Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4064/16 (O. N.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasilje u porodici
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4064/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4064/16, rješavajući apelaciju Omera Nargalića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Omer Nargalić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 471715 16 Kž od 8. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Nargalić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokatica iz Ilidže, podnio je 24. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 471715 16 Kž od 8. septembra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona F BiH, pa mu je za počinjeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Također, apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 KM.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant, radnjama bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, počinio krivično djelo koje mu se stavljaju na teret, dok mu je vrsta i visina krivične sankcije izrečena uzimanjem u obzir otežavajućih okolnosti (da je osuđivan zbog krivičnog djela teška krađa, na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, zbog krivičnog djela ubistvo u pokušaju, na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci i zbog krivičnog djela ubistva, na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, da je osuđivan za krivična djela koja uključuju primjenu nasilja, te iz razloga što je prema izjavi oštećene primjenjivao nasilje prema njoj i u ranijem periodu, odnosno 15 do mjesec dana prije predmetnog događaja), kao i olakšavajuće okolnosti (da je apelant otac maloljetnog djeteta).

3. U obrazloženju Kantonalnog suda se, pored ostalog, navodi da je ispitujući apelantove žalbene prigovore koji se odnose na pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je, na osnovu ocjene dokaza provedenih na glavnom pretresu, ispravno zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Dalje se navodi, da utvrđenja prvostepenog suda apelant žalbom nastoji dovesti u pitanje drugačijom ocjenom odlučnih činjenica, navodeći da je oštećena M. B. izmislila priču s ciljem da iz njoj poznatih razloga naudi apelantu, te da ostali izvedeni dokazi optužbe nisu saglasni s njenim iskazom. Za razliku od navedenih žalbenih prigovora, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke koji ukazuju na to da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Zaključke prvostepenog suda, koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice, kao osnovane u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, jer odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza optužbe pred prvostepenim sudom. Pri tome, po ocjeni Kantonalnog suda, apelantova odbrana unakrsnim ispitivanjem svjedoka optužbe i vještaka nije dovela u pitanje izvedene dokaze tužioca, uključujući iskaz oštećene, bivše supruge apelanta, koja je svjedočila na okolnosti kritičnog događaja, opisujući kako je kritične večeri, dok su bili vani, apelant pio alkohol i drogirao se, a kada su došli do vozila, rekao joj da mu da da on vozi, te su u vozilo ušli ona, apelant i njihov sin, međutim, suprotno njenim očekivanjima, apelant je vozilom upravljao brzo, 120 na sat, kroz sva crvena svjetla u gradu, pa je ona u jednom trenutku počela vrištati, da bi kada su došli do stana, nakon verbalnog sukoba, u prisustvu djeteta, apelant počeo da je tuče, ističući da ju je apelant udario jako otvorenom šakom u predjelu lica, te ju je krv zalila, nakon čega ju je uhvatio za kosu, podigao je i nastavio tući, kojom prilikom je oštećena zadobila tjelesne povrede, decidno opisane u prvostepenoj presudi, koje povrede je vještak medicinske struke u svom nalazu, kojeg je iznio na glavnom pretresu, kvalifikovao kao lake tjelesne povrede.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4064/16 (O. N.) | Sudska praksa | Aktio