Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-420/14 (V. B.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-420/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-420/14, rješavajući apelaciju Vase Bašića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vase Bašića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 015684 13 Kž od 22. oktobra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 K 0015684 12 K od 7. marta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vaso Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Radenko Todorović, advokat iz Gacka, podnio je 27. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 015684 13 Kž od 22. oktobra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 0015684 12 K od 7. marta 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 K 0015684 12 K od 7. marta 2013. godine apelant je proglašen krivim zbog izvršenja šest krivičnih djela u sticaju – Ugrožavanje sigurnosti iz člana 169. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), protiv šest lica, a sve u vezi sa članom 42. KZ RS, pa mu je sud na osnovu istog zakonskog propisa, za svako od učinjenih djela utvrdio kazne zatvora u trajanju od po 30 dana, te mu izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 120 dana i istovremeno odredio da se ta kazna neće izvršiti ako apelant u periodu od jedne godine, po pravosnažnosti presude, ne učini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su svi oštećeni na neki način u krugu lica za koja apelant ima razloga da smatra da nisu ispunili neka njegova očekivanja oko postupanja vezano za navodne nezakonitosti oko privatizacije i sudbine „Trebinjeprevoza“ a.d. Trebinje i neuspješan epilog oko toga te da nisu preduzete potrebne aktivnosti oštećenih oko predstavki, prijava apelanta kao predsjednika sindikalne organizacije, s tim u vezi. Nadalje, utvrđeno je da je nesporno da je od apelanta, prilikom pretresa oduzet mobilni telefon sa IMEI brojem 35510019630176 te SIM kartica pretplatničkog broja 065/932-245, a iz dopisa M:tela od 27. juna 2011. godine proističe da je osim kartice sa pomenutim brojem u kritičnom periodu, tj. od 20. do 24. juna 2011. godine telefonski aparat sa IMEI brojem 355510019630176 koristio još i karticu pretplatničkog broja 066/169-434, ali da nema tehničke mogućnosti za ispis SMS poruka. Također, utvrđeno je da je vještak Ž.T. u svom nalazu naveo da se vještačenjem navedenog aparata sa prethodnim identifikacionim brojem nije moglo utvrditi da li je u njemu bila kartica pretplatničkog broja 066/169-434, ali da se to može pribaviti od telefonskog operatera M:tela.

4. Isto tako, utvrđeno je da što se tiče IMEI broja predmetnog telefonskog aparata, koji prema odbrani ne odgovara stvarnom broju jer ima tri petice, dok se u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta i dokumentaciji policije operiše sa brojem koji u sebi sadrži dvije petice, svjedoci D.P. i Lj.S. su u svom iskazu pojasnili te okolnosti, tvrdeći da se radi o očiglednoj pogrešci prilikom pisanja zapisnika, koja je kasnije ispravljena, a što pominje i svjedok S.D., koje objašnjenje je djelovalo ubjedljivo i logično pa Osnovni sud nije imao posebnih razloga da sumnja u isto. Zatim je utvrđeno da je za Osnovni sud prihvatljivo i objašnjenje pomenutih svjedoka oko načina pribavljanja IMEI broja, koji se pominje u naredbi suda za pretres radi oduzimanja od apelanta telefonskog aparata sa navedenim brojem, što je po odbrani sporno, jer sudija nije mogao u tom momentu znati IMEI broj aparata, jer se taj broj na jednostavan način može pribaviti ukoliko se zna broj sa SIM kartice telefona, na koji se odnosi, a što je stvar operativnog rada i prikupljanja podataka. Naime, utvrđeno je da je oduzimanje spornog telefonskog aparata izvršeno na osnovu naredbe za pretres izdate od strane sudije za prethodni postupak na zakonom propisan način, gdje je tačno navedeno da se pretres odnosi na kuću i pomoćne prostorije koje koristi apelant na osnovu zahtjeva CJB Trebinje, a radi pronalaženja dokaza vezanih za izvršenje navedenog krivičnog djela i to mobilnog telefona, a sa navedenim IMEI brojem i SIM karticom pretplatničkog broja 066/169- 434, sve shodno relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), tako da je Osnovni sud zaključio da je prigovor odbrane oko zakonitosti tog dokaza neosnovan. Shodno tome, utvrđeno je da nije prihvaćen ni prijedlog odbrane da se posebno poziva na glavni pretres i sasluša kao svjedok sudija za prethodni postupak M.B., koji je naredbu izdao, te svjedok G.Z. koji je potpisao zahtjev za pretres, a koji kao tadašnji načelnik CJB Trebinje nije mogao a ni morao znati sve pojedinosti svakog operativnog posla iz djelokruga CJB.

5. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je van razumne sumnje dokazano da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Osnovni sud je konstatovao da je, upućujući predmetne prijetnje, apelant morao biti svjestan da kod oštećenih ove prijetnje mogu izazvati ozbiljan osjećaj ugroženosti i straha za život, odnosno sigurnost bliskih lica čime su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića navedenog krivičnog djela.

6. Presudom Okružnog suda broj 95 0 K 015684 13 Kž od 22. oktobra 2013. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branitelja, te je potvrđena presuda Osnovnog suda broj 95 0 K 0015684 12 K od 7. marta 2013. godine.

7. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da nije osnovan žalbeni prigovor branitelja apelanta da se prvostepeni sud stavio na stranu optužbe, a iz razloga što nije udovoljio prijedlogu odbrane da se saslušaju svjedoci M.B. i G.Z.. Naime, utvrđeno je da je prvostepeni sud cijenio sve relevantne dokaze, s ciljem da utvrdi odlučne činjenice ovog krivičnog predmeta, a odbio je da sprovede samo one dokaze koji bi nepotrebno odugovlačili postupak i negativno uticali na njegovu efikasnost i ekonomičnost. Nadalje, utvrđeno je da kad je sud za odbijanje dokaznih prijedloga odbrane dao razloge u obrazloženju presude, kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, onda nema osnova za žalbenu tvrdnju da je odbijanjem tih dokaznih prijedloga učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka u obliku povrede prava na odbranu. Ovo iz razloga što žalbom navedeni oblici bitne povrede odredaba krivičnog postupka nisu počinjeni od strane prvostepenog suda, niti je žalba ukazala na dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je apelant od strane suda bio drugačije tretiran u odnosu na tužioca. Dakle, utvrđeno je da podnosilac žalbe nije ponudio argumente, niti dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je pred prvostepenim sudom na bilo koji način prekršen princip ravnopravnosti stranaka, niti pravo apelanta na odbranu, a ovo iz razloga što je diskreciono pravo suda da odbije ponuđeni dokaz kao nepotreban, kako to predviđa odredba člana 278. stav 2. ZKP RS, ograničeno obavezom da u obrazloženju presude navede razloge iz kojih nije uvažio pojedine dokazne prijedloge. Kako je pobijana presuda dala razloge, Okružni sud je zaključio da se na samoj činjenici da su odbijeni neki dokazni prijedlozi odbrane ne može uspostaviti navedeni oblik bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

8. Isto tako, utvrđeno je da se neosnovano žalbom apelantovog branitelja ističe da pobijana presuda sadrži niz kontradiktornosti i nejasnoća pri čemu žalba apostrofira više očiglednih tehničkih pogrešaka koje nemaju utjecaj na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, Okružni sud je konstatovao da obrazloženje pobijane presude sadrži detaljnu analizu svih provedenih dokaza, pri čemu Osnovni sud svaki pojedinačni dokaz dovodi u uzajamnu i logičnu vezu. Dakle, utvrđeno je da je prema obrazloženju pobijane presude iskaz svjedoka Z.R. u bitnim segmentima potkrijepljen sadržajem ostalih dokaza optužbe, te isti predstavljaju pouzdan osnov da sud na njima zasnuje svoje činjenične zaključke o krivici apelanta iznesene u obrazloženju presude. Također, utvrđeno je da se žalbom apelantovog branitelja preuveličava značaj okolnosti da se u mobilnom aparatu apelanta nije nalazila kartica pretplatničkog broja 066/169-434, sa kojeg broja su slate SMS poruke prijetećeg sadržaja. U tom smislu, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno prihvatio vjerodostojnim iskaz svjedoka Z.R., inače zaposlenog u M:telu na poslovima dostave podataka za potrebe tužilaštva, iz čijeg svjedočenja proizilazi da je utvrđeno da se u telefonskom aparatu sa IMEI brojem 3555100196307, u kritičnom periodu koristila kartica pretplatničkog broja 065/932-245, te kartica pretplatničkog broja 066/169-434, sa kojeg broja su upućivane SMS poruke prijetećeg sadržaja. Iz navedenog je Okružni sud zaključio da su neosnovane žalbene tvrdnje o manjkavosti činjenične osnove presude koje su imale za posljedicu i pogrešnu primjenu krivičnog zakona.

9. Nadalje, utvrđeno je da apelant i njegov branitelj ukazuju na značajan broj izvedenih dokaza koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda i povredama procesnog zakona. Međutim, utvrđeno je da ovakvu žalbenu argumentaciju apelanta i njegovog branitelja Okružni sud nije mogao vrednovati u smislu tvrđenja da su dokazi optužbe pribavljeni na nezakonit način. Naime, utvrđeno je da je pojam nezakonitih dokaza određen odredbom člana 10. stav 2. ZKP RS, a prema toj odredbi takvim dokazima se smatraju dokazi pribavljeni na nezakonit način i to povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, kao i dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama krivičnog postupka. Dakle, sa aspekta pomenute zakonske odredbe utvrđeno je da predmetne žalbe nisu iznijele argumente iz kojih bi se zaključilo da je bilo koji dokaz optužbe, izveden u toku prvostepenog postupka, nezakonit dokaz ili da je eventualno pribavljen na zakonom zabranjen način. Također, Okružni sud je istakao da se žalbom apelanta neosnovano ukazuje na povredu odredbe člana 137. stav 1. ZKP RS, koja se manifestuje u pribavljanju operativnog listinga bez naredbe suda, zato što iz spisa predmeta proizilazi da je naredbu operateru telekomunikacija za dostavljanje podataka o korištenju telekomunikacijskih usluga izdao sudija za prethodni postupak, 27. juna 2011. godine. Osim toga, Okružni sud je konstatovao da nije osnovan ni žalbeni prigovor vezan za povredu odredbe člana 115. stav 3. ZKP RS, jer je pretresanje mobilnog telefona apelanta obavilo nestručno lice, a prilikom pretresa nije ostvarena svrha pretresanja. Naime, utvrđeno je da ovakva žalbena tvrdnja apelanta nije osnovana, imajući u vidu da su pretresu stana i drugih prostorija apelanta prisustvovali S.D. i D.Č. u svojstvu policijskih službenika i prilikom pretresa našli i privremeno oduzeli mobilni aparat marke ,,Nokia“, koji je naknadno bio predmet vještačenja. Shodno navedenom, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Naime, apelant, između ostalog, navodi da se Osnovni sud stavio na stranu optužbe, iz razloga što nije udovoljio prijedlogu odbrane da se saslušaju svjedoci M.B. i G.Z.. Također, apelant tvrdi da žalba njegovog branitelja ne preuveličava značaj okolnosti da se u mobilnom aparatu apelanta nije nalazila kartica pretplatničkog broja 066/169-434, sa kojeg broja su slate SMS poruke prijetećeg sadržaja. Isto tako, apelant ukazuje na povredu odredbe člana 137. stav 1. ZKP RS, koja se manifestuje u pribavljanju operativnog listinga bez naredbe suda, odnosno na povredu odredbe člana 115. stav 3. ZKP RS, jer je pretresanje mobilnog telefona apelanta obavilo nestručno lice, a prilikom pretresa nije ostvarena svrha pretresanja. U suštini, apelant smatra da se u konkretnom slučaju uopće ne vidi na osnovu čega je on proglašen krivim, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama proglasili apelanta krivim pogrešno i proizvoljno primjenjujući procesno pravo, čime su povrijedili pravo apelanta na pravično suđenje.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.

13. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama u predmetnoj apelaciji, a koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

14. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud i Okružni sud dovoljno jasno, konkretno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su proglasili apelanta krivim primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Osnovni sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da nije prihvaćen prijedlog odbrane da se posebno poziva na glavni pretres i sasluša kao svjedok sudija za prethodni postupak M.B., koji je naredbu izdao, te svjedok G.Z. koji je potpisao zahtjev za pretres. Isto tako, Okružni sud je dao konkretne razloge vezane za činjenicu da se u mobilnom aparatu apelanta nije nalazila kartica pretplatničkog broja 066/169-434, sa kojeg broja su slate SMS poruke prijetećeg sadržaja, koji su sadržani u tome da iz svjedočenja Z.R., inače zaposlenog u M:telu proizilazi da je utvrđeno da se u telefonskom aparatu sa IMEI brojem 3555100196307, u kritičnom periodu koristila kartica pretplatničkog broja 065/932-245, te kartica pretplatničkog broja 066/169-434, sa kojeg broja su upućivane SMS poruke prijetećeg sadržaja. Osim toga, Okružni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da nije došlo do povrede odredbe člana 137. stav 1. ZKP RS, odnosno odredbe člana 115. stav 3. ZKP RS. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-420/14 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio