Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3560/16 (M. O. iz Tešnja, E. P. iz Zenice, F. B. iz Tešnja, V. B. iz Zenice, H. Č. iz Zavidovića, A. Š. iz Zenice i drugi)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Neovlašteno lice
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3560/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3560/16, rješavajući apelaciju Rašida Musića i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Muharem Okan, Ekrem Patković, Fuad Bašić, Vahid Burić, Haris Čahtarević, Amir Šišman, Vernes Valentić, Senadin Smriko, Elvedin Smajlović, Nermin Šehić, Dedžmin Alić, Sabahudin Aldobašić, Halid Alagić, Ernad Berbić, Abdulah Čehajić, Elvir Tufekčić, Sidik Šabić, Senad Kalčo, Saudin Hurem i Mevludin Husejinović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 016639 15 Rev od 30. juna 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 016639 15 Gž 3 od 6. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Jusuf Šeta u ime Rašida Musića, Mesuda Bošnjakovića, Suvada Topovčića, Almira Subašića, Munira Skendera, Mensura Smajlovića, Ferhada Arnauta, Almira Kovačevića i Saida Hutinovića, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 016639 15 Rev od 30. juna 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 016639 15 Gž 3 od 6. oktobra 2015. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Okan iz Tešnja, Ekrem Patković iz Zenice, Fuad Bašić iz Tešnja, Vahid Burić iz Zenice, Haris Čahtarević iz Zavidovića, Amir Šišman iz Zenice, Vernes Valentić iz Zenice, Senadin Smriko iz Zenice, Elvedin Smajlović iz Zenice, Nermin Šehić iz Zenice, Dedžmin Alić iz Zenice, Sabahudin Aldobašić iz Doboja, Halid Alagić iz Zenice, Ernad Berbić iz Žepča, Abdulah Čehajić iz Kaknja, Elvir Tufekčić iz Zenice, Sidika Šabić iz Zenice, Senad Kalčo iz Viteza, Saudin Hurem iz Zenice i Mevludin Husejnović iz Gračanice (u daljnjem tekstu: prvoapelanti), koje zastupa Jusuf Šeta, advokat iz Zenice, te advokat Jusuf Šeta u ime Rašida Musića iz Zenice, Mesuda Bošnjakovića iz Zavidovića, Suvada Topovčića iz Zenice, Almira Subašića iz Zenice, Munira Skendera iz Zenice, Mensura Smajlovića iz Zenice, Ferhada Arnauta iz Zenice, Almira Kovačevića iz Jajca i Saida Hutinovića iz Zavidovića (u daljnjem tekstu: drugoapelanti), podnijeli su 23. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 016639 15 Rev od 30. juna 2016. godine, kojim rješenjem je odbačena revizija apelanata podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 016639 15 Gž 3 od 6. oktobra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5142/15 od 12. januara 2016. godine, u odnosu na predmet AP-5296/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je preinačena prvostepena presuda nadležnog suda na način da je odbijen tužbeni zahtjev prvoapelanata i drugoapelanata (u daljnjem tekstu: apelanti) kojim su tražili da im tužena (Federacija BiH) na ime jubilarne nagrade isplati određene novčane iznose. Ustavni sud zatražio je od zastupnika da precizira ko su apelanti u postupku, te da dostavi punomoći za zastupanje, koji je postupio po traženom, s tim da za drugoapelane nije dostavio punomoć za zastupanje.

2. U obrazloženju Kantonalnog suda se, pored ostalog, navodi da apelanti svoj zahtjev za isplatu jubilarne nagrade zasnivaju na odredbama člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBIH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), da odredba člana 28. Kolektivnog ugovora glasi „ Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave,.......i to za navršenih 5, 10, 15, 20, 25, 30 i 35 godina". Dalje se navodi, da odredbu navedenog člana Kolektivnog ugovora „neprekidan rad u organima uprave", Kantonalni sud tumači na način da se radi o radnom odnosu u organu uprave a ne o nekom drugom pravnom odnosu zaposlenika i poslodavca. Također se navodi, da apelanti dokazuju ovu činjenicu izvođenjem dokaza u vidu Uvjerenja od strane Ministarstva odbrane BiH izdatih tokom 1996. godine, zatim dopisom Ministarstva odbrane od 20. marta 2014. godine te Nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke koji je izjavio na ročištu „da se prilikom obračuna jubilarne nagrade koristio aktom Ministarstva odbrane BiH od 20. marta 2014. godine, u kome su navedeni podaci o radnom angažmanu svakog apelanta u bivšem Federalnom Ministarstvu odbrane". Nadalje se navodi, da je prvostepeni sud smatrao da su apelanti navedenim dokazima dokazali svoju tvrdnju da su kod tužene zaključno sa 31. decembrom 2005.godine, proveli neprekidno u radnom odnosu 10 godina, a što je po stavu Kantonalnog suda pogrešno tumačenje te pogrešan zaključak o angažmanu apelanta kod tužene. Naime, iz predmetnog uvjerenja, te iz dopisa Ministarstva odbrane BiH od 20. marta 2014. godine, i priloga uz isti, se ne može sa sigurnošću utvrditi ključna činjenica u konkretnom predmetu a to je da li su apelanti zaključno sa 31. decembrom 2005.godine, ostvarili neprekidan rad kao zaposlenici tužene u određenom trajanju, da bi im onda po odredbama člana 28. Kolektivnog ugovora pripalo pravo na jubilarnu nagradu. Kantonalni sud ističe da bi eventualno moglo biti udovoljeno zahtjevu apelanata, oni su bili dužni odgovarajućim dokazima dokazati kumulativno dvije činjenice a to je da su bili na neprekidnom radu kod tužene u trajanju od 10 godina te visinu tzv. jubilarne nagrade za tako neprekidan rad u organu uprave, odnosno kod tužene. Kantonalni sud konstatuje da navodima iz Uvjerenja čija izreka glasi da se potvrđuje da određenom apelantu kao pripadniku oružanih snaga Bosne i Hercegovine, nije izvršen obračun niti isplata naknade - jubilarne nagrade u 2005. godini, te iz spiska aktivnih lica sa periodima angažovanja gdje se navode jedino biografski podaci apelanata i period angažovanja od do, bez izričitog i jasnog potvrđivanja da su pojedini apelanti bili zaposlenici tužene ili da su bili u radnom odnosu kod tužene i slično, ne bi se mogla tumačiti na način kako je tumačio prvostepeni sud, odnosno da su apelanti bili zaposlenici tužene, odnosno u radnom odnosu sa tuženom u neprekidnom trajanju od 10 godina. Kantonalni sud zaključuje, da su apelanti bili dužni dokazati postojanje okolnosti iz člana 28. Kolektivnog ugovora, a imajući u vidu dokaze kojima su te činjenice dokazali, apelanti, po ocjeni Kantonalnog suda, nisu dokazali sa sigurnošću i van razumne sumnje da su kod tužene imali neprekidan rad, odnosno zasnovan radni odnos, u neprekidnom trajanju od 10 godina, a što je neophodan uslov da bi ostvarili pravo na isplatu jubilarne nagrade.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Dopustivost prima facie (u odnosu na prvoapelante)

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu prvoapelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da prvoapelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da prvoapelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Neovlašteno lice (u odnosu na drugoapelante)

8. U smislu člana 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, ako podnositelj apelacije ima zastupnika, zastupnik mora priložiti posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom. Ustavni sud konstatuje da Jusuf Šeta, advokat iz Zenice, nije dostavilo punomoć za zastupanje drugoapelanata Rašida Musića, Mesuda Bošnjakovića, Suvada Topovčića, Almira Subašića, Munira Skendera, Mensura Smajlovića, Ferhada Arnauta, Almira Kovačevića i Saida Hutinovića uz apelaciju, niti ju je dostavio naknadno, na traženje Ustavnog suda. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da je apelaciju, u ime navedenih apelanata, podnijelo neovlašteno lice.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke..

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3560/16 (M. O. iz Tešnja, E. P. iz Zenice… | Sudska praksa | Aktio