Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-136/16 (N. P. i S. Ž.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Nadležan sud
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-136/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 136/16, rješavajući apelaciju N. P. i S. Ž., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. januara. 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija N. P. i S. Ž.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka

d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 010380 15 Kvlz od 30. novembra 2015. godine i 11 0 K 010380 15 Kž od 27. aprila 2015. godine u dijelu koji se odnosi na N. P.

i S. Ž.

Predmet se vraća Vrhovnom suda Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod 1N. P. i S. Ž. (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 5. januara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) br. 11 0K 010380 15 Kvlz od 30. novembra 2015. godine i 11 0 K 010380 15 Kž od 27. aprila 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud ili Posebno odjeljenje Okružnog suda) broj 11 0 K 010380 13 K od 13. novembra 2014. godine. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora po Presudi Okružnog suda broj 11 0 K 010380 13 K od 13. novembra 2014. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji. Punomoćnik apelanata je 2. marta 2016. godine dopunio apelaciju. Takođe, punomoćnik apelanata je 19. aprila 2016. godine dopunio zahtjev za donošenje privremene mjere.

II.Postupak pred Ustavnim sudom 2Ustavni sud je prethodno, u predmetu broj AP 3409/15, donio Odluku o dopustivosti od 8. decembra 2015. godine kojom je apelaciju istih apelanata odbacio kao nedopuštenu, zato što je bila preuranjena (dostupna na www.ustavnisud.ba).

3Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Okružnog tužilaštva Banja Luka - Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala – Specijalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) i Republičkog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 12. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4Vrhovni sud, Okružni sud i Specijalno tužilaštvo su 18, 19. i 23. maja 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Republičko tužilaštvo nije dostavilo traženi odgovor. III.Činjenično stanje 5Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 010380 13 K od 13. novembra 2014. godine prvoapelant je proglašen krivim što je „kao predsjednik Upravnog odbora i predsjednik Skupštine akcionara 'Fruktona' a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: 'Fruktona'), koje je u većinskoj svojini (51%) njegovog ino-društva 'Kreis Trade Industriehandel' GmbH Innsbruck - Austrija (u daljnjem tekstu: 'Kreis' Austrija), znajući da je 'Fruktona' postala nesposobna za plaćanje svojih dospjelih obaveza, jer su njeni transakcioni računi od kraja 2007. godine do početka 2009. godine u većem periodu bili blokirani, s namjerom da izigra povjerioce Društva, Ugovorom o kupoprodaji nepokretnosti broj OPU: l 115/2008 od 19. avgusta 2008. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor od 19. avgusta 2008. godine) i aneksom tog ugovora, koji je zaključen 20. februara 2009. godine (u daljnjem tekstu: aneks od 20. februara 2009. godine), prodao kupcu 'Interinvest-Kreis' d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: 'Kreis' Banja Luka) nepokretnosti u svojini 'Fruktone', zemljište i zgrade koje se nalaze u Banjoj Luci, upisane u zk.ul. broj 13521 k.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), za kupoprodajnu cijenu od 10.500.000,00 KM u koju je priznao i uračunao neistinita potraživanja ' Kreis Industriehandel' AG Bazel (u daljnjem tekstu: 'Kreis' Švajcarska) u ukupnom iznosu od 2.387.355,34 KM, zatim, iz kupoprodajne cijene isplatio nedospjela potraživanja po kreditima 'Hypo Leasinga'' d.o.o. Mostar u iznosu od 514.446,46 KM i Hypo Alpe-Adria Bank a.d. Banja Luka u iznosu od 1.702.934,00 KM i isplatio povjeriocu 'Vitaminka' a.d. Banja Luka potraživanje u iznosu od 1.478.926,93 KM, čiji su rokovi dospijeća plaćanja bili nakon dospijeća plaćanja reprogramiranih poreskih obaveza 'Fruktone', utvrđenih sporazumima o reprogramiranju obaveza Republike Srpske - Ministarstva finansija - Poreske uprave (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) br. 01/0104-413-203-7597/03 i 01/0104- 413203-7598/03 od 5. septembra 2003. godine (rok dospijeća počev od 30. juna 2006. godine), te Sporazumom broj 06/1.01/0105-413-128/08 od 16. decembra 2008. godine (rok dospijeća počev od 10. januara 2009. godine), čime je ove povjerioce stavio u povoljniji položaj i time znatno oštetio povjerioca Poresku upravu, usljed čega je nastupila šteta za budžet Republike Srpske u iznosu od najmanje 4.353.769,38 KM“, te što je u vremenskom periodu od 30. maja 2008. do 26. oktobra 2009. godine, „kao odgovorno lice, u svojstvu predsjednika Upravnog odbora 'Fruktone' i kao zastupnik ino-društva 'Kreis' Austrija, svojim potpisom i pečatima društava 'Fruktona' i 'Kreis' Austrija, ovjerio 18 ugovora o ustupanju potraživanja (cesiji) sa neistinitim sadržajem“ od čega je 15 zaključeno između „Kreisa“ Austrija, „Kreisa“ Švajcarska i „Fruktone“, koji su bliže opisani u izreci presude i koji su zaključeni, te Pregled usaglašenih plaćanja broj 221/09 od 31. decembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Pregled usaglašenih plaćanja), kojim je prikazao u poslovnim knjigama „Fruktone“ da je „Kreis“ Švajcarska svoja navodna potraživanja prema „Fruktoni“, u ukupnom iznosu od 2.354.644,08 KM ili 1.203.910,40 evra, ustupilo u korist primalaca: 1. „Kreis“ Austrija, u ukupnom iznosu od 2.192.300,34 KM ili 1.120.905,36 evra, 2. „Cordiaca“ d.o.o. Trn, u ukupnom iznosu od 127.128,95 KM ili 65.000,00 evra, i 3. „Jalan Pandah“ Kuala Lumpur, Malezija, u iznosu od 35.214,79 KM ili 18.005,04 evra, iako „Fruktona“, kao dužnik, i „Kreis“ Švajcarska, kao povjerilac i ustupilac potraživanja, nisu bili u dužničko-povjerilačkom odnosu iz kojeg bi proistekle navedene obaveze za „Fruktonu“, čime je izvršio krivična djela oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanje ili uništavanje poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava iz člana 274 stav 1 KZRS za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca.

7Drugoapelant je proglašen krivim što je, „znajući da je 'Fruktona' (čiji je većinski vlasnik ino-preduzeće 'Kreis' Austrija u svojini prvoapelanta) postala nesposobna za plaćanje i da postoji poreski dug 'Fruktone' obezbijeđen zakonskom hipotekom u korist povjerioca - Poreske uprave, pomogao prvoapelantu u namjeri da izigra povjerioce 'Fruktone' na taj način što je, kao direktor i zakonski zastupnik kupca 'Kreis'' Banja Luka, sa prvoapelantom, kao zastupnikom prodavca 'Fruktona', zaključio ugovor od 19. avgusta 2008. godine i aneks od 20. februara 2009. godine za cijenu od 10.500.000,00 KM u koju su, prema obostrano potpisanom Pregledu usaglašenih plaćanja, uračunata neistinita potraživanja 'Kreisa' Švajcarska (kao povezanom licu sa kupcem – 'Kreis' Banja Luka) u ukupnom iznosu od 2.387.355,34 KM, zatim da su iz kupoprodajne cijene isplaćena nedospjela potraživanja Društva po kreditima 'Hypo Leasing' d.o.o. Mostar u iznosu od 514.446,46 KM i Hypo Alpe- Adria Bank a.d. Banja Luka u iznosu od 1.702.934,00 KM, te povjeriocu „Vitaminka“ a.d. Banja Luka (kao povezanom licu sa kupcem) isplaćeno potraživanje u iznosu od 1.478.926,93 KM, čiji su rokovi dospijeća bili nakon dospijeća plaćanja reprogramiranih poreskih obaveza Društva i utvrđeni sporazumima o reprogramiranju obaveza Poreske uprave broj 01/0104- 413-202-7597/03 i broj 01/0104-413-203-7598/03 od 5. septembra 2003. godine (rok dospijeća počev od 30. juna 2006. godine), te Sporazumom broj 06/1.01/0105-413-128/08 od 16. decembra 2008. godine (rok dospijeća počev od 10. januara 2009. godine), čime su ovi povjerioci stavljeni u povoljniji položaj i time znatno oštećen povjerilac - Poreska uprava, usljed čega je nastupila šteta za budžet Republike Srpske u iznosu od najmanje 4.353.769,38 KM, te kao direktor i ovlašćeno lice 'Kreisa' Banja Luka svojim potpisom i pečatom Društva omogućio pravljenje poslovne isprave ,Pregled usaglašenih plaćanja od 31. decembra 2009. godine sa neistinitim sadržajem u kojem su navedene nepostojeće obaveze društva 'Fruktona' prema povjeriocu 'Kreis' Švajcarska u ukupnom iznosu od 2.387.355,34 KM iako nije postojao nikakav dužničko-povjerilački odnos između 'Fruktone' i 'Kreisa' Švajcarska, kojom ispravom je prikazao u poslovnim knjigama da je 'Kreis' Banja Luka, kao kupac, izmirio svoje obaveze po osnovu dijela ugovorene kupoprodajne cijene prema prodavcu 'Fruktona' iako kupoprodajna cijena nije stvarno u cijelosti izmirena, dakle, znajući da je Društvo, u većinskoj svojini drugog, postalo nesposobno za plaćanje, s namjerom da izigraju povjerioce, pomogao drugom da prizna neistinita potraživanja i da isplatom duga stavi određene povjerioce u povoljniji položaj i time znatno ošteti najmanje jednog od povjerilaca Društva, usljed čega je nastupila znatna šteta, te svojim potpisom i pečatom omogućio pravljenje poslovne isprave sa neistinitim sadržajem i ispravu upotrijebio kao da je istinita.“ Dakle, izvršio je krivično djelo oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 i članom 25 KZRS, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanje ili uništavanje poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava iz člana 274 st. 1 i 2 KZRS, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci.

8Istom presudom proglašen je krivim i trećeoptuženi Vitomir Đukić (u daljnjem tekstu: trećeoptuženi), zato što je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 354 stav 2 u vezi sa stavom 1 K RS za koje mu je sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te mu je, na osnovu člana 60 KZRS, izrečena mjera bezbjednosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti na rukovodećim poslovima u državnim organima uprave u trajanju od tri godine, počev od dana pravomoćnosti ove presude.

9Dalje, istom presudom su, na osnovu čl. 108 i 110 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), poništeni ugovori o kupoprodaji, i to Ugovor o kupoprodaji broj OPU-502/2008 od 29. maja 2008. godine, zaključen između prodavca „Fruktona“ i Ilije Sirovine kao kupca, Ugovor od 19. avgusta 2008. godine i aneks od 20. februara 2009. godine, te ukupno 19 ugovora o ustupanju potraživanja – cesiji od kojih je 15 (zaključenih u periodu od 30. maja 2008. do 26. oktobra 2009. godine) između „Kreisa“ Švajcarska, „Kreisa“ Austrija i „Fruktone“, kao i dva ugovora o ustupanju potraživanja (zaključena 26. juna i 7. jula 2008. godine) između „Kreisa“ Švajcarska, „Cordiaca“ d.o.o. Trn i „Fruktone“, zatim, Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen 26. oktobra 2008. godine između „Kreisa“ Švajcarska, „Jalan Pandah“, Kuala Lumpur, Malezija, i „Fruktona“, te Pregled usaglašenih plaćanja, kao i Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen između „Kreisa“ Švajcarska, „Mikulić Žarko“ d.o.o. Posušje i „Fruktona“, bliže opisanim u pogledu datuma zaključenja i iznosa potraživanja u KM, odnosno protivvrijednosti evra u izreci presude. Apelanti su zajedno sa trećeoptuženim obavezani da solidarno naknade troškove krivičnog postupka u iznosu od 6.308,77 KM i paušala u iznosu od 300,00 KM. 10U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na glavnom pretresu, na prijedlog Specijalnog tužilaštva, saslušao 10 svjedoka, među kojim su Milanko Popović (koji je od 14. decembra 2006. godine bio direktor „Fruktone“) i Dušan Kovačević (stečajni upravnik “Fruktone“ nad kojom je 14. oktobra 2010. godine otvoren stečajni postupak), Danijela Delić (zaposlenica „Kreisa“ Banja Luka) i vještaka ekonomske struke Marka Zelinčevića (u daljnjem tekstu: vještak optužbe), koji je sačinio nalaze i mišljenja od 15. decembra 2012. godine i 22. juna 2014. godine. Osim toga, Okružni sud je naveo da je izvršio uvid u dokaze materijalne prirode (taksativno nabrojane na str. 9 do 14) kojima je Specijalno tužilaštvo dokazivalo da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Takođe, navedeno je da je sud na glavnom pretresu, na prijedlog apelanata, saslušao četiri svjedoka, među kojim su i Ilija Sirovina (suvlasnik „Kreisa“ Švajcarska i osnivač „Kreisa“ Banja Luka) i vještaka ekonomske struke Abida Hodžića (u daljnjem tekstu: vještak odbrane), te da je izvršio uvid u dokaze materijalne prirode navedene na str. 14 do16 obrazloženja presude.

11Okružni sud je naveo da je odbio prijedlog apelanata da se sasluša svjedok Milanko Popović [svjedok optužbe], jer je na glavnom pretresu direktno i unakrsno ispitan, te zbog toga što, kako je navedeno, okolnost na koju je predloženo ponovno ispitivanje „je irelevantna za predmet optuženja“. Takođe, Okružni sud je naveo da je odbio i prijedlog odbrane da se izvrši novo vještačenje posredstvom vještaka ekonomske struke s obzirom na to da je odbrana već vršila vještačenje u vezi sa poreskim dugom i nizom stavki koje su istaknute a, osim toga, zbog toga što se podaci koje je trebalo da utvrdi vještak mogu dobiti od Poreske uprave i poslovnih banaka. Što se tiče utvrđivanja bilansa stanja, bilansa uspjeha i vještačenja, Okružni sud je naveo da je te okolnosti iz 2008. i 2009. godine vještačio vještak odbrane i da se na te okolnosti izjašnjavao, a takođe je, kako je istakao Okružni sud, bespredmetno vještačenje na okolnost kakva je bila praksa postupanja u Poreskoj upravi, jer se postupanje jedino može osloniti na zakon, a takvim prijedlogom za vještačenje, po mišljenju Okružnog suda, samo bi se odugovlačio postupak. 12Navedeno je da je Oružni sud nadležan za postupanje u konkretnom predmetu, u smislu člana 28 stav 2 i člana 30 stav 2 Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala - prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o suzbijanju privrednog kriminala), dok je Specijalno tužilaštvo svoju nadležnost za „postupanje utemeljilo na odredbi člana 3 stav 1 tačka b) Zakona o suzbijanju privrednog kriminala i činjenici da je predmet preuzet od Specijalnog tužilaštva kao predmet od značaja za Republiku Srpsku, koju odluku ne može preispitivati Okružni sud. Ukazano je da je u konkretnom slučaju u spis uložena i naredba o postupanju u predmetu broj A-474/11 od 23. novembra 2011. godine glavnog specijalnog tužioca.

13Dalje, Okružni sud je u obrazloženju presude detaljno interpretirao sadržaj iskaza svih svjedoka i vještaka optužbe i odbrane, iskaz trećeoptuženog, koji je saslušan u svojstvu svjedoka (str. 17 do 61), te je istakao da je „nakon detaljne analize i ocjene svih dokaza (kako optužbe, tako i odbrane) kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima“ zaključio da su apelanti u vrijeme i na način bliže opisan u izreci presude izvršili krivična djela koja su im stavljena na teret. Ovakvo utvrđenje, po ocjeni Okružnog suda, utemeljeno je na brojnim subjektivnim i materijalnim dokazima optužbe koji su sprovedeni tokom postupka, pa njihova analiza i ocjena, u skladu sa odredbom člana 295 stav 2 ZKP, jedino upućuje na ovakav zaključak suda. Nasuprot tome, Okružni sud je istakao „da svi dokazi odbrane, ma kako ih ocijenio, nisu doveli u pitanje činjenično i pravno utvrđenje, niti su doveli u sumnju nijednu relevantnu činjenicu koja predstavlja obilježje bilo kog krivičnog djela koja su apelantima stavljena na teret“. Pri tome Okružni sud je ukazao da je nesporno da je u inkriminisanom periodu prvoapelant vlasnik ino-društva „Kreis“ Austrija i da je to društvo većinski vlasnik sa 51,09% (51.089857 %) kapitala „Fruktone“ u kojem je on predsjednik Upravnog odbora i predsjednik Skupštine akcionara. Takođe, nesporno je da je, nakon prodaje državnog kapitala „Fruktone“, Poreska uprava 5. septembra 2003. godine sa ovlašćenim licem društva „Fruktona“ zaključila dva sporazuma o reprogramiranju poreskih obaveza Društva, i to na iznose od 5.212.689,07 KM i 2.515.861,53 KM (ukupno 7.728.550,60 KM) sa grejs-periodom do 30. juna 2006. godine, a po isteku tog perioda je određeno da je „Fruktona“ obavezana da dug vraća u 84 jednake mjesečne rate u iznosima navedenim u tim sporazumima. Dalje je navedeno da je u periodu od maja 2008. do februara 2009. godine „Fruktona“ prvo sa Ilijom Sirovinom, a zatim sa društvom „Kreis“ Banja Luka, koje je osnovao Ilija Sirovina, zaključila ugovor o kupoprodaji od 19. avgusta 2008. godine i aneks ugovora od 20. februara 2009. godine, kojim je „Fruktona“ prodala svoje nepokretnosti u Banjoj Luci, „koje ugovore je u ime 'Fruktone' potpisao tadašnji direktor Milanko Popović po nalogu prvoapelanta“, a u ime kupca kao direktor - drugoapelant za kupoprodajnu cijenu od 10.500.000,00 KM. Utvrđeno je da do zaključenja predmetnih ugovora, tj. do 19. avgusta 2008. godine, „Fruktona“ nije uplatila nijednu ratu duga Poreskoj upravi. Okružni sud je naglasio da je, radi obezbjeđenja duga po reprogramu, Poreska uprava 29. oktobra 2007. godine donijela rješenje o uspostavljanju zakonske hipoteke na nepokretnostima “Fruktone“ upravo na kasnije otuđenim nepokretnostima, koje je postalo pravomoćno 22. decembra 2007. godine. Sve te relevantne činjenice su utvrđene dokazima optužbe, a nisu dovedene u pitanje dokazima odbrane. Navedeno je da je u vrijeme kada je Poreska uprava (maj 2008. godine) dostavila prijedlog za uknjižbu zakonske hipoteke na spornim nepokretnostima, prvoapelant preduzeo radnje za njihovu prodaju zaključujući ugovor o kupoprodaji koji je notarski obrađen uz upozorenje notara da se „provjeri postojanje zakonske hipoteke na tim nepokretnostima“. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tačno da je Skupština akcionara društva „Fruktona“, čiji je predsjednik prvoapelant, u dva navrata raspravljala o teškom finansijskom stanju u Društvu i nemogućnosti izmirenja dugova prema povjeriocima, te da je ona zbog toga i odobrila prodaju spornih nepokretnosti.

14Navedeno je da je, prema iskazu svjedoka Nenada Čurčića, zemljišnoknjižnog referenta, upis hipoteke na spornim nepokretnostima izvršen u decembru 2008. godine, dok je, prije toga, po prijedlogu za upis zakonske hipoteke koji je ranije dostavljen, na tim nepokretnostima bio označen kao „Plomba“, a te činjenice su utvrđene iz zemljišnoknjižnog uloška u kojem su upisane sporne nepokretnosti. Upis je izvršen na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Dn-4580/08 od 10. decembra 2008. godine, a to je rješenje 30. decembra 2008. godine dostavljeno Poreskoj upravi posredstvom Pravobranilaštva Republike Srpske. U konkretnom slučaju, prema stavu Okružnog suda, očito je da je prijedlog za uknjižbu zakonske hipoteke od Poreske uprave dostavljen u maju 2008. godine, a upis je izvršen krajem 2008. godine, dok je prometovanje spornih nepokretnosti izvršeno 19. avgusta 2008. godine, dakle, prije upisa zakonske hipoteke. Zašto je do toga došlo, na te okolnosti su saslušani brojni svjedoci iz Zemljišnoknjižnog ureda i Poreske uprave (Marija Bubnjević, Vjekoslav Pejašinović, Zorka Banjanin, Mile Banika, svi iz Poreske uprave, i Nenad Čurčić, Vitomir Mikić iz Zemljišnoknjižnog ureda Banja Luka). Ta činjenica opravdava zaključke suda da je prvoapelant znao da je „Fruktona“ u teškoj finansijskoj situaciji, da postoje brojni povjerioci, te da je svakako među najvećim potraživanje Poreske uprave po reprogramu, pa je tako obezbijedio upis zakonske hipoteke tek poslije prometovanja spornih nepokretnosti u čemu mu je pomagao drugoapelant. U stvari, kako je istakao Okružni sud, iz partnerskih i poslovnih odnosa sa prvoapelantom drugoapelant je znao da je „Fruktona“ postala nesposobna za plaćanje i da postoji poreski dug tog društva obezbijeđen zakonskom hipotekom u korist povjerioca Poreske uprave, pa je tako pomogao prvoapelantu da izigra tog povjerioca, jer je kao direktor „Kreisa“ Banja Luka sa društvom „Fruktona“ zaključio kupoprodajni ugovor o kupovini spornih nepokretnosti koji je u ime prodavca potpisao direktor Milanko Popović po nalogu prvoapelanta (te činjenice u svom iskazu potvrdio je Milanko Popović), pa je drugoapelant, radi umanjenja kupoporodajne cijene, po ovim ugovorima sačinio i ovjerio Pregled usaglašenih plaćanja o neistinitim potraživanjima ili nedospjelim potraživanjima drugih povjerilaca, kako je to u svom nalazu i mišljenju opisao vještak optužbe. Prema tome, kako je Okružni sud zaključio, drugoapelant je na ovaj način obezbijedio sredstva da prvoapelant izvrši krivično djelo iz člana 262 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZRS.

15Okružni sud je naglasio da je za njega vrlo bitna činjenica na koji način i u kojem obimu je isplaćena kupoprodajna cijena spornih nepokretnosti od 10.500.000,00 KM. Navedeno je da je, prema nalazu vještaka optužbe, isplata ugovorene cijene od kupca „Kreisa“ Banja Luka „trajala u periodu od 30. decembra 2004. do 10. jula 2007. godine“, i to u iznosu do 8.129.939.03 KM. Navedeno je da su na teret kupoprodajne cijene izmirena „dospjela i nedospjela potraživanja“ u iznosu od 7.390.302,39 KM, koja se odnose na društva „Kreis“ Švajcarska, “Vitaminka“, „Hypo Lizing“ i Hypo Alpe Adria. Navedeno je da u stečajnom postupku prema društvu „Fruktona“ nisu prijavljivana nikakva potraživanja društava „Kreis“ Austrija i „Kreis“ Švajcarska. Na dan zaključenja aneksa ugovora 20. februara 2009. godine reprogramirane poreske obaveze društva „Fruktona“ iznosile su 4.353.764,38 KM. Takođe, prema ovom nalazu i mišljenju je utvrđeno da je između „Kreisa“ Švajcarska, „Kreisa“ Austrija i „Fruktone“ zaključeno 15 ugovora o cesiji na ukupan iznos od 2.192.300.34 KM, ali po tim ugovorima nije postojao osnov za njihovo zaključivanje, jer nisu bile stvorene dužničko-povjerilačke obaveze. Isto se može reći i za četiri ugovora o cesiji između „Kreisa“ Švajcarska i „Fruktone“ u iznosu od 195.055,00 KM. Zbog navedenih nedostataka, ovi ugovori se ne mogu smatrati kao isprave za knjiženje, kako je utvrdio vještak optužbe. Naime, vještak optužbe je u svom nalazu i mišljenju zaključio da društvo „Fruktona“ tokom 2008. godine, dakle prije zaključenja spornih ugovora, nije moglo izmirivati svoje obaveze i da je u dužem periodu bilo u blokadi a za tu činjenicu je znao prvoapelant, koji je o tome informisao Skupštinu akcionara. Prema stavu Okružnog suda, to je bio ključni razlog zašto je prvoapelant pregovarao sa Ilijom Sirovinom, suvlasnikom društva „Kreis“ Švajcarska i poslovnim partnerom, o prodaji spornih nepokretnosti, pa su one i prodane tom društvu.

16Sam način prodaje nepokretnosti „Fruktone“ i način isplate kupoprodajne cijene pokazuju da je prvoapelant stavio u povlašteni položaj druge povjerioce: „Kreis“ Švajcarska, „Vitaminka“, Hypo Alpe Adria Bank i tako izigrao druge povjerioce, u prvom redu Poresku upravu (budžet) kojoj je društvo „Fruktona“ do 30. juna 2006. godine dugovalo iznos od 4.353.769,38 KM. Pri tome, kako je navedeno, prvoapelant je kao ovlašćeno lice (predsjednik Upravnog odbora i većinski vlasnik kapitala društva „Fruktona“) prikazao neistinita potraživanja povjerilaca sastavljanjem lažnih ugovora o cesiji i tako nanio veliku štetu povjeriocu Poreskoj upravi u iznosu od 4.353.769,38 KM. Sve te činjenice pokazuju da je prvoapelant izvršio predmetno krivično djelo iz člana 262 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZRS, a koje je opisano u izreci presude, pa ga je sud proglasio krivim za to djelo. Okružni sud je naveo da je prvoapelant u sticaju sa ovim djelom izvršio i krivično djelo iz člana 274 stav 1 KZRS, jer je u periodu od 30. maja 2008. godine do 26. oktobra 2009. godine, kao odgovorno lice i predsjednik Upravnog odbora „Fruktone“, sporne ugovore o cesiji ovjerio pečatom Društva i svojim potpisom, a ti ugovori nisu imali osnova za zaključivanje, tj. nije postojao dužničko-povjerilački odnos, pa su ti ugovori samim tim neistinitog sadržaja. Zbog toga je Okružni sud prvoapelanta proglasio krivim i za krivično djelo falsifikovanje ili uništavanje poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava iz člana 274 stav 1 KZRS.

17U odnosu na drugoapelanta, Okružni sud je istakao da je nesporno da je bio direktor društva „Kreis“ Banja Luka i da je u ime tog društva, kao kupca, 19. avgusta 2008. godine i 20. februara 2009. godine, kao odgovorno lice, potpisao ugovore o kupoprodaji spornih nepokretnosti, te da je znao za međusobna potraživanja Ilije Sirovine u Švajcarskoj sa društvom ,,Fruktona“ a u vezi sa isplatom kupoprodajne cijene po predmetnim ugovorima o kupoprodaji. Uostalom, kako je ukazao Okružni sud, drugoapelant je sastavljao Pregled usaglašenih plaćanja sa neistinitim sadržajem, koji je ovjerio i potpisao, te je na taj način svjesno pomagao prvoapelantu da prikaže neistinita potraživanja i da tako određene povjerioce stavi u povoljniji položaj, te je tako pomogao da se ošteti Poreska uprava a to je omogućio ovjerom i potpisom Pregleda usaglašenih plaćanja. On je, praktično, na ovaj način dao prvoapelantu sredstvo za izvršenje krivičnih djela. Zbog svih tih razloga, sud je drugoapelanta proglasio krivim za oba krivična djela počinjena u realnom sticaju. 18Dalje, Okružni sud je zaključio da je prvoapelant oba djela izvršio sa direktnim umišljajem, te da je sve radnje preduzeo s namjerom da izigra budžet Republike Srpske a tu relevantnu činjenicu pokazuje redoslijedom radnji koje je preduzeo. U tim radnjama pomogao mu je i drugoapelant stavljajući mu na raspolaganje sredstvo za izvršenje djela (Pregled usaglašenih plaćanja), što je činio svjesno i znao da će to pomoći prvoapelantu da izvrši krivično djelo oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca. Navedene činjenične i pravne zaključke sud je utvrdio na osnovu analize i ocjene svih dokaza optužbe, koje je u cjelini prihvatio kao objektivne i istinite a, s druge strane, nakon analize i ocjene dokaza odbrane ostaje zaključak suda da tim dokazima nije dovedena u pitanje niti jedna utvrđena relevantna činjenica. Tako je svjedok odbrane Snježana Džepina u svom iskazu opisala poslove pravne struke koje je radila u društvu „Fruktona“ s tim što nije bila upoznata sa upisom zakonske hipoteke u korist Poreske uprave. Svjedok odbrane Ilija Sirovina u svom iskazu potvrdio je partnerske i poslovne odnose sa prvoapelantom, te da je bio upoznat sa finansijskim stanjem „Fruktone“ i plaćanjem njenih obaveza i rekao je da je društvo “Kreis“ Švajcarska, čiji je on suvlasnik, osnovalo „Kreis“ Banja Luka a da je za direktora tog društva imenovan drugoapelant, zatim, da osnovnim ugovorom o kupoprodaji spornih nepokretnosti „Fruktone“ nije bila predviđena obaveza izmještanja fabrike, dok je aneksom tog ugovora prvoapelant, umjesto izmještanja fabrike na drugu lokaciju, tražio gotov novac zbog dospjelih ugovora po kreditima i slično. Svjedok odbrane Ljiljana Grbić, kao radnica Pravobranilaštva, dala je prikaz postupka oko upisa zakonske hipoteke, te u tome opisala i ulogu Pravobranilaštva. Iskazi Rade Trivić, Dragana Kojića, Miodraga Miloševića (osim dijela iskaza koji je već naveden) u osnovu nisu doveli u pitanje navedeno činjenično utvrđenje ovog suda, niti je materijalnim dokazima odbrane dovedeno u bilo kakvu sumnju neko od obilježja predmetnih krivičnih djela. Jednostavnije rečeno, „svjedocima odbrane nije bila poznata konkretna uloga apelanata u ovim inkriminacijama“. Izvođenjem dokaza vještačenja vještaka odbrane nije osporeno mišljenje vještaka optužbe, pa je opšte uvjerenje suda da je iskazima svjedoka odbrane i pomenutim vještačenjem odbrane odbrana namjerno „bježala“ od dokazivanja odlučnih činjenica koje čine obilježja predmetnih krivičnih djela, pa ostaje da se zaključi da su se dokazi odbrane bavili marginalnim stvarima. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, sud je ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti kod apelanta, te je njihovom primjenom izrekao kazne navedene u izreci presude.

19Takođe, Okružni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 108 i 110 ZKPRS, poništio oba kupoprodajna ugovora koji su zaključeni između „Fruktone“ i Ilije Sirovine, te između „Fruktone“ i „Kreisa“ Banja Luka, kao i Aneks broj 1 ugovora i ugovore o ustupanju potraživanja - cesijama navedenim u izreci presude, kao i Pregled usaglašenih plaćanja, jer su, kako je naveo, „ti pravni poslovi bili zaključeni na kriminalan način“. 20Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 010380 15 Kž od 27. aprila 2015. godine kojom je žalbe djelimično uvažio i Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 010380 13 K od 13. novembra 2014. godine preinačio u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da je ukinuta odluka kojom su poništeni Ugovor o kupoprodaji broj OPU-502/2008 od 29. maja 2008. godine, zaključen između prodavca „Fruktone“ i Ilije Sirovine kao kupca, te Ugovor o kupoprodaji od 19. avgusta 2008. godine, zaključen između prodavca „Fruktone“ i kupca „Kreisa“ Banja Luka i Aneks broj 1 tog ugovora zaključen 20. februara 2009. godine. U preostalom dijelu Vrhovni sud je prvostepenu presudu potvrdio.

21U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je ispitao pobijanu presudu u vezi sa žalbenim prigovorima, te da je analizom te presude utvrdio da nema bitnih povreda odredaba krivičnog postupka na koje je ukazano u žalbama. S tim u vezi, ocijenjeni su kao neosnovani navodi kojim se osporava stvarna nadležnost Okružnog suda - Posebnog odjeljenja i Specijalnog tužilaštva da postupaju u ovom predmetu, jer je Okružni sud pravilno zaključio zašto smatra da je nadležan da postupa u ovoj pravnoj stvari. Pri tome, kako je Vrhovni sud naveo, on je posebno imao u vidu da je u ovom predmetu sudio viši sud, koji bi, i kada ne bi bio stvarno nenadležan, što ovdje nije slučaj, bio dužan dovršiti započeto suđenje bez ustupanja predmeta nižem sudu.

22Dalje, Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane i navode apelanata da im je povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS, jer im nije dozvoljeno da se sasluša i direktno ispita svjedok Milanko Popović i vještak, prof. dr Stevan Beslać. Navedeno je da je, prema stanju spisa, Okružni sud u dva navrata pokušao da obezbijedi prisustvo vještaka Beslaća, pozvavši ga sa adrese koju mu je odbrana dostavila, ali da odbrana nije dostavila tačnu adresu tog vještaka, mada se dodatno na glavnom pretresu na to obavezala, pa je sud stoga konstatovao da ga više neće pozivati. Navedeno je da su o odbijanju prijedloga odbrane da se ponovo sasluša svjedok Milanko Popović, takođe, dati potpuni i sadržajni razlozi na str. 17 i 18 prvostepene presude, te da su apelanti na njih upućeni. 23Dalje, neosnovanim su ocijenjeni i prigovori da su sprovedeni dokazi ocijenjeni selektivno, bez konkretizovanja šta se utvrđuje na osnovu pojedinih dokaza, da su razlozi koje je sud dao paušalni i površni, pogotovu u dijelu koji se odnosi na one dokaze kojima se pobijaju navodi optužbe i koje iznosi odbrana optuženih. U tom kontekstu, kako je istakao Vrhovni sud, iz datog obrazloženja sasvim je jasno koje dokaze i kako ih je ocijenio Okružni sud kod utvrđivanja nesposobnosti za plaćanje „Fruktone“, period insolventnosti, visinu poreskog duga, način njegovog obezbjeđenja i način na koji je izvršena finansijska transakcija koja je pogodovala pojedinim povjeriocima u odnosu na oštećenu. Takođe, prema stavu Vrhovnog suda, suština dokazivanja navoda optužbe, pravilnosti utvrđenja pobijane presude i opravdanosti žalbenih prigovora mora se svesti na ispitivanje postojanja dospjelog poreskog duga „Fruktone“ prema Republici Srpskoj i potraživanja drugih povjerilaca prema njoj, isplata potraživanja povjeriocima iz kupoprodajne cijene spornih nepokretnosti na takav način da se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj, brisanje hipoteke na nepokretnostima kojima je obezbijeđeno potraživanje Republike Srpske kako bi se obezbijedila uknjižba nepokretnosti na kupca, način na koji je izvršena novčana transakcija kojom su zaobiđeni povjerioci čiji je dug obezbijeđen hipotekom, kao i svojstvo lica koja preduzimaju radnje u ovom nizu. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, pouzdano je utvrđeno, što i žalbe ne osporavaju, da je u spornom periodu činjenica da je prvoapelant vlasnik društva „Kreis“ Austrija, koje je većinski vlasnik kapitala društva „Fruktona“ a u tom društvu je predsjednik Upravnog odbora i Skupštine akcionara. Takođe je nesumnjivo utvrđeno da je, nakon prodaje državnog kapitala, Poreska uprava sa ovlašćenim licem društva ,,Fruktona“ zaključila dva sporazuma o reprogramiranju poreskih obaveza Društva, i to sporazum od 5. septembra 2003. godine u ukupnom iznosu od 7.728.550,60 KM sa grejs- periodom do 30. juna 2006. godine, prema kojem je po isteku tog perioda bila obavezna da dug vraća u 84 jednake mjesečne rate u iznosima navedenim u tim sporazumima, u periodu od maja 2008. do februara 2009. godine društvo „Fruktona“ je prvo sa Ilijom Sirovinom, a zatim sa društvom „Kreis“ Banja Luka, koje je on osnovao, zaključilo ugovor od 19. avgusta 2008. godine i aneks od 20. februara 2009. godine koje je, po nalogu prvoapelanta, u ime prodavca potpisao tadašnji direktor Milanko Popović, a u ime kupca direktor - drugoapelant. Do zaključenja ovih ugovora, 19. avgusta 2008. godine, „Fruktona“ nije uplatila nijednu ratu po reprogramu poreskih obaveza, a radi obezbjeđenja reprogramiranog duga. Poreska uprava je 29. oktobra 2007. godine donijela rješenje o uspostavljanju zakonske hipoteke na nepokretnostima poreskog dužnika - „Fruktone“, koje su ugovorima kasnije otuđene, koje je postalo pravosnažno 22. decembra 2007. godine. U vrijeme dostavljanja prijedloga za uknjižbu zakonske hipoteke na pomenutim nepokretnostima prvoapelant je preduzeo radnje za njihovu prodaju zaključujući notarski obrađen ugovor o prodaji, koji sadrži upozorenje notara da se provjeri postojanje zakonske hipoteke na tim nepokretnostima. Skupština akcionara „Fruktone“ je u dva navrata raspravljala o teškom finansijskom stanju u Društvu i nemogućnosti izmirenja dugova prema povjeriocima, zbog čega je i odobrila prodaju nepokretnosti. Pravilno ocjenjujući iskaz svjedoka, zemljišnoknjižnog referenta Nenada Čurčića i stanje u zk. ul. Broj 13521 k.o. Banja Luka sud je pouzdano utvrdio da je upis hipoteke na predmetnoj parceli izvršen u decembru 2008. godine, dok je prije toga, prema ranije dostavljenom prijedlogu za upis zakonske hipoteke, bio označen kao „Plomba.“ Sam upis je izvršen na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Dn-4580/08 od 10. decembra 2008. godine koje je dostavljeno Poreskoj upravi posredstvom Pravobranilaštva Republike Srpske 30. decembra 2008. godine. Slijedeći ove dokaze, sud je pravilno zaključio da je u konkretom slučaju očigledno da je prijedlog za uknjižbu dostavljen u maju 2008. godine, a da je upis izvršen krajem 2008. godine, dok je promet spornih nepokretnosti izvršen 19. avgusta 2008. godine, dakle, prije upisa zakonske hipoteke. Ocjenjujući ranije rasprave na Skupštini akcionara o teškoj finansijskoj situaciji i odluke o prodaji nepokretnosti, povezujući ih sa vremenom zaključenja ugovora o prodaji, osnovano se zaključuje da je prvoapelant znao da je društvo „Fruktona“ u teškoj finansijskoj situaciji, da postoje brojni povjerioci među kojim je najveći Poreska uprava po reprogramu pa je tako obezbijedio upis zakonske hipoteke tek poslije prometa spornih nepokretnosti u čemu mu je pomogao drugoapelant.

24Ukazano je da je Okružni sud pravilno uočio da je bitna činjenica na koji način i u kom obimu je isplaćena kupoprodajna cijena od 10.500.000,00 KM. U suštini, prema stavu Vrhovnog suda, od toga i zavisi pogodovanje pojedinih povjerilaca i njihovo stavljanje u povoljniji položaj u postupku isplate sa računa dužnika. Prema nalazu vještaka optužbe, isplata ugovorene cijene kupca „Kreisa“ Banja Luka, čiji je direktor drugoapelant, „trajala je u periodu od 30. decembra 2004. do 10. jula 2007. godine“, i to u iznosu od 8.129.939,03 KM. Navedeno je da su na teret kupoprodajne cijene izmirena „dospjela i nedospjela potraživanja u ukupnom iznosu od 7.390.302,39 KM, i to društva 'Kreis' Švajcarska u iznosu od 2.976.209,90 KM, 'Vitaminke' u iznosu od 2.198.146,03 KM, Hypo banke Mostar u iznosu od 514.446,46 KM, Hypo Alpe Adria Banja Luka u iznosu od 1.701.500,00 KM“. Pošto u stečajnom postupku prema društvu „Fruktona“ nisu prijavljivana potraživanja društva „Kreis“ Švajcarska i „Kreis“ Austrija, kako je istakao Vrhovni sud, „opravdano se zaključuje da su ona nepostojeća“. Navedeno je da su na dan zaključenja Aneksa ugovora od 20. februara 2009. godine reprogramirane poreske obaveze „Fruktone“ iznosile 4.353.764,38 KM. Takođe, prema istom nalazu i mišljenju, utvrđeno je da je između „Kreisa“ Švajcarska i „Kreisa“ Austrija i društva „Fruktona“ zaključeno 15 ugovora o cesiji na ukupan iznos od 2.192.300,34 KM, ali da prema tim ugovorima nije postojao osnov za njihovo zaključivanje, jer nisu bile stvorene dužničko-povjerilačke obaveze. Ovo se može reći i za četiri ugovora o cesiji između „Kreisa“ Švajcarska i „Fruktone“, a radi se o iznosu od 195.055,00 KM. Dakle, prije zaključenja spornih ugovora, tokom 2008. godine, „Fruktona“ nije mogla izmirivati svoje obaveze i duži period je bila u blokadi. Za tu činjenicu je znao prvoapelant koji je o tome informisao Skupštinu akcionara, a što je bilo presudno za to što je prvoapelant pregovarao sa Ilijom Sirovinom, suvlasnikom društva „Kreis“ Švajcarska i poslovnim partnerom za prodaju spornih nepokretnosti.

25Kada se imaju u vidu utvrđene činjenice o tome koja su društva učesnici u pravnom poslu kupoprodaje, njihova povezanost kroz osnivanje i veza odgovornih lica putem tih društava, tada prvostepeni sud pravilno zaključuje da je iz partnerskih i poslovnih odnosa sa prvoapelantom drugoapelant znao za finansijsko stanje „Fruktone“. Znajući da je ono platežno nesposobno, on je kao direktor kupca „Kreisa“ Banja Luka sa društvom „Fruktona“ zaključio ugovor o kupovini spornih nepokretnosti a radi umanjenja kupoprodajne cijene po ovim ugovorima, sačinio i ovjerio Pregled usaglašenih plaćanja o neistinitim ili nedospjelim potraživanjima drugih povjerilaca. Na ovaj način je omogućio da se kupoprodajna cijena ne uplati na račun prodavca, gdje bi se prioritetno naplatio poreski dug obezbijeđen zakonskom hipotekom, zbog čega je pomogao prvoapelantu da izigra hipotekarnog povjerioca koji je imao prioritet pri naplati. Ova nepostojeća i nedospjela potraživanja sud je utvrdio pravilno ocjenjujući i prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka optužbe, a dovodeći sa njima u vezu nalaz i mišljenje vještaka odbrane. Razloge koje je dao o tome u potpunosti prihvata i Vrhovni sud.

26Dalje, Vrhovni sud je istakao da, i prema njegovom stavu, postojanje hipoteke nije smetnja da se nepokretnosti prodaju, ali u žalbama se gubi iz vida da se kupoprodajna cijena treba uplatiti na račun prodavca i iz nje, prema srazmjernosti ili redoslijedu, namirivati stvarni povjerioci. Kada se ta cijena usmjerava na račune samo određenih pravnih lica na osnovu nepostojećih ili nedospjelih potraživanja, zaključivanjem lažnih ugovora i pregleda potraživanja, tada se ti povjerioci stavljaju u povoljniji položaj u odnosu na one koji bi se trebali namiriti redovnim putem preko računa dužnika. Upravo tako je postupio prvoapelant, uz pomoć drugoapelanta, čime su ostvarili bitna obilježja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Ukazano je da je Pregled usaglašenih plaćanja poslovna isprava, jer je služila kao podloga za sačinjavanje ugovora o cesiji koji su bili osnova za knjiženje bez obzira na to što po knjigovodstvenim standardima tome ne odgovara. Svojstvo odgovornog lica, koje žalbe izvode iz činjeničnog opisa radnji apelanata, nije potrebno za postojanje ovih krivičnih djela kao delicta propria koja, prema zakonskoj dispoziciji, može počiniti svako.

27Vrhovni sud je naveo da je, na osnovu odredaba člana 322 ZKPRS, ispitao i odluke o kaznama, mjeri bezbjednosti i oduzimanju imovinske koristi. U pogledu odluke o utvrđenim i izrečenim kaznama, Vrhovni sud je zaključio da su one pravilno odmjerene i da se samo tim kaznama može postići svrha kažnjavanja propisana zakonom. Što se tiče odluke o imovinskoj koristi i poništavanju kupoprodajnih ugovora, Vrhovni sud je, uvažavajući žalbene prigovore, istakao da je odluka Okružnog suda pogrešna. Naime, kako je ukazao Vrhovni sud, „da bi se ovi ugovori poništili shodno odredbama čl. 108 i 110 ZKPRS, potreban je zahtjev oštećenog kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, koji u konkretnom slučaju nije podnesen“. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da je, stoga, Okružni sud povrijedio zakon na štetu apelanata kada je te ugovore poništio, tako da je pravilnom primjenom materijalne norme sadržane u citiranim odredbama ZKPRS, uvažavajući žalbe apelanata, prvostepenu presudu preinačio u tom dijelu.

28Odlučujući o zahtjevima za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 010380 15 Kvlz od 30. novembra 2015. godine kojom je zahtjeve odbio kao neosnovane. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da, po njegovom stavu, nije povrijeđen KZRS na štetu apelanata u obliku u kome se to u zahtjevima ističe, niti im je povrijeđeno pravo na odbranu, te pošto se u najvećem dijelu sadržaja zahtjeva ponavljaju navodi koji su isticani u žalbama protiv prvostepene presude, zaključeno je da je drugostepena presuda na te navode dala valjano obrazloženje u dijelu koji se odnosi na povredu KZ i povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS.

29Naime, Vrhovni sud je istakao da je, razmatrajući sadržaj razloga koje branioci osuđenih iznose u osnovi pobijanja pravosnažne presude zbog povrede krivičnog zakona, te prigovore ocijenio neosnovanim, jer se njihovim sadržajem dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja pravosnažne presude i na tom osnovu gradi stav o povredi krivičnog zakona. Naglašeno je da se revizijom činjeničnih utvrđenja pravosnažne presude, a oba zahtjeva to čine, ne može graditi stav o povredi krivičnog zakona. U osnovu pobijanja pravosnažne presude zbog povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS, oba zahtjeva ističu istu argumentaciju koja je isticana i u žalbama protiv prvostepene presude a na koje je ovaj sud, odlučujući o žalbama, iznio valjano obrazloženje u presudi od 27. aprila 2015. godine na strani 5. te presude.

30Ti prigovori se odnose na odbijanje dokaznih prijedloga odbrane za izvođenje dokaza saslušanjem dr Stevana Beslaća, kao i ponovnog saslušanja svjedoka Milanka Popovića, pa se apelanti upućuju na obrazloženja koja su dale i prvostepena i drugostepena presuda. Zbog svih navedenih razloga, Vrhovni sud je zaključio da nije povrijeđen krivični zakon na štetu apelanata u obliku u kome se to u zahtjevima ističe, niti je povrijeđeno pravo na odbranu, te pošto se u najvećem dijelu sadržaja zahtjeva ponavljaju navodi koji su isticani u žalbama protiv prvostepene presude, a budući da je drugostepena presuda na te navode dala valjano obrazloženje u dijelu koji se odnosi na povredu krivičnog zakona i povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS, zaključeno je da su oba zahtjeva neosnovana, te su, stoga, na osnovu člana 355 ZKPRS, i odbijena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije 31Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U izuzetno opširnoj apelaciji ističu da su redovni sudovi u predmetnom slučaju proizvoljno ocijenili dokaze i činjenice, te da su proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U tom kontekstu ističu da ni Specijalno tužilaštvo, ni Okružni sud nisu nadležni za postupanje u predmetnom postupku, pogotovu nakon Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U 47/09 od 19. marta 2014. godine, da im nije omogućeno, i pored njihovog zahtjeva, da sprovedu dokaze „koji bi u cijelosti rasvijetlili činjenično stanje“. U vezi s tim, navode da su posebno insistirali na saslušanju vještaka Stevana Beslaća i da se direktno ispita svjedok Milanko Popović, direktor „Fruktone“ u vrijeme zaključenja spornih ugovora i potpisnik spornog ugovora od 29. maja 2008. godine, i to na sve okolnosti zaključenja ovog ugovora, te potpisivanja naloga za plaćanje, da nedostaju razlozi za postojanje bitnih elemenata obilježja krivičnih djela za koja su proglašeni krivim, da nedostaju razlozi za postojanje protivpravnosti u njihovim radnjama, da je presuda zasnovana na dokazima pribavljenim na nezakonit način, da je tokom postupka došlo i do povrede njihovog prava na odbranu, principa „jednakosti oružja“, te principa istine, da je došlo do povrede materijalnog prava uključujući relevantne blanketne propise u odnosu na činjenični opis presude, da je pogrešno utvrđenje, između ostalog, u vezi sa svojstvima oba apelanta i u odnosu na postojanje njihovog saučesništva, zatim, u vezi sa povezanosti drugoapelanta sa plaćanjima navedenim u izreci presude, kao i zbog toga što, prema njihovom stavu, nije dokazano postojanje umišljaja kod apelanata i da se Vrhovni sud „uopšte nije ni osvrnuo na žalbene argumente u vezi s primjenom zakona“. Ukazuju da se prvoapelant, kao izvršilac, ne tereti da je znao za zakonsku hipoteku, a nije ni mogao, jer nema dokaza za tu tvrdnju, ali da se za navodno znanje o postojanju hipoteke tereti drugoapelant, kao pomagač, što je pravno neprihvatljivo, jer pomagač ne učestvuje u svome, već tuđem djelu, te da posljedično pomagač ne može odgovarati za radnje za koje se ne tereti izvršilac, ali da se ni prvostepena, ni presuda Vrhovnog suda uopšte nisu osvrnule na ove prigovore. Dalje, ističu da se argumenti drugostepene presude u odnosu na umišljaj drugoapelanta, u suštini, svode na zaključak da je „iz partnerskih i poslovnih odnosa sa prvoapelantom znao finansijsko stanje privrednog društva 'Fruktona'“. Međutim, apelanti nisu bili ni u kakvim „partnerskim i poslovnim odnosima“, niti je u tom pravcu izveden bilo kakav materijalni ili subjektivni dokaz, niti se takvi dokazi pominju u osporenim presudama. U stvarnosti, drugoapelant je bio direktor „Kreisa“ Banja Luka, duštva koje je osnovano 12. jula 2008. godine. U presudi Vrhovnog suda se tvrdi „da je Pregled usaglašenih plaćanja poslovna isprava, jer je služila kao podloga za sačinjavanje ugovora o cesiji koji su bili osnova za knjiženje bez obzira na to što po knjigovodstvenim standardima tome ne odgovora“. Ukazuju da je Pregled usaglašenih plaćanja nastao 31. decembra 2009. godine, dok su svi sporni ugovori o cesiji nastali prije ovog dana, to jest u periodu od 30. maja 2008. do 26. oktobra 2009. godine. To znači da je zaključak Vrhovnog suda proizvoljan, jer Pregled napravljen kasnije nije mogao biti „podloga“ za ugovore o cesiji koji su nastali ranije. Dalje, apelanti navode da, prema nalazima vještaka optužbe i odbrane, Pregled usaglašenih plaćanja „ne predstavlja knjigovodstveni dokumenat jer je sastavljen na osnovu podataka iz knjigovodstvene evidencije i na osnovu njega se ne vrši knjiženje“ (vještak optužbe), te „ [...] što znači da taj obrazac koji je sačinjen nije knjigovodstveni dokumenat, on nije sastavni dio fajla knjigovodstvenih dokumenata i na osnovu njega se ne knjiži“ (vještak odbrane). Ako Pregled usaglašenih plaćanja nije isprava s knjigovodstvenim posljedicama, kako su potvrdili vještaci, onda nije mogla ni proizvesti nikakve posljedice. Smatraju da u predmetnom postupku nije, izvan razumne sumnje, dokazana uzročna veza između radnji za koje se terete apelanti i štete po budžet Republike Srpske. Ukazuju da im je povrijeđeno i načelo in dubio pro reo. Navode da je naredba o određivanju finansijskog vještačenja u konkretnom predmetu donesena 17. novembra 2011. godine, pa su stoga nalaz i mišljenje vještaka optužbe, na kojim je zasnovana osuda apelanata, pravno nevaljan dokaz, u smislu člana 10 ZKPRS, jer je on određen aktom za vještaka prije nego što je nadležnost Specijalnog tužilaštva uspostavljena. Iznose prigovore i na obrazloženje Vrhovnog suda koje se tiče tumačenja sporazuma o reprogramu koji su potpisani sa Poreskom upravom. U tom kontekstu navode da je odbrana izvela dokaze čitanjem dva obavještenja Poreske uprave od 23. juna 2008. godine kojima se jednostrano otkazuju oba ranija sporazuma o reprogramu od 5. septembra 2003. godine, ali da je te dokaze Vrhovni sud ignorisao. Naglašavaju da u trenutku zaključenja ugovora od 19. avgusta 2008. godine nije bio dospio dug prema Poreskoj upravi (izuzev 101.540,84 KM, koje je kupac platio 19. novembra 2008. godine, prije sprovođenja spornog ugovora u zemljišnoj knjizi, što se vidi iz više sprovedenih dokaza a, prije svega, uvjerenja Poreske uprave broj 06/1.02/0702/2-455-2-1184/08-2 od 19. novembra 2008. godine i uplatnice koju je uplatio kupac „Kreis“ Banja Luka u korist „Fruktone“ na iznos od 101.540,84 KM koji su pročitani kao dokaz. Naglašavaju da se njihov umišljaj može ocijeniti samo prema činjenicama koje postoje u trenutku zaključenja spornih ugovora, a ne prema kasnijim događajima. U iznesenim razlozima prvostepena presuda kvalifikuje prvoapelanta kao „ovlašćeno lice“ za zastupanje „Fruktone“, dok Vrhovni sud smatra da svojstvo nije bitno, jer je riječ o imovinskom deliktu. Međutim, u apelaciji se ističe da je svojstvo bitno za umišljaj prvoapelanta s obzirom na to da je prvi sporni ugovor od 29. maja 2008. godine potpisao direktor Milanko Popović, a ne prvoapelant. Postojanje umišljaja drugoapelanta u odnosu na stanje u „Fruktoni“ u osporenoj presudi se obrazlaže na sljedeći način: ,,U stvari, iz partnerskih i poslovnih odnosa sa prvoapelantom drugoapelant je znao da je društvo 'Fruktona' postalo nesposobno za plaćanje i da postoji poreski dug tog društva obezbijeđen zakonskom hipotekom u korist povjerioca Poreske uprave.“ Napokon, imajući u vidu prirodu djela za koje se terete apelanti kao saučesnici (prvoapelant kao izvršilac, a drugoapelant kao pomagač), za postojanje vinosti kod saučesnika bilo je nužno postojanje prethodnog dogovora. Međutim, ni optužnica, ni izreka presude uopšte ne sadrže kvalifikativ „po prethodnom dogovoru“ ili sličnu formulaciju kako kad su u pitanju apelanti, jedan prema drugom, tako i kad je u pitanju trećeoptuženi prema njima. A prema presudama, drugoapelant je pomogao post festum, bez prethodnog dogovora, sačinjavanjem spornog Pregleda usaglašenih plaćanja. Pogrešno činjenično utvrđenje u pogledu postojanja saučesništva u širem smislu (pomaganja drugoapelanta prvoapelantu za radnju za koju se prvoapelant i ne tereti), jer je drugoapelant, prema opisu iz izreke prvostepene presude, označen kao pomagač prvoapelantu. Međutim, ne može opis inkriminacije za pomagača biti širi nego opis inkriminacije za izvršioca, jer pomagač doprinosi djelu drugog lica, a ne čini samostalno krivično djelo (nesporno ovdje nije riječ, niti može biti o pomaganju kao posebnom samostalnom djelu). Opreza radi, apelanti su ukazali da sporna dokumenta (pregled i cesije) ne sadrže lažne podatke. Nije dokazana namjera apelanata da lažno prikazuju podatke o poslovnim promjenama, jer je kupoprodajna cijena, i po mišljenju vještaka optužbe, bila proknjižena u knjigovodstvu „Fruktone“. Drugoapelantu su samo proslijeđeni podaci od Ilije Sirovine kao većinskog vlasnika kupca spornih nepokretnosti. Dakle, Tužilaštvo nije dokazalo van razumne sumnje da je riječ o neistinitim podacima, a posebno nije dokazano da je drugoapelant bio svjestan neistinitosti podataka i da su u pitanju neistiniti podaci. Štaviše, i prema nalazu vještaka optužbe, sve uplate su postojale u stvarnom životu, no on uplate po ugovorima o cesiji u ukupnom iznosu od oko 2,3 miliona KM nije mogao povezati s „Fruktonom“ a što je potvrđeno i u nalazu i mišljenju vještaka odbrane. S druge strane, sporne cesije su se zasnovale na konkretnim plaćanjima, koje je i konstatovao vještak optužbe, ali ih, istina, nije mogao povezati sa „Fruktonom“. Navode da sud „nije morao prihvatiti iskaz svjedoka odbrane Ilije Sirovine, mada je po svemu trebalo da ga prihvati, ali da je bio dužan, u skladu sa članom 304 stav (7) ZKP, da dâ razloge zašto ne prihvata iskaz ovog svjedoka, a ne da paušalno trpa sve svjedoke u „isti koš“ s tvrdnjom kako im nije bila poznata uloga apelanata. Osim toga, apelanti su postavili i zahtjev za donošenje privremene mjere u kojem su istakli „da su pozvani da se jave na izdržavanje kazne zatvora 17. avgusta 2015. godine“. Konačno, punomoćnik apelanata je ponovno, 19. aprila 2016. godine, dopunio apelaciju na način da je u ime drugoapelanta predložio da Ustavni sud, u smislu člana 64 Pravila Ustavnog suda, „naloži obustavu izvršenja kazne zatvora za njega, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji“.

b) Odgovor na apelaciju 32Vrhovni sud je naveo da apelanti u predmetnoj apelaciji ponavljaju navode iz žalbe i zahtjeva za zaštitu zakonitosti, te da je taj sud dao ocjenu istaknutih navoda u presudama. 33Okružni sud je istakao da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava apelanata koja im garantuju Ustav BiH i Evropska konvencija i da nije došlo do kršenja prava apelanata pobrojanih u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

34Specijalno tužilaštvo je navelo da je prvostepeni sud u obrazloženju presude detaljno analiziralo iskaze svakog svjedoka saslušanog tokom postupka, kao i sve druge dokaze kako pojedinačno, tako dovodeći ih u međusobnu vezu i analizirao cjelokupnu dokaznu građu dajući jasno obrazložene i detaljne razloge zašto je dokaze prihvatio ili ne, na način kako to propisuju odredbe člana 295 i člana 304 stav 7 ZKPRS. U vezi sa navodima apelanata da je pobijanim presudama povrijeđeno načelo in dubio pro reo, istaknuto je da nije bilo sumnje u ključne dokaze i odlučne činjenice koje je sud izveo iz takvih dokaza i koje su nesporno utvrđene u ovom postupku, pa stoga sud i nije mogao primijeniti to načelo. Nasuprot tome, sve dokaze odbrane, ma kako ih ocijenili, nisu doveli u pitanje to činjenično i pravno utvrđenje, te oni, ustvari, nisu doveli u sumnju nijednu relevantnu činjenicu koja predstavlja obilježje bilo kog predmetnog krivičnog djela ovih optuženih. Odbrani je pružena mogućnost da aktivno i ravnopravno učestvuje u postupku, što pokazuje činjenica da su izvedeni brojni dokazi po prijedlogu odbrane apelanata, kao i drugih stranaka i branioca u ovom postupku. O odbijanju prijedloga odbrane da se ponovo sasluša svjedok Milanko Popović dati su razlozi u prvostepenoj presudi.

V.Relevantni propisi 35U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase:

Umišljaj Član 15. st. (1) i (2) (1) Krivično djelo može biti izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.

Pomaganje Član 25.

(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Granice odgovornosti i kažnjivosti saučesnika Član 26. stav.1 (1) Saizvršilac je krivično odgovoran u granicama svog umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač - u granicama njihovog umišljaja.

Oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca Član 262.

(1) Ko znajući da je postao nesposoban za plaćanje, isplatom duga ili na drugi način stavi kojeg povjerioca u povoljniji položaj i time znatno ošteti najmanje jednog od svojih povjerilaca, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do tri godine.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se ko znajući da je postao nesposoban za plaćanje, a u namjeri da izigra povjerioce, prizna neistinito potraživanje, sastavi lažan ugovor ili nekom drugom prevarnom radnjom ošteti najmanje jednog od svojih povjerilaca.

(3) Ako je usljed djela iz st. 1. i 2. ovog člana nastupila znatna šteta ili ako je radi toga prema oštećenom pokrenut postupak prinudnog poravnanja ili stečaj, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

Falsifikovanje ili uništavanje poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava Član 274.

(1) Ko u poslovne ili trgovačke knjige, isprave ili spise koje je dužan da vodi na osnovu zakona ili drugog propisa, unese neistinite podatke ili ne unese neki važan podatak, ili svojim potpisom ili pečatom ovjeri poslovnu ili trgovačku knjigu, ispravu ili spis sa neistinitom sadržinom, ili svojim potpisom ili pečatom omogući pravljenje poslovne ili trgovačke knjige, isprave ili spisa sa neistinitom sadržinom, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(2) Kazniće se kaznom iz stava 1. ovog člana i ko neistinitu poslovnu ili trgovačku knjigu, ispravu ili spis upotrijebi kao da su istiniti, ili ko uništi, ošteti, prikrije ili na drugi način učini neupotrebljivom poslovnu knjigu, ispravu ili spis.

36U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3. stav 2.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Predmet imovinskopravnog zahtjeva Član 103.

Imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed izvršenja krivičnog djela raspraviće se na prijedlog ovlašćenih lica u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak.

Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništavanje određenog pravnog posla.

Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu Član 108. st. (1) i (3) (1) O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud.

(3) U presudi kojom optuženog proglašava krivim, sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpunu ni za djelimičnu presudu, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može da ostvaruje u parničnom postupku. Odlučivanje o poništavanju određenog pravnog posla Član 110.

Ako se imovinskopravni zahtjev odnosi na poništavanje određenog pravnog posla, a sud utvrdi da je zahtjev osnovan, izreći će u presudi potpuno ili djelimično poništavanje tog pravnog posla, sa posljedicama koje otuda proističu, ne dirajući u prava trećih lica.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. st. (6) i (7) (6)U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7)Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

[...] 37U Zakonu o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala - prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 111/07), koji je bio u primjeni do 30. juna 2016. godine, relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1. tačka b) Ovaj zakon, primjenjuje se u cilju otkrivanja i krivičnog gonjenja za sljedeća krivična djela :

b) najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa, i protiv službene dužnosti kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela;

Član 12.

(1) Ukoliko postoji osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo iz člana 3. ovog zakona, glavni specijalni tužilac donosi odluku o postupanju u tom slučaju po prethodnom pribavljenom mišljenju Kolegijuma Specijalnog tužilaštva.

[...] (3

2. Posebno odjeljenje suda za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala. Član 28. st.1. i 2.

(1) U okviru Okružnog suda u Banjoj Luci, formira se Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljem tekstu: Posebno odjeljenje).

(2) Posebno odjeljenje, nadležno je na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta.

38Presuda Ustavnog suda Republike Srpske broj U 47/09 od 19. marta 2014. godine (vidi www.ustavnisud.org) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđuje se da član 30. stav 2. Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/06, 69/06 i 99/07), odnosno član 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 111/07 – prečišćeni tekst) u dijelu koji glasi: „odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta“ nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

VI.Dopustivost 39U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

41U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 013080 15 Kviz od 30. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 7. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 42Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum 43Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 44Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;

46U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim i osuđeni za krivična djela propisana zakonom. Dakle, ishod predmetnog postupka imao je odlučujući značaj za utvrđivanje „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanata, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji zahtijevaju navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 47Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da im nije sudio stvarno nadležan sud, da su prikupljeni dokazi nezakoniti (nalaz vještaka optužbe), da je sud proizvoljno ocijenio dokaze i pogrešno utvrdio činjenično stanje, da sud nije analizirao dokaze i doveo ih u međusobnu vezu i dao obrazložene i detaljne razloge zašto ih prihvata ili ne, da je apelantima povrijeđeno pravo na ravnopravnost, a time i pravo na odbranu, jer nije prihvaćen njihov prijedlog za saslušanje vještaka Stevana Baslaća i svjedoka Milanka Popovića, da je sud pogrešno utvrdio postojanje umišljaja kod apelanata, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Dalje, apelanti navode i povredu principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su ovi navodi međusobno isprepleteni, te da upućuju jedan na drugi. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se opširni apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje najvećim dijelom odnose na prigovore koji se tiču obrazloženja osporenih presuda u vezi sa pitanjima koja su od ključnog značaja za odlučenje, a koja proizilaze iz samih krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret i utvrđenjima redovnih sudova u vezi sa navedenim. Apelanti tvrde da su na propuste u tom dijelu izričito ukazivali u svojim žalbama, ali da je drugostepeni sud propustio da odgovori na te, prema njihovom mišljenju, suštinske navode.

48U odnosu na navode apelanata kojim osporavaju stvarnu nadležnost Specijalnog tužilaštva i, slijedom toga, Posebnog odjeljenja Okružnog suda za postupanje u predmetnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Specijalno tužilaštvo zasnovalo svoju nadležnost u skladu sa odredbama člana 3 stav 1 tačka b) Zakona o suzbijanju privrednog kriminala i činjenici da je predmet preuzet od Specijalnog tužilaštva kao predmet značajan za Republiku Srpsku, a Okružni sud na osnovu člana 28 stav 2 Zakona o suzbijanju privrednog kriminala. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 3 stav 1 tačka b) Zakona o suzbijanju privrednog kriminala propisano da se „ovaj zakon, primjenjuje radi otkrivanja i krivičnog gonjenja za sljedeća krivična djela :[…] b) najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa, i protiv službene dužnosti kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela;“ a da je odredabama člana 28 stav 2 tog zakona propisano da je „ (2) Posebno odjeljenje nadležno (je) na čitavoj teritoriji Republike Srpske za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3 ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta“. Dovodeći u vezu citirane odredbe Zakona o suzbijanju privrednog kriminala sa činjeničnim opisom krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret, dakle, uzimajući u obzir okolnosti da su apelantima stavljena na teret krivična djela usljed čijeg počinjenja je nastupila šteta po budžet Republike Srpske, Ustavni sud smatra da ne postoji arbitrarnost u primjeni navedenih odredaba prilikom zasnivanja nadležnosti Specijalnog tužilaštva za sprovođenje predmetne istrage protiv apelanata, te, nakon okončanja istrage, stvarne nadležnosti Posebnog odjeljenja Okružnog suda za postupanje po optužnicama Specijalnog tužilaštva. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Ustavni sud Republike Srpske u svojoj Odluci broj U 47/09 od 19. marta 2014. godine utvrdio da dio člana 28 stav 2 Zakona o suzbijanju privrednog kriminala koji glasi: „...odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta“ nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, a ne cijeli taj član, kako to tumače apelanti. Pri tome Ustavni sud primjećuje da su i Okružni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama dali jasne razloge o svojoj stvarnoj nadležnosti a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud naročito zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je imao u vidu činjenicu da je u ovom predmetu sudio viši sud, koji je, i kada ne bi bio stvarno nadležan, što ovdje nije slučaj, bio dužan dovršiti započeto suđenje bez ustupanja predmeta nižem sudu. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje zbog stvarne nadležnosti Specijalnog tužilaštava i Posebnog odjeljenja Okružnog suda neosnovani.

49U pogledu navoda apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zbog, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te pogrešne ocjene dokaza, navoda da su u osporenim presudama izostali razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja krivičnih djela za koja su apelanti proglašeni krivim, te navoda da su na te propuste izričito ukazivali u svojim žalbama, ali da je drugostepeni sud propustio da odgovori na te, prema njihovom mišljenju, suštinske navode, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

50Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).

51Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda koja odražava princip u vezi sa pravilnim administriranjem pravde, presude sudova i tribunal treba da adekvatno iznesu razloge na kojim su zasnovane (vidi, Evropski sud, Panon protiv Francuske, aplikacija broj 64666/01, odluka o dopustivosti od 15. januara 2001. godine). Mjera u kojoj će se primjenjivati obaveza davanja razloga može varirati u zavisnosti od prirode odluke i zbog toga pitanje da li je sud propustio da ispuni obavezu davanja razloga mora biti utvrđena u okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994, stav 29, Serija A broj 303-A, Higgins i drugi protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, Izvještaji 1998-I, str. 60, stav 42). Domaći sudovi treba da dovoljno jasno ukažu na osnove na kojim su zasnovali svoju odluku tako da licu koje je u pitanju omoguće efikasno korišćenje dostupnih pravnih lijekova (vidi, Evropski sud, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Boldea protiv Rumunije, presuda od 15. maja 2007. godine). Osim toga, obrazložena odluka služi da stranama u postupku pokaže da su bile saslušane i tako doprinosi da odluka bude prihvaćena s više spremnosti od strane koja je u pitanju. Takođe, obrazložena odluka znači da ona mora biti zasnovana na objektivnim kriterijumima i da štiti pravo na odbranu. 52Dalje, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30). Odbijajući žalbu, žalbeni sud može, u principu, jednostavno potvrditi razloge iz presude nižestepenog suda (vidi, mutatis mutandis, Helle protiv Finske, presuda od 19. decembra 1997. godine, Izvještaji 1997-VIII, str. 2930, st. 59˗60, García Ruiz protiv Španije [GC], aplikacija broj 30544/96, stav 26, ECHR 1999-I). Međutim, pojam pravičnog postupka zahtijeva da se domaći sud, koji je dao oskudna obrazloženja svojih odluka, bilo unoseći obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način, zapravo bavi suštinskim pitanjima koja su mu podnesena na presuđivanje, te da samo ne potvrđuje, bez daljnjih napora, zaključke do kojih je došao nižestepeni sud (vidi, Helle protiv Finske, st. 59˗60). Najzad, kada se žalbeni navodi suštinski odnose na nedostatak razloga i obrazloženje u odluci nižestepenog suda, još je važnije da žalbeni sud dâ svoje razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 32).

53U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelanti proglašeni krivim da su radnjama pobliže opisanim u izreci prvostepene presude počinili krivično djelo oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS, i to prvoapelant kao izvršilac, a drugoapelant kao pomagač, u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanje ili uništavanje poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava iz člana 274 stav 1 KZRS. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud u obrazloženju presude detaljno interpretirao sadržaj iskaza svih svjedoka i vještaka optužbe i odbrane, te iskaz trećeoptuženog, koji je saslušan u svojstvu svjedoka (str. od 17 do 61) i da je istakao da je „nakon detaljne analize i ocjene svih dokaza (kako optužbe, tako i odbrane) kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima“ zaključio da su apelanti u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude izvršili krivična djela koja su im stavljena na teret. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296 ZKPRS). Pri tome, prema članu 15 ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Slobodna ocjena dokaza je, dakle, oslobođena pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. 54U svjetlu navedenog Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naveo da je analizirao sprovedene dokaze i doveo ih u vezu, u skladu sa odredbom člana 295 stav 2 ZKPRS, te da iz te analize proizilazi zaključak o krivici apelanata a da, nasuprot tome, svi dokazi odbrane, ma kako ih ocijenio, nisu doveli u pitanje to činjenično i pravno utvrđenje, niti su doveli u sumnju nijednu relevantnu činjenicu koja predstavlja obilježje bilo kog krivičnog djela koje je apelantima stavljeno na teret, ne obrazlažući detaljnije na osnovu čega je sud stekao takav utisak, odnosno ne obrazlažući proces ocjene tih dokaza, kako to zahtijeva načelo slobodne ocjene dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 295 stav 2 ZKPRS kojima je propisano da je sud dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana, ali i odredbe člana 304 st. (6) i (7) ZKP kojima je, između ostalog, propisano da će u obrazloženju presude sud iznijeti razloge za svaku tačku presude i da će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i zbog kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, zbog kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoje krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. 55Ustavni sud će, s obzirom na apelacione navode, prvo razmotriti obrazloženja koja su redovni sudovi dali u vezi sa krivičnim djelom oštećenje ili povlašćivanje povjerilaca iz člana 262 KZRS. Ustavni sud ukazuje da je odredbama tog člana propisano da to krivično djelo čini onaj „ko znajući da je postao nesposoban za plaćanje, isplatom duga ili na drugi način stavi kojeg povjerioca u povoljniji položaj i time znatno ošteti najmanje jednog od svojih povjerilaca (stav 1), [...] ko znajući da je postao nesposoban za plaćanje, a u namjeri da izigra povjerioce, prizna neistinito potraživanje, sastavi lažan ugovor ili nekom drugom prevarnom radnjom ošteti najmanje jednog od svojih povjerilaca [...] (stav 2) i ako je usljed djela iz st. 1 i 2 ovog člana nastupila znatna šteta, ili ako je radi toga prema oštećenom pokrenut postupak prinudnog poravnanja ili stečaj [...] (stav 3)“. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaključio da je prvoapelant predmetno krivično djelo počinio kao izvršilac, a drugoapelant kao pomagač, što je poslije potvrdio i Vrhovni sud. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da iz izreke prvostepene presude proizilazi da je prvoapelant predmetno krivično djelo počinio tako što je, znajući da je „Fruktona“, čiji je vlasnik njegovo ino-društvo, postala nesposobna za plaćanje, s namjerom da izigra povjerioce, priznao neistinita potraživanja i isplatom duga stavio određene povjerioce u povoljniji položaj i time znatno oštetio najmanje jednog od svojih povjerilaca, usljed čega je nastupila znatna šteta Poreskoj upravi. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz presude Okružnog suda proizilazi da je u postupku bilo nesporno da je prvoapelant bio predsjednik Upravnog odbora i predsjednik Skupštine akcionara „Fruktone“. Međutim, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostepene presude nije navedeno iz kojih sve dokaza proizilazi da je apelant „priznao i uračunao neistinita potraživanja 'Kreisa' Švajcarska u visini od 2.387.355,34 KM“, te zašto u tom kontekstu nije u obrazloženju presude doveden u vezu iskaz svjedoka odbrane Ilije Sirovine, koji je suvlasnik „Kreisa“ Švajcarska, te koji je u svom iskazu svjedočio o potraživanjima koje je „Kreis“ Švajcarska imao prema „Fruktoni“, sa dokazima optužbe. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz brazloženja presude nije jasno kada je dospio dug ostalih povjerilaca, koje je, kako to proizilazi iz izreke presude, prvoapelant „stavio u povoljniji položaj“.

56Dalje, Ustavni sud zapaža da je u izreci presude navedeno da je prvoapelant, „prodao“ sporne nepokretnosti a u obrazloženju presude se navodi (strana 63) da je predmetne ugovore u ime „Fruktone“ potpisao tadašnji direktor Milanko Popović, „po nalogu prvoapelanta“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naveo da je Skupština akcionara društva „Fruktona“ u dva navrata raspravljala o teškom finansijskom stanju u Društvu i nemogućnosti da se izmire dugovi prema povjeriocima, te je ona zbog toga i odobrila prodaju spornih nepokretnosti. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude ne može uočiti da u vezi sa tom okolnosti (nalog prvoapelanta) postoji bilo kakav dokaz. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da, po njegovom stavu, sam način prodaje nepokretnosti „Fruktone“ i način isplate kupoprodajne cijene pokazuju da je prvoapelant kao ovlašćeno lice društva „Fruktona“ i vlasnik firme „Kreis“ Austrija, koji je većinski vlasnik kapitala društva ,,Fruktona“, stavio u povlašćen položaj druge povjerioce: „Kreis“ Švajcarska, „Vitaminku“, Hypo Alpe-Adria Bank i tako izigrao druge povjerioce, u prvom redu Poresku upravu (budžet) kojem je društvo „Fruktona“ do 30. juna 2006. godine dugovalo iznos od 4.353.769,38 KM. Pri tome je navedeno da je „prvoapelant kao ovlašćeno lice“ prikazao kao neistinita potraživanja povjerilaca sastavljanjem lažnih ugovora o cesiji i tako nanio veliku štetu povjeriocu Poreskoj upravi u iznosu od 4.353.769,38 KM. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je naročito nejasno obrazloženje Vrhovnog suda koji prvoapelanta tretira kao „odgovorno lice“. Ustavni sud primjećuje da prvoapelant ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji ne osporava da je bio predsjednik Upravnog odbora i Skupštine akcionara, ali da osporava da je u tom svojstvu mogao počiniti predmetno krivično djelo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi morali voditi računa i o toj okolnosti, te razjasniti prvoapelantovo svojstvo, zatim, razjasniti okolnosti koje se odnose na eventualno nepostojanje potraživanja prema „Fruktoni“ i datume dospjelosti potraživanja ostalih povjerilaca „Fruktone“. Osim toga, Ustavni sud naročito zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda ne može da utvrdi na koji način su ti sudovi ocijenili sporazume koje je „Fruktona“ sačinila sa Poreskom upravom, te u tom kontekstu datume dospijeća i visinu duga koji je „Fruktona“ imala prema Poreskoj upravi u vrijeme zaključivanja ugovora o prodaji spornih nepokretnosti. U tom kontekstu Ustavni sud naročito zapaža da je ostalo nerazjašnjeno iz kojih okolnosti redovni sudovi izvode zaključak o krivici drugoapelanta, budući da je on proglašen krivim što je pomogao prvoapelantu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju navedeno da je sud zaključio da je drugoapelant „iz poslovnih i prijateljskih veza sa prvoapelantom“ znao da je „Fruktona“ „nesolventna a naročito da je nekretnina koju je kupio 'Kreis' Banja Luka opterećena zakonskom hipotekom u korist Poreske uprave“. Ustavni sud smatra da su te okolnosti ključne za utvrđivanje krivice drugoapelanta, ali da u osporenim presudama o ovim okolnostima, izuzev uopštenog stava „iz poslovnih i prijateljskih odnosa“, ne postoji objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje. Ustavni sud ukazuje da obrazložena presuda predstavlja bitnu pretpostavku za korišćenje efektivnih pravnih lijekova i ostvarivanje prava na odbranu optuženog. Dalje, presuda koja nema obrazloženje (koja možda nužno nije arbitrarna) ostavlja utisak arbitrarne presude. Stoga, Ustavni sud na osnovu iznesenog nalazi da u obrazloženjima osporenih presuda nedostaje analiza sprovedenih dokaza iz koje bi se na ubjedljiv način stekao utisak da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda u utvrđivanju i razrješenju pitanja od kojih je zavisilo postojanje krivične odgovornosti i krivičnog djela i primjena materijalnog prava ne sadrže jasne i precizne razloge zbog čega ostavljaju utisak arbitrarnosti i dovode u pitanje pravičnost postupka.

57Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj presudi, na osnovu čl. 108 i 110 ZKPRS (kojim odredbama je propisano odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu), poništio Ugovor o kupoprodaji broj OPU-502/2008 od 29. maja 2008. godine, zaključen između „Fruktone“ i Ilije Sirovine, ugovor od 19. avgusta 2008. godine i aneks od 20. februara 2009. godine, te ukupno 19 ugovora o ustupanju potraživanja – cesiji, te Pregled usaglašenih plaćanja, jer su, kako je naveo, „ti pravni poslovi bili zaključeni na kriminalan način“. Međutim, Vrhovni sud je u svojoj odluci preinačio presudu Okružnog suda u tom dijelu na način da je ukinuta odluka kojom su poništeni ugovor o kupoprodaji od 29. maja 2008. godine, ugovor o kupoprodaji od 19. avgusta 2008. godine i aneks ugovora od 20. februara 2009. godine. Kao razlog za tu odluku Vrhovni sud je istakao da nije bilo zahtjeva oštećenog kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske. Međutim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije objasnio šta je sa preostalim ugovorima (19 ugovora o ustupanju potraživanja – cesija, te Pregledom usaglašenih plaćanja) budući da ih je u prvostepenoj presudi poništio pozivajući se na odredbe kojim je propisano odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu.

58Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

59Dalje, apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, budući da su Okružni i Vrhovni sud odbili njihov prijedlog za saslušanje vještaka Stevana Beslaća i svjedoka Milanka Popovića. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Pri tome član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud samo navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). 60Takođe, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6 stav 1 tijesno povezan sa pravom iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan elemenat pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. On zahtijeva „pravednu ravnotežu među strankama“ svaka stranka mora dobiti razumnu mogućnost da izloži svoj predmet pod uslovima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika (...). Nadalje, to pravo objedinjuje shvatanje da obje strane u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i tvrdnjama suprotne strane i da svaka strana ima jednake mogućnosti da odgovori drugoj. To stanovište Evropski sud je usvojio u predmetu Feldbrugge protiv Holandije (presuda od 29. maja 1986, zahtjev broj 8562/79). Stoga, kada prijedlog podnosioca zahtjeva da se sasluša svjedok nije neosnovan i kada je dodatno obrazložen, važan za predmet optužbe i kada bi nedvosmisleno mogao osnažiti položaj odbrane, ili čak dovesti do oslobađanja aplikanta, domaći organi moraju navesti relevantne razloge za odbijanje takvog zahtjeva (vidi, Evropski sud, Polyakov protiv Rusije, br. 77018/01, st. 34-35, presuda od 29. januara 2009. godine).

61Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali obrazloženje zbog čega nije saslušan vještak Stevan Beslać koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je kao svjedok optužbe saslušan i Milanko Popović, koji je, kako to proizilazi iz obrazloženja osporenih presuda, bio zakonski zastupnik „Fruktone“ u toku 2008. i 2009. godine (do novembra 2009. godine). Međutim, iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su apelanti predlagali da se ovaj svjedok ponovo sasluša, ali da je sud taj prijedlog odbio, jer je zaključio da su „okolnosti na koje je predloženo ispitivanje ovog svjedoka irelevantne za predmet optuženja“. Ustavni sud zapaža da u presudi nije navedeno koje su to okolnosti za koje su apelanti smatrali da ih treba razjasniti. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u vezi sa ovim dokazom Vrhovni sud istakao da „su o odbijanju prijedloga odbrane da se ponovo sasluša svjedok Milanko Popović, takođe, dati potpuni i sadržajni razlozi na str. 17 i 18 prvostepene presude, te su apelanti na njih upućeni“. Međutim, Ustavni sud zapaža da je na tim stranama obrazloženja presude parafraziran iskaz ovog svjedoka, te da u tom dijelu nema razloga za odbijanje njegovog saslušanja.

62S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da redovni sud, i u smislu odredaba člana 270 stav 2 ZKP, ima diskreciono ovlašćenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban, ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Ustavni sud zapaža da su apelanti isticali da ovog svjedoka nisu mogli efikasno ispitati budući da su bili vezani direktnim ispitivanjem optužbe, pa stoga svjedok nije mogao odgovoriti na sva njihova pitanja. Ustavni sud ponavlja da nedostatak obrazloženja o razlozima presude u pogledu neprihvatanja dokaznog prijedloga odbrane, za koji je odbrana tvrdila da je od velike važnosti, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta prouzrokuje povredu prava na odbranu, pa je stoga i u konkretnom slučaju, zbog toga, došlo do povrede prava apelanata. Stoga, i u konkretnom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, odsustvo relevantnog i jasnog obrazloženja redovnih sudova u pogledu tvrdnje apelanata da im nije pružena odgovarajuća prilika da ispitaju svjedoka Milanka Popovića vodi zaključku da je prekršeno pravo apelanata na odbranu iz člana 6 stav 3 tačka d) u vezi sa pravom na ravnopravnost strana u postupku iz stava 1 istog člana Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda P.S. v. Njemačka od 20. decembra 2001. godine, aplikacija br. 33900/96, st. 29-31).

Ostali navodi 63S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na obrazloženu presudu i pravo na odbranu, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje navode apelanata i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.

VIII.Zaključak 64Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u dijelu apelacije koji se odnosi na obrazloženje presuda, jer u obrazloženju osporenih presuda ne postoje jasni i logični razlozi i obrazloženja iz kojih proizilazi da su sudovi izvršili jasnu, preciznu i kritičku analizu izvedenih dokaza iz kojih bi bilo vidljivo da su ocijenjeni svi relevantni argumenti obje strane u postupku i svi relevantni pozitivnopravni propisi. Takođe, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka d) u vezi sa stavom 1 istog člana kada su redovni sudovi propustili da daju jasno i razumno obrazloženje o odbijanju prijedloga apelanata da se sasluša predloženi svjedok.

65Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

67Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-136/16 (N. P. i S. Ž.) | Sudska praksa | Aktio