudske prakse, u hijerarhiji pravnih akata kojima se reguliraju prava i obveze uposlenika kolektivni ugovor po pravnoj snazi iznad pravilnika koje donosi poslodavac, što znači da pravilnik mora biti sukladan kolektivnom ugovoru, u suprotnosti se primjenjuje akt ispred njega, jači po pravnoj snazi, kolektivni ugovor. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju evidentno, kada se analiziraju odredbe Pravilnika o plaćama i odredbe iz Poglavlja VI. Kolektivnog ugovora, da način utvrđivanja osnovne plaće, pa dosljedno tome i utvrđivanje visine koeficijenta složenosti poslova nije reguliran na isti način Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o plaćama, odnosno da Pravilnik o plaćama nije u suglasnosti sa Kolektivnim ugovorom u pogledu prava koja se uposleniku garantiraju Kolektivnim ugovorom. Vrhovni sud smatra da se u takvoj situaciji trebao dosljedno primijeniti Kolektivni ugovor, a ne pravo na plaću utvrđivati kombinacijom Pravilnika o plaćama i Kolektivnog ugovora, odnosno množiti najnižu osnovnu plaću iz Kolektivnog ugovora a koeficijent složenosti iz Pravilnika o plaćama i ugovora o radu, na koji način su postupili nižestupanjski sudovi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je osporena odluka donesena uz pogrešnu primjenu odredaba Poglavlja VI. Kolektivnog ugovora, te da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

11. U ponovnom postupku, a sukladno uputama Vrhovnog suda, Kantonalni sud je na sjednici vijeća od 16. siječnja 2013. godine ocijenio da je, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari, potrebno zakazati raspravu, te od vještaka ekonomske struke zatražiti da izvrši dopunu svog nalaza i mišljenja, pa je u tom pogledu održao raspravu 8. veljače 2013. godine na kojoj je izveden dokaz dopunskog vještačenja vještaka ekonomske struke, te su ponovo izvedeni već izvedeni dokazi.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 P 004992 12 Gž 2 od 28. veljače 2013. godine priziv tuženog djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio, tako da se dosuđena naknada na ime razlike i naknade plaća snižava sa iznosa od 49.991,79 KM na iznos od 27.082,97 KM, a dosuđeni troškovi postupka sa iznosa od 2.459,00 KM snižavaju na iznos od 1.327,86 KM, dok se u preostalom dosuđujućem dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da tuženi osnovano u prizivu ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 24, 25. i 26. Granskog kolektivnog ugovora) kada je obvezao tuženog da apelantu na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 49.991,79 KM, kao i doprinose za MIO, pri čemu je plaću tužitelja za utuženo razdoblje utvrdio na način što je iznos najniže plaće prema odredbi članka 24. stavak 4. Kolektivnog ugovora (60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH) pomnožio sa koeficijentom složenosti radnog mjesta tužitelja utvrđenog Ugovorom o radu i Aneksom ugovora o radu (4,70 i 5,17) uz obračun minulog rada i drugih dodataka na plaću.

13. Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 24. stavak 1. Kolektivnog ugovora propisano da se mjesečna plaća sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodataka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uvjetima rada i uvećanja plaće po osnovi izvršenja poslova u obimu i kvaliteti koji su veći od uobičajenih i prosječnih, da je u stavku 3. navedenog članka propisano da je osnovna mjesečna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uvjete rada i postignute odgovarajuće rezultate rada, dok je odredbom članka 25. Kolektivnog ugovora propisano da se osnovna mjesečna plaća zaposlenika utvrđuje po skupinama složenosti poslova, tako da se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta. U svezi sa navedenim, Kantonalni sud je istaknuo da apelant tijekom postupka nije ni tvrdio, niti to proizlazi iz podataka spisa, da je tuženi donio Pravilnik kojim je utvrdio koeficijente pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta, kojim bi bio utvrđen koeficijent skupine složenosti poslova i u odnosu na apelanta, kako to predviđa odredba članka 26. tada važećeg Kolektivnog ugovora, u kojoj su sadržani parametri za koeficijente pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta, koji su relevantni za pravilnu primjenu odredbe članka 25. a u svezi sa člankom 24. navedenog Kolektivnog ugovora. Prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi je samo donio Pravilnik o plaćama, na osnovi kojeg je svim zaposlenicima, pa i apelantu, u utuženom razdoblju obračunavao i isplaćivao plaće, a tim Pravilnikom je u odredbi članka 11. propisano da je osnovna plaća polazni temelj izražen u bodovima, da se ona sukladno odredbi članka 12. Pravilnika o plaćama utvrđuje za svako radno mjesto, dok je odredbom članka 14. Pravilnika o plaćama propisano da se za sva radna mjesta koeficijenti kreću u rasponu od 1,00 do 6,00. S druge strane, Kantonalni sud je ukazao da je, prema Kolektivnom ugovoru, u članku 26. utvrđeno osam skupina složenosti poslova i raspon koeficijenata skupine složenosti poslova određen u rasponu od 1,00 do 4,00, što, prema ocjeni Kantonalnog suda, ukazuje da navedeni Pravilnik ne regulira obračun plaća po istom načelu i po parametrima iste kvalitete, kako je to regulirao tada važeći Kolektivni ugovor na kojem apelant temelji svoj tužbeni zahtjev. Pored navedenog, Kantonalni sud je naveo da u Aneksu Ugovora o radu i u Ugovoru o radu, u kojima je apelantu određena osnovna plaća u bodovima, odnosno kroz koeficijente složenosti poslova radnog mjesta, nije određeno da se tako utvrđena osnovna plaća tužitelja množi sa propisanom najnižom plaćom iz Kolektivnog ugovora (60% prosječne plaće ostvarene u FBiH), zbog čega je prvostupanjski sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka od 22. ožujka 2010. godine, pogrešno primijenio odredbu čl. 25. i 26. ranijeg Kolektivnog ugovora na što se i svode prizivni prigovori tuženog. Zbog toga se, kako to navodi Kantonalni sud, utvrđeni koeficijent složenosti radnog mjesta za apelanta od 4,70, odnosno koeficijent od 5,17, morao promatrati kao osnovna plaća tužitelja u smislu čl. 11. i 14. Pravilnika o plaćama, što je prvostupanjski sud potpuno zanemario. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da, u situaciji kada tuženi nije donio akt o sistematizaciji radnih mjesta u kojem bi utvrdio koeficijente pripadajuće skupine na način kako to propisuje odredba članka 26. Kolektivnog ugovora, te kako je odredbom članka 24. stavak 4. Kolektivnog ugovora propisano da najniža osnovna plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u FBiH, a prema odredbi članka 26. Kolektivnog ugovora, u VI. Skupinu spadaju i poslovi poslovođe jame koje je apelant obavljao po Aneksu Ugovora o radu i Ugovoru o radu, a za koje poslove koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,50, Kantonalni sud je zaključio da je apelantu, prema članku 25. Kolektivnog ugovora i sukladno dopunskom nalazu mišljenja vještaka financijske struke od 28. siječnja 2013. godine, manje isplaćena plaća u iznosu od 27.082,97 KM, te da je tuženi dužan za apelanta na tako obračunatu razliku plaća uplatiti doprinose Federalnom zavodu MIO u iznosu od 9.027,57 KM.

14. Odlučujući o reviziji apelanta i tuženog, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Rs 109044 13 Rev 2 od 5. prosinca 2013. godine revizije odbio. Vrhovni sud je, između ostalog, zaključio da nije osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U tom pogledu Vrhovni sud je naveo da kod činjeničnog utvrđenja da tuženi nije donio pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i utvrdio koeficijente za svako radno mjesto sukladno Kolektivnom ugovoru, da obračun i isplatu plaće apelantu nije vršio sukladno i na način kako je to propisano Kolektivnim ugovorom, te da je utvrđeno postojanje razlike između isplaćene i plaće obračunate sukladno Kolektivnom ugovoru, to je, prema ocjeni toga suda, drugostupanjski sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, pravilno primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredaba čl. 24. stavak 4, 25, 26, 28, 29. i 31. Kolektivnog ugovora donio pobijanu odluku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su apelantovi revizijski navodi neutemeljeni, te da nisu počinjene povrede koje ima u vidu članak

241. ZPP i na čije postojanje taj sud pazi po službenoj dužnosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da stav redovitih sudova da se akti tuženog ne mogu primijeniti, jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor, prema apelantovoj ocjeni, predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnog prava, jer smatra da je tuženi imao akte kojima je utvrdio koeficijente složenosti poslova za svako radno mjesto i uvjete koje mora ispunjavati u pogledu stručne spreme svaki zaposlenik, čime je određen stupanj složenosti poslova. S tim u svezi, apelant je istaknuo kako spori da je u konkretnom slučaju Pravilnik o plaćama u suprotnosti sa Poglavljem VI. Kolektivnog ugovora. Također, apelant je naveo da je parnični postupak pred redovitim sudovima trajao pet godina i devet mjeseci, što se, prema apelantovom mišljenju, ne može smatrati razumnim, čime je došlo do kršenja i njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, te apelantu, zbog duljine trajanja postupka, odredi naknadu u iznosu od 2.000,00 KM, te odredi troškove za sastavljanje apelacije u iznosu od 1.600,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod svoje odluke i da ne nalazi da je njenim donošenjem došlo do povrede prava na koje apelant ukazuje u svojoj apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su apelantovi navodi neutemeljeni iz razloga koji su navedeni u osporenoj presudi toga suda, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju ukratko izložio činjenično stanje predmeta, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istaknuo da duljina trajanja postupka pred tim sudom (dvije godine i dva mjeseca) ne predstavlja kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku.

19. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant neutemeljeno ističe da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo prihvaćajući obračun vještaka ekonomske struke u kojem je korišten najmanji koeficijent složenosti poslova iz skupina složenosti poslova utvrđenih Kolektivnim ugovorom, te smatra da je vještak u cijelosti trebao primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora, a ne kombinirati odredbe Kolektivnog ugovora sa odredbama Ugovora o radu. V.Relevantni propisi

20. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.

Plate zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

21. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 24.

Mjesečna plata se sastoji od osnovne plate radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodatka na platu za radni staž, uvećanja plate za rad u otežanim uslovima rada i uvećanja plate po osnovu izvršenja poslova u obimu i kvalitetu koji je veći od uobičajenog i prosječnog.

Poslodavac može zaposleniku isplatiti i poseban stimulativni dodatak na mjesečnu platu.

Osnovna mjesečna plata je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uslove rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.

Osnovna mjesečna plata zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Član 25.

Osnovna mjesečna plaća zaposlenika utvrđuje se po grupama složenosti poslova, tako što se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta.

Član 26.

Za djelatnost proizvodnje, pripreme uglja i drugih djelatnosti i usluga utvrđuju se slijedeći koeficijenti grupe složenosti poslova:

VI GRUPA - poslovi kombajniste u jami, kopači na otkopavanju, pripremi, održavanju, palioci mina u jami, poslovi organizacije i nadzora bušenja, provjetravanja, mašinski i elektro radovi u jami, poslovi zanatlija mašinske i elektro-struke na radilištima, nadzora za metanometriju i mjerne instrumente, poslovođe mašinskih, elektro i rudarsko-građevinskih radova, provjetravanja i smjene u jami, na kopu i separaciji, poslovi bageriste, vozača teških teretnih vozila, poslovi miniranja, poslovi VK zanatlije na održavanju mehanizacije, elektromašinsko održavanje na separaciji, poslovi referenta zaštite, kontrolori, predradnici, operativci procesa, bravari, strugari, zavarivači, kuhari, vozači opasnih materija, poslovi željezničkog transporta i sl.

Koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,50.

22. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 109044 13 Rev 2 od 5. prosinca 2013. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant predmetnu apelaciju podnio 30. siječnja 2014. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] I.Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

30. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

Razdoblje koje se uzima u obzir

31. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 17. ožujka 2008. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 109044 13 Rev 2 od 5. prosinca 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao pet godina i devet mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka

32. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenoga zahtjeva radi isplate duga po osnovi razlike plaće, te da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

33. Glede apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelant nije doprinio duljini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da je apelant u konkretnom slučaju tražio isplatu razlike plaće i uplatu doprinosa Federalnom zavodu MIO, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak značajan za apelanta.

34. U odnosu na doprinos redovitih sudova duljini predmetnog postupka, Ustavni sud na temelju stanja u spisu uočava da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe od 17. ožujka 2008. godine, prvostupanjsku presudu donio 21. svibnja 2010. godine, dakle, nakon proteka nešto više od dvije godine od podnošenja tužbe. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u relativno kratkom roku 31. ožujka 2008. godine tužbu dostavio tuženom na odgovor, da je tuženi odgovor na tužbu dostavio 24. travnja 2008. godine, te da je Općinski sud tijekom postupka održao jedno pripremno ročište i jedno ročište za glavnu raspravu. Prema tome, imajući u vidu radnje koje je Općinski sud poduzeo tijekom prvostupanjskog postupka, te činjenicu da su tom sudu trebale nešto više od dvije godine da u parničnom postupku koji se smatra hitnim i koji se ne može smatrati složenim donese prvostupanjsku presudu, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u predmetnom postupku propustio izvršiti svoju zakonsku obvezu prema kojoj je dužan uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Također, u svom odgovoru na apelaciju Općinski sud nije detaljnije obrazlagao razloge duljine postupka pred tim sudom, niti je navodio kada su pojedine radnje poduzete iz čega proizlazi da nema razumnog opravdanja i objašnjenja za duljinu trajanja postupka pred tim sudom. S druge strane, ocjenjujući postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je protiv presude Općinskog suda tuženi 1. lipnja 2010. godine izjavio priziv, a da je Kantonalni sud presudom od 27. listopada 2011. godine, odnosno nakon proteka više od godinu dana, odlučio o prizivu tuženog. Također, Ustavni sud primjećuje da je, odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud rješenjem od 31. srpnja 2012. godine ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je u relativno kratkom roku, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, zakazao raspravu pred tim sudom i naložio dopunsko vještačenje vještaka ekonomske struke na kojemu je ponovno proveo dokaze i drugostupanjsku presudu donio 28. veljače 2013. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda od 5. prosinca 2013. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da je duljini postupka doprinio i Kantonalni sud kojemu je trebalo više od godinu dana da odluči o prizivu protiv prvostupanjske presude i koji je u predmetnom postupku postupao neučinkovito, obzirom da je presuda toga suda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. S druge strane, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud u postupku donošenja svojih odluka imao značajnija razdoblja neaktivnosti, odnosno da je doprinio duljini trajanja predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su duljini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinijeli Općinski sud i Kantonalni sud čije postupanje ukazuje da tijekom odlučivanja u predmetnom postupku nisu imali u vidu da se u konkretnom slučaju radi o postupku u parnici iz radnih odnosa u kojemu su redoviti sudovi, osobito pri određivanju rokova i ročišta, dužni uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova, te Kantonalni sud koji je u predmetnom postupku postupao neučinkovito, što je u pretežitom dijelu doprinijelo duljini trajanja postupka.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina parničnog postupka koji se po zakonu smatra hitnim i koji je okončan nakon proteka pet godina i devet mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

36. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

37. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku iz radnih odnosa koji se prema zakonu smatra hitnim i koji je trajao nešto više od pet godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.500,00 KM.

38. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, obzirom na sjedište redovitih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. II.Ostali aspekti prava na pravično suđenje

39. Iz apelacijskih navoda, također, proizlazi da apelant smatra da zaključak redovitih sudova da se akti tuženog ne mogu primijeniti za obračun osnovice plaće jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor, predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnog prava, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

40. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.

42. U svezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao u reviziji pred Vrhovnim sudom, te da je Vrhovni sud u pogledu tih apelantovih navoda dao obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak redovitih sudova koji su, polazeći od odredaba čl. 24, 25. i 26. Kolektivnog ugovora, te Pravilnika o plaćama i ugovora o radu, zaključili da je, u slučaju kada tuženi nije donio pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i utvrdio koeficijente za svako radno mjesto koji bi bili usklađeni sa Kolektivnim ugovorom, da obračun i isplatu plaće tužitelju nije vršio sukladno i na način kako je to propisano Kolektivnim ugovorom, u slučaju utvrđivanja postojanja razlike između isplaćene i pripadajuće plaće, neophodno izvršiti obračun sukladno Kolektivnom ugovoru. S tim u svezi, razmatrajući apelantove navode kojima osporava zaključke redovitih sudova da se akti tuženog ne mogu primijeniti za obračun osnovice plaće, jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor, i Ustavni sud primjećuje da Pravilnik o plaćama nije propisivao obračun plaća po istom načelu i po parametrima iste kvalitete, kako je to regulirao tada važeći Kolektivni ugovor na kojemu apelant temelji svoj tužbeni zahtjev, zbog čega su, prema ocjeni Ustavnog suda, redoviti sudovi dali jasne argumente za zaključak da prvostupanjski sud nije mogao visinu razlike plaće utvrđivati kombinacijom najniže plaće iz Kolektivnog ugovora i Pravilnika o plaćama, odnosno Ugovora o radu i aneksa navedenog ugovora, koji u svojim odredbama ne predviđaju da se osnovica plaće utvrđuje na temelju najniže plaće iz Kolektivnog ugovora, kako je to zahtijevao apelant. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i argumentirane razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka sukladna standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi neutemeljeni.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da, sukladno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Pitanje naknade troškova podnošenja apelacije

45. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u situaciji kada je parnični postupak koji se smatra hitnim trajao pet godina i pet mjeseci za što najveću odgovornost snose Općinski i Kantonalni sud koji su propustili obratiti osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova, te Kantonalni sud koji je postupao neučinkovito, što je u pretežitom dijelu doprinijelo duljini trajanja postupka.

47. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi djelomično odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelant neutemeljeno ukazao.

48. Na temelju članka 59. st. 1, 2. i 3. i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-499/14 (N.B.) | Sudska praksa | Aktio