Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1319/15 („Vegić Commerce“ d.o.o. Ljubuški i Auto škola “Lukić” ()
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1319/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1319/15, rješavajući apelacije „Vegić Commerce” d.o.o. Ljubuški i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Vegić Commerce“ d.o.o. Ljubuški protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014318 13 U od 13. januara 2015. godine;
Auto škola „Lukić“ protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014881 16 Uvp od 21. marta 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1319/15
1. „Vegić Commerce“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen Šimić advokat iz Ljubuškog, podnio je 21. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 014318 13 U od 13. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba za poništenje rješenja tužene UIO BiH (u daljnjem tekstu: tužena) od 13. septembra 2013. godine, kojim je odbijena žalba apelanta podnesena protiv rješenja Regionalnog centra Banjaluka Odsjek za poreze od 10. decembra 2012. godine, a kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta podnesena protiv rješenja prvostepenog organa tužene od 22. marta 2012. godine. Tim rješenjem je apelantu za poreski period od 1. januara 2008. godine do 31. decembra 2012. godine, utvrđen razrez indirektnih poreza u određenom novčanom iznosu i naložena uplata te obaveze pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U toku postupka je utvrđeno da su pobijana rješenja tužene pravilna i zakonita iz razloga što je postupanje apelanta bilo u suprotnosti sa odredbom člana 64. Zakona o PDV-u (fiktivni promet apelanta sa dvije firme na osnovu kojih je izvršio korekciju PDV prijave) odnosno, u suprotnosti sa članom 32. stav 7. Zakona o PDV-u (izvršen odbitak ulaznog poreza po fakturama za utrošenu električnu energiju). Dalje, utvrđeno je da prema odredbi člana 63. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, pravo na odbitak ulaznog poreza imaju poreski obveznici pod uslovom da je na fakturu za primljena dobra ili obavljene usluge iskazan PDV u skladu sa članom 55. pomenutog zakona, da je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog PDV obveznika i da za primljene isporuke iz člana 32. predmetnog zakona nije isključeno pravo na odbitak ulaznog poreza, te konačno da je isporuka obavljena poreznom obvezniku u poslovne svrhe. Dakle, utvrđeno je da poreski obveznik može da ostvari pravo na odbitak ulaznog poreza samo ako posjeduje fakturu izdatu od strane drugog obveznika na kojoj je iskazan PDV u skladu sa članom 55. navedenog zakona. Shodno tome, utvrđeno je da ako nisu ispunjeni kumulativno uslovi iz navedene odredbe zakona, tada poreskom obvezniku i ne pripada pravo na odbitak ulaznog poreza. Također, utvrđeno je da apelant ne ispunjava uslove iz člana 3. Zakona o PDV-u, jer u konkretnom slučaju nije izvršena isporuka dobara, te da se zapravo radi o fiktivnom prometu iz člana 64. Zakona o PDV-u (nije došlo do stvarnog prometa između apelanta i preduzeća „Astral“ d.o.o. Banjaluka i „Alga“ d.o.o. Breza), koji predstavlja obavljanje poslovnih djelatnosti s ciljem da se prevarom izbjegne plaćanje PDV-a. Također, pravilan je zaključak tužene i njenih organa da je apelant suprotno odredbi člana 32. stav 7. Zakona o PDV-u izvršio odbitak ulaznog poreza po fakturama (ispostavljenim preduzeću „Vrtni centar“ Klobuk) za utrošenu električnu energiju, iz razloga što navedeno preduzeće ne posluje odnosno, što apelant ne posjeduje fakturu izdatu u skladu sa članom 55. Zakona o PDV-u i članom 107. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u.
AP-2176/16
2. Auto škola “Lukić” (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, podnijela je 20. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 014881 16 Uvp od 21. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude vijeća za upravne sporove Suda BiH od 11. januara 2016. godine, kojom je odbijena njena tužba za poništenje rješenja tužene UIO BiH (u daljnjem tekstu: tužena) od 28. oktobra 2013. godine, kojim je odbijena žalba apelantice podnesena protiv rješenja Regionalnog centra Tuzla Odsjek za poreze od 31. januara 2013. godine, a kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelantice podnesena protiv rješenja prvostepenog organa tužene od 5. novembra 2012. godine. Tim rješenjem je apelantici za poreski period od 1. novembra 2009. godine do 31. jula 2012. godine, utvrđen dodatni razrez PDV-a u određenom novčanom iznosu i naložena uplata te obaveze pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica imala obavezu da PDV za izvršene usluge obuke kandidata za polaganje vozačkog ispita obračunava i iskazuje u mjesečnim PDV prijavama počev od 1. novembra 2009. godine. S obzirom da apelantica nije podnosila poreske prijave samooporezivanja za kontrolisani period, to je po mišljenju Suda BiH pravilan zaključak Vijeća za upravne sporove da je apelantici u smislu odredbe člana 57. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja pravilno izvršen službeni razrez poreskih obaveza na osnovu izdatih potvrda o završenoj praktičnoj obuci polaznika auto škole za osposobljavanje vozača motornih vozila primjenom Pravilnika o osposobljavanju vozača motornih vozila, na osnovu izdatih potvrda, kao i pravilnom primjenom odredbi člana 20. stav 1. i člana 17. stav 1. tačka 1. Zakona o PDV-u. Na osnovu navedenog, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju ostvaren promet apelantice u kontrolisanom periodu koji podliježe oporezivanju, zbog čega je apelantica pravilno obavezana na plaćanje dodatne obaveze PDV-a.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1319/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
4. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman