Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-140/15 (M.C. i M.C.,M. N.,Z. C.,M. V.,N. J.,P. B.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-140/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-140/15, rješavajući apelacije M.C. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M.C. i M.C. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 060624 14 Rev od 14. oktobra 2014. godine;
Mihaela Nikolić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033424 14 Rev 2 od 4. novembra 2014. godine;
Zvonimir Compari protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 440424 14 Rev od 6. novembra 2014. godine;
Mlađen Vulin protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 118828 14 Gž od 11. novembra 2014. godine;
Naser Jahić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 050675 14 Rev od 16. decembra 2014.
godine;
Petar Barbarić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 032649 14 Gž 2 od 2. marta 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-140/15
1. M.C. i M.C. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Nevenka Oručević advokatica iz Mostara, podnijeli su 9. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 060624 14 Rev od 14. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su ništavi ugovor o korištenju stana od 1. oktobra 1999. godine zaključen između A.V. i „Urbing“ d.o.o. Mostar i kupoprodajni ugovor od 14. aprila 2000. godine zaključen između „Soko“ RKT d.d. Mostar i A.V. i M.V. (tuženi), te da se naloži zemljišnoknjižnom uredu da poništi upis prava vlasništva tuženih (A.V. i M.V.) na predmetnom stanu pobliže označenom u dispozitivu presude i da tuženi predaju apelantima u posjed predmetni stan, dok su apelanti obavezani da tuženim („Urbing“ d.o.o. Mostar, „Soko“ RKT d.d. Mostar, A.V. i M.V.) naknade troškove postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepeni sudovi zaključili da apelanti, na osnovu rješenja o dodjeli stana od 7. novembra 1994. godine, nisu zakonito uselili u predmetni stan, zbog čega nisu postali nositelji stanarskog prava odnosno, kako nisu bili u posjedu stana u vrijeme donošenja odredbi člana Xe Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova (u daljnjem tekstu: Odluka) to se ista nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju. Također, utvrđeno je da apelanti do 6. decembra 2000. godine nisu stekli svojstvo nositelja stanarskog prava, dok utvrđeno pravo (nositelja stanarskog prava) rješenjem Ministarstva od 23. aprila 2008. godine datira iz vremena kada se više nisu mogla sticati stanarska prava. Međutim, Vrhovni sud smatra da tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan iz drugih razloga, a ne zbog toga što apelanti nisu uselili u sporni stan kojim činom bi ostvarili zakonske pretpostavke za ostvarenje prava na predmetnom stanu. Vrhovni sud navodi da je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, rješenje kojim je apelantima dodijeljen predmetni stan poništeno odlukom Upravnog odbora sljednika davatelja stana na korištenje („Soko“ d.d. Mostar) od 28. septembra 1996. godine. Dalje, apelanti se nisu prijavili na natječaj za raspodjelu stanova „Soko“ d.d. Mostar iako su u obavijesti od 1. oktobra 1996. godine obaviješteni svi koji su dobili rješenja za korištenje stanova, između ostalih i od „Soko“ RKT d.d. Mostar u periodu od 3. aprila 1992. godine do 28. septembra 1996. godine. Apelanti, kao zainteresovana lica, nisu tražili poništenje rješenja o dodjeli predmetnog stana tuženim A.V. i M.V., koji su učestvovali u sufinansiranju završetka gradnje predmetnog stana. Vrhovni sud je istakao da je apelantima poništen osnov za ostvarenje prava na stan (rješenje o dodjeli stana), pa kako apelanti nisu preduzimali radnje da se rješenje o dodjeli stana tuženim (A.V. i M.V.) poništi, to apelanti neosnovano traže utvrđenje ništavim ugovora o korištenju stana i ugovora o kupoprodaji stana, koji su zaključeni na osnovu rješenja koje nije poništeno.
2. AP-345/15
2. Mihaela Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Jovo Pilipović advokat iz Banjaluke, podnijela je 21. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033424 14 Rev 2 od 4. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je u vrijeme smrti ranijeg nosioca stanarskog prava (njenog oca A.A.), koji je umro 31. decembra 1993. godine, bila član porodičnog domaćinstva i korisnik predmetnog stana pobliže označenog u dispozitivu presude, da joj pripada pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana uz obavezu tuženog (D.S.) da joj predmetni stan preda u posjed, dok je apelantica obavezana da tuženom (Grad Banjaluka) naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelanticin otac bio predratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je nakon očeve smrti apelantica nastavila da koristi predmetni stan sa svojim mužem sve do 6. novembra 1998. godine kada je odselila za Australiju, da je apelantica putem punomoćnika 13. novembra 1998. godine podnijela zahtjev nadležnom organu Opštine Banjaluka da se na nju prenese stanarsko pravo na predmetnom stanu (koji postupak je okončan zaključkom kojim je zahtjev odbačen zbog nenadležnosti), te da apelantica do 19. aprila 2000. godine nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana (u kojem se nalazi tuženi S.D.) u smislu odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Navedena odredba u stavu 2. propisuje da se zahtjev za vraćanje stana u posjed može podnijeti do 19. aprila 2000. godine, te ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u tom roku, nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, stanarsko pravo mu prestaje. Vrhovni sud je istakao da su, imajući u vidu nesporno utvrđene činjenice, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev apelantice jer je ista izgubila pravo na predmetni stan, shodno odredbama člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
3. AP-551/15
3. Zvonimir Compari (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 6. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 440424 14 Rev od 6. novembra 2014. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 009086 07 Gz od 28. marta 2013. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3102/11 od 12. februara 2014. godine, u odnosu na predmet AP-3165/13, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže prvotužena (Općina Centar) i drugotuženi (S.S.) da apelantu vrate stambeni prostor, pobliže označen u dispozitivu presude, od trećetužene (F.T.) koje neovlašteno koristi drugotuženi kao sustanar, te da se obavežu tuženi da apelantu naknade troškove postupka, dok je apelant obavezan da prvotuženoj naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilno prvostepeni sud prihvatio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja-apelanta i odbio u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta, uz zaključak da apelant nema aktivnu legitimaciju za opredjeljenje tužbenog zahtjeva da mu se vrati stambeni prostor od trećetužene. Naime, u postupku je utvrđeno da su na predmetnom stanu drugotuženi i trećetužena zasnovali stanarsko pravo kao sustanari po osnovu rješenja Općine Centar od 14. februara 1980. godine i 23. juna 1971. godine, na osnovu kojih su zaključili ugovore o korištenju predmetnog stana. Kantonalni sud ističe da je pravilno prvostepeni sud zaključio da smještajem trećetužene u starački dom istoj nije prestalo stanarsko pravo na dijelu predmetnog stana koji je koristila kao sustanar, te u skladu sa odredbama Zakona da nakon eventualnog iseljenja jednog sustanara u jednom stanu, ukoliko ostane samo jedan nosilac stanarskog prava isti po samom zakonu ima pravo na proširenje na ispražnjene prostorije, bez mogućnosti da postane nosilac stanarskog prava na prostorijama na kojima se proširio.
4. AP-599/15
4. Mlađen Vulin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Bubić advokat iz Banjaluke, podnio je 5. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 118828 14 Gž od 11. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da mu pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana, pobliže označenog u dispozitivu presude, uz obavezu tužene („Poslovna zona“ a.d. Banjaluka) da sa apelantom zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana na neodređeno vrijeme s pravom na otkup tog stana, dok će u protivnom predmetna presuda zamijeniti ugovor o zakupu stana, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant u predmetni stan uselio u novembru 1992. godine i da isti koristi sa svojom porodicom, da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio B.M. koji je u istom stanovao do svoje smrti (1992. godine) i koji je imao ugovor o korištenju stana zaključen sa Stambenim preduzećem Banjaluka od 26. novembra 1966. godine, te da se predmetni stan nalazi u zgradi koja je sagrađena 1955. godine sredstvima nekadašnjeg „Incela“. Okružni sud navodi da je pravilno zaključio prvostepeni sud da je među strankama sporna pasivna legitimacija tuženog, s obzirom da apelant nije dokazao tko je nosilac raspolaganja, a time i prava na zaključenje ugovora o zakupu i otkupu predmetnog stana. Naime, iz ugovora o korištenju predmetnog stana, zaključenog između nosioca stanarskog prava (B.M.) i Stambenog preduzeća Banjaluka, ne može se utvrditi koje je pravno lice davalac predmetnog stana na korištenje, dok iz Registarskog upisa „Poslovne zone“ a.d. Banjaluka-tužene proizilazi da je ovo pravno lice nastalo na osnovu podjele proizvodno-uslužnog preduzeća „Incel“ a.d. Banjaluka na dva nova društva i to tužene („Poslovna zona“ a.d. Banjaluka) i „Industrijske plantaže“ a.d. Banjaluka. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne može utvrditi koje je od novonastalih privrednih subjekata preuzelo pravo raspolaganja na neotkupljenim stanovima, to je prvostepeni sud primjenom odredbe čl. 7. i
123. Zakona o parničnom odnosu pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, zaključio je Okružni sud.
5. AP-687/15
5. Naser Jahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnio je 13. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 050675 14 Rev od 16. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da je tužitelj-protivtuženi (S.P.) nosilac stanarskog prava na stanu pobliže označenom u dispozitivu presude, da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 17. marta 2000. godine, zaključen između prvotužene (Općine Tuzla) i trećetuženog (apelanta), kao i ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 19. decembra 2000. godine zaključen između apelanta i četvrtotužene (M.R.), odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je ispunio zakonske uslove za kupovinu predmetnog stana i da je prvotužena dužna tuženom prodati predmetni stan, dok se sud oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje po zahtjevu tužitelja kojim je tražio da se četvrtotužena obaveže da isprazni predmetni stan od lica i stvari. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je, zbog trajnog prestanka korištenja predmetnog stana tužitelj – protivtuženi izgubio svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pa je dosljedno tome prestalo i pravno važenje Ugovora o korištenju stana koji je zaključen između tužitelja-protivtuženog i pravnog prednika „Tuzla-stan" d.o.o. u stečaju (drugotuženog) od 3. avgusta 1984. godine, što su tužitelj – protivtuženi, prvotužena i drugotuženi dužni priznati i trpjeti, te su obavezani prvotužena, drugotuženi i apelant da naknade tužitelju troškove postupka, dok je tužitelj obavezan da četvrtotuženoj naknadi troškove postupka.
6. U postupku je utvrđeno da predmetni stan nije proglašen napuštenim niti je tužitelju do 30. aprila 1991. godine otkazan ugovor o korištenju stana, te kako se navedenog datuma tužitelj zatekao u inostranstvu isti se u skladu sa odredbama člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima smatra izbjeglicom i raseljenim licem. Dalje, kako je odredbom člana 18. b) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se odredbe tog zakona odnose i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. tog zakona uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine, pa kako je tužitelj napustio stan prije navedenog datuma, te kako je u skladu sa članom 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima podnio nadležnom organu zahtjev za povrat stana 22. juna 1998. godine to je samim tim zadržao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Vrhovni sud navodi da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužitelju nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, kao i zaključak da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 17. marta 2000. godine zaključen između prvotužene i apelanta kao i ugovor zaključen 19. decembra 2000. godine između apelanta i četvrtotužene ništav. Naime, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je apelantu prestalo stanarsko pravo kao i ugovor o korištenju predmetnog stana i rješenje o dodjeli predmetnog stana shodno odredbi člana 2. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima budući da mu je stan dodijeljen na korištenje 29. maja 1997. godine, a ugovor o korištenju zaključen 22. oktobra 1997. godine, što znači da mu je prestalo stanarsko pravo, kao i da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotužene i apelanta od 17. marta 2000. godine u smislu odredbe člana 52. i člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te kako je ništav ovaj ugovor pravne posljedice su i ništavost ugovora o kupoprodaji od 19. decembra 2000. godine zaključenog između apelanta i četvrtotužene.
6. AP-2428/15
7. Petar Barbarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupaju Azra Katić i Marinko Katić advokati iz Čapljine, podnio je 14. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 032649 14 Gž 2 od 2. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se naloži tuženim (N.N. i Lj.N.) da isele iz stana koji se nalazi u prizemlju poslovne zgrade „Stara Pošta“, pobliže označenog u dispozitivu presude, te da isti slobodan od osoba i stvari predaju apelantu u posjed, dok je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove postupka. Kantonalni sud navodi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je kao prethodno pitanje riješio pitanje valjanosti kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg je apelant izvršio upis prava vlasništva na spornoj nekretnini u kojoj se nalazi predmetni stan. Naime, članom 103. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da je ništav ugovor koji je protivan Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva, ako cilj kod povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Dalje, u konkretnom slučaju je utvrđeno da je kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg je apelant izvršio upis prava vlasništva na spornoj nekretnini zaključen za vrijeme važenja Odluke Visokog predstavnika od 27. aprila 2000. godine, koja je imala primjenu od 6. aprila 1992. godine do 27. aprila 2000. godine odnosno, do 31. marta 2003. godine, a kojom je zabranjeno raspolaganje, dodjela, prijenos ili prodaja imovine u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je na spornoj nekretnini ranije kao vlasnik bila upisana država Bosna i Hercegovina, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da je upis prava vlasništva na temelju ništavog pravnog posla također ništav odnosno, da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta za predaju predmetnog stana u posjed jer u konkretnom postupku apelant nije dokazao da je na pravno valjan način stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-140/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman