Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-396/14 (V. B.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-396/14
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 396/14, rješavajući apelaciju Veronike Bošnjak, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. studenog 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Veronike Bošnjak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 004353 13 Rev od 12. prosinca 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Veronika Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gruda, koju zastupa Odvjetničko društvo Milas, Martinović & partneri iz Ljubuškog, podnijela je 25. siječnja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 004353 13 Rev od 12. prosinca 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Lovćenosiguranja“ a.d. Podgorica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. listopada 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. listopada 2016. godine. Tuženi nije dostavio odgovor u danom roku koji je istekao 26. listopada 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Općinski sud u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, odlučujući po tužbi apelantice radi naknade štete, donio Presudu broj P-463/04 od 18. rujna 2008. godine kojom je tuženi obvezan na ime materijalne štete na vozilu isplatiti apelantici iznos od 7.504,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. ožujka 1991. godine do konačne isplate, te joj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.766,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. rujna 2008. godine kao dana presuđenja do konačne isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
6. Protiv prvostupanjske presude prizive su podnijeli apelantica i tuženi. Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 008-0-Gž-08-000 448 od 5. ožujka 2009. godine apelantičin priziv djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati tako što zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade materijalne štete teče od 30. ožujka 1991. godine (kao dana nastanka štete) i to na način kako je bliže navedeno u dispozitivu drugostupanjske odluke. U preostalom dijelu apelantičin je priziv odbijen.
7. Protiv drugostupanjske presude tuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-09-000809 od 3. prosinca 2009. godine djelomično uvažio i nižestupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati preinačio tako da kamata na dosuđeni iznos glavnog duga teče od 18. rujna 2008. godine (kao dana presuđenja) pa do isplate. U preostalom dijelu revizija tuženog je odbijena.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je utemeljen revizijski prigovor tuženog u dijelu koji se odnosi na rok od kada se dosuđuje zakonska zatezna kamata na glavno potraživanje. U tom smislu, Vrhovni sud je zaključio da se zatezna kamata računa od dana kada je prvostupanjski sud utvrdio iznos štete koju treba platiti, tj. od dana donošenja odluke, a za takvo stajalište uporište nalazi u članku 189. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO), u svezi sa člankom 277. navedenog zakona. S tim u svezi, Vrhovni sud je obrazložio da je logično da prethodno treba na nedvojben način utvrditi visinu štete, pa tek na taj iznos odrediti i zakonske zatezne kamate. Konstatirano je da je visina naknade štete određena prvostupanjskom presudom, na temelju nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke, te da od tada nastupa dospjelost utvrđenog iznosa naknade štete, kao i stvaranje pretpostavki za mogućnost zakašnjenja tuženog kao dužnika budući da od tada zna za obim svoje obveze.
9. Apelantica je 4. ožujka 2010. godine protiv presude Vrhovnog suda od 3. prosinca 2009. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je, odlučujući o podnesenoj apelaciji, donio Odluku broj AP 831/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 831/10 od 22. listopada 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je utvrđeno kršenje prava apelantice na pravično suđenje i sukladno tome, ukinuo osporenu presudu Vrhovnog suda, te predmet vratio navedenom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud je u navedenoj odluci prvenstveno ukazao (točka 22) da je o identičnom pravnom pitanju – pitanju početka tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. rujna 2007. godine, stavak 29, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. srpnja 2008. godine, stavak 43, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 99/08, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. travnja 2009. godine, stavak 89, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 50/09, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud se pozivao na zauzeti stav u Odluci broj AP 1433/06 i to da na dosuđeni iznos naknade materijalne štete zakonske zatezne kamate teku od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostupanjske presude, koji je slijedio i u drugim navedenim odlukama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma odluke u predmetu broj AP 831/10 od 22. listopada 2013. godine u pogledu apelantičinih navoda o pitanju početka tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade materijalne štete u potpunosti pozvao na obrazloženja iz ranije donesenih odluka o istom pravnom pitanju. Stoga, Ustavni sud je, podržavajući praksu o istom pravnom pitanju, zaključio da je osporenom presudom Vrhovnog suda, u dijelu u kojemu je odlučeno da zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete teku od dana presuđenja, odnosno dana donošenja prvostupanjske presude, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Osporena presuda
10. U ponovljenom postupku Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Kantonalnog suda od 5. ožujka 2009. godine, donio Presudu broj 70 0 P 004353 13 Rev od 12. prosinca 2013. godine kojom se revizija tuženog djelomično uvažava i presuda Kantonalnog suda u dijelu kojim je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati preinačava tako da kamata na dosuđeni iznos glavnog duga teče od 22. lipnja 1998. godine do isplate, umjesto od 30. ožujka 1991. godine. U preostalom dijelu revizija tuženog je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao i pravni stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 831/10 (tretirajući ga obvezujućim), te je nakon ispitivanja drugostupanjske presude u granicama razloga iznesenih u reviziji i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud zaključio da je revizija tuženog djelomično utemeljena.
11. Naime, Vrhovni sud je ukazao na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda FBiH od 11. travnja 1998. godine da zatezna zakonska kamata za naknadu materijalne štete teče od dana nastanka štete, osim kada je šteta nastala prije 22. lipnja 1998. godine, odnosno prije puštanja u opticaj konvertibilnih maraka, u kojem slučaju zatezna kamata teče od 22. lipnja 1998. godine, kao dana puštanja u opticaj novčane jedinice KM. Imajući u vidu navedeni zaključak, kao i stav Ustavnog suda, da se zaključci doneseni na sjednicama odjela moraju poštovati, jer bi pri drukčijem postupanju položaj stranaka i njihova jednakopravnost pred sudom bila dovedena u pitanje, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju šteta nastala 30. ožujka 1991. godine, dakle, prije uvođenja u opticaj novčane jedinice konvertibilne marke, pa time zatezna zakonska kamata na dosuđeni iznos materijalne štete, sukladno zaključku od 11. travnja 1998. godine, teče od 22. lipnja 1998. godine kao dana puštanja u opticaj novčane jedinice konvertibilne marke. Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je, sukladno odredbi članka 250. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica smatra da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno u odnosu na početak tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos materijalne štete, te se u tom smislu pozvala na odredbe čl. 186. i 277. ZOO iz kojih proizlazi da se kod materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od trenutka nastanka štete. U svezi s tim, apelantica se pozvala i na Odluku Ustavnog suda broj AP 831/10 od 22. listopada 2013. godine. Također je navela da uvođenje konvertibilne marke kao jedinog sredstva plaćanja „nije mjera vrijednosti od uvođenja koje treba sve računati iz početka pa i zatezne kamate“. Predložila je da Ustavni sud usvoji njezinu apelaciju, ukine osporenu presudu i predmet vrati Vrhovnom sudu da u ponovnom postupku donese novu odluku.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja svoje odluke i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 189. stav 2.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.
Član 277. stav 1.
Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
VI. Dopustivost
15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj 70 0 P 004353 13 Rev od 12. prosinca 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. prosinca 2013. godine, a apelacija je podnesena 25. siječnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Ustavni sud zapaža da se postupak pred redovitim sudovima odnosio na naknadu materijalne štete, dakle, da se ticao građanskih prava i obveza, te da se stoga na postupak primjenjuju garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
23. Apelantica tvrdi da joj je pobijanom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje jer su joj kamate dosuđene od 22. lipnja 1998. godine kao dana puštanja u opticaj novčane jedinice konvertibilna marka, a ne od nastanka štete. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocjenjivanje činjenica i dokaza koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
25. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantica pobija presudu Vrhovnog suda zbog odluke o datumu od kada teku zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime naknade materijalne štete. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi u nizu predmeta rješavao pravno pitanje vezano za početak tijeka zatezne kamate pri određivanju naknade materijalne štete (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 624/10 od 13. ožujka 2013. godine, AP 1433/06 od 13. rujna 2007. godine, AP 1757/06 od 8. srpnja 2008. godine, AP 3013/06 od 29. travnja 2009. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci broj AP 1433/06 zauzeo stav (koji je slijedio i u drugim navedenim odlukama) koji se odnosi na primjenu čl. 186. i
277. ZOO, a prema kojemu na dosuđeni iznos naknade materijalne štete zakonske zatezne kamate teku od dana nastanka štete, a ne od donošenja prvostupanjske presude.
26. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju pobija odluku Vrhovnog suda zbog odluke da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade materijalne štete teče od 22. lipnja 1998. godine kao dana puštanja u opticaj novčane jedinice konvertibilna marka. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno smatra da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja dano obrazloženje nije u suprotnosti sa stajalištima Ustavnog suda izraženim u navedenim predmetima. Naime, iz pobijane odluke nesporno proizlazi da je i Vrhovni sud, iako se eksplicitno nije pozvao na njih, imao u vidu relevantne odredbe čl. 186. i 277. ZOO iz kojih proizlazi da, kako je i naveo Vrhovni sud u pobijanoj odluci, zatezne zakonske kamate na naknadu materijalne štete teku od dana nastanka štete. Međutim, Vrhovni sud je imao u vidu činjenice konkretnog slučaja koje i nisu sporne među strankama iz kojih proizlazi da je šteta nastala prije 22. lipnja 1998. godine, odnosno prije puštanja u opticaj novčanice konvertibilna marka, te da se u tom slučaju kamata na naknadu materijalne štete, prema zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda FBiH od 11. travnja 2011. godine, dodjeljuje od tog datuma. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZOO i zaključak Vrhovnog suda od 11. travnja 2011. godine na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, kao i činjenicu da je o gotovo identičnom pitanju Ustavni sud već ranije odlučivao (vidi, mutatis mutandis, Odluka broj AP 4192/12 od 10. studenog 2015. godine), Ustavni sud u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos naknade materijalne štete ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su ti apelantičini navodi neutemeljeni, te da joj nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Apelantica smatra da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu, također, temelje na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane odluke, sukladno relevantnim odredbama ZOO i zaključku Vrhovnog suda od 11. travnja 2011. godine, dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti su takva da bi se moglo zaključiti da ne korespondiraju sa prethodnom odlukom Ustavnog suda u apelantičinom slučaju, koja je obvezujuća za redoviti sud.
30. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica te navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman