Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5292/13 (N.M. – L.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5292/13
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5292/13, rješavajući apelaciju N. M. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N. M. L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008149 13 Rev od 25. oktobra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. M. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Faruk Čupina, advokat iz Mostara, podnijela je 24. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 008149 13 Rev od 25. oktobra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, E. Č. i E. H. (kao suprotne strane u postupku) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 16. septembra 2016. godine, Enver Hadžijusufović prema obavijesti pošte nije podigao pismeno, dok je za Emira Čeku pismeno Ustavnog suda objavljeno na oglasnoj tabli Ustavnog suda jer je na adresi iz spisa bio nepoznat.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 07 58 P 008149 06 P od 28. septembra 2010. godine kojom je obavezao E. H. i E. Č. (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi i drugotuženi) da solidarno isplate apelantici po osnovu naknade za bespravno korištenje mjesečne iznose od po 200,00 KM počev od 14. aprila 2003. godine do predaje stana u Mostaru sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknade troškove postupka. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da joj Grad Mostar (u daljnjem tekstu: trećetuženi) isplati mjesečni iznos od po 1.398,00 KM od 14. aprila 2003. godine do predaje u posjed apelantici stana koji se nalazi u Mostaru.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica u tužbi navela da je podnijela zahtjev za povrat stana nadležnoj službi u Mostaru, da je potvrđeno njezino pravo na stanu u Mostaru, kao i da je podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja 1. oktobra 2003. godine, ali zbog stalnih opstrukcija organi trećetuženog predmetno rješenje još nisu izvršili, te zbog takvih radnji trećetuženog apelantica trpi štetu zbog čega je podnijela tužbu u kojoj je tražila da joj trećetuženi isplati mjesečne iznose od po 1.398,00 KM počev od 14. aprila 2003. godine. Prvotuženi i drugotuženi su prigovorili da apelantica nije aktivno legitimirana jer nikada nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno sunosilac na dijelu predmetnog stana na kojem su oni vlasnici. Oni su prigovorili i da stan, kakav je ranije bio, više ne postoji jer je podijeljen u dvije stambene jedinice. Trećetuženi je prigovorio da apelantica nije dokazala status raseljene osobe, nije tražila alternativni smještaj od nadležnog organa, kao i prigovor zastare u odnosu na potraživanja prema trećetuženom.
7. Općinski sud je utvrdio da apelantica nikada nije bila nezakoniti korisnik predmetnog stana u Mostaru, već član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, što je utvrđeno pravomoćnim odlukama u upravnom postupku. Općinski sud je naveo da ne može preispitivati odluke donesene u upravnom postupku, pa shodno tome apelantica ima aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari i pravo na povrat predmetnog stana. Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno, a što je potvrđeno i uvidom u upravni spis, da je predmetni stan preuređen tako da postoje dva stana od po 45 m i 41 m , ali da tuženi mogu uvesti apelanticu u posjed stana u površini od 45 m , na što je apelantica i pristala tokom uviđaja izvršenog u upravnom postupku.
8. Općinski sud je istakao da se može zaključiti da je Ministarstvo građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline donijelo rješenje kojim se apelantici potvrđuje da je bila korisnik predmetnog stana i vraća joj stan u posjed u sustanarski dio stana, ali da prvotuženi i drugotuženi (koji su suvlasnici stana) odbijaju omogućiti apelantici povrat u sporni stan, uslijed čega apelantica trpi štetu. Općinski sud se pozvao na nalaz vještaka koji je objektivizirao apelanticin zahtjev i u nalazu istakao da mjesečna najamnina iznosi 200,00 KM.
9. Bespravnim korištenjem predmetnog stana prvotuženi i drugotuženi su se neosnovano obogatili, čime su se, prema mišljenju Općinskog suda, ispunili uvjeti iz člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO - Ustavni sud primjećuje da u presudi piše „člana 19.“, ali je jasno iz obrazloženja kao i kasnijih odluka da se radi o članu „219“).
10. Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog jer apelantica nije uspjela dokazati odgovornost organa ili radnika trećetuženog u skladu sa članom 172. ZOO-a jer činjenica da postupak izvršenja nije okončan ni nakon sedam godina se ne može smatrati dokazom namjerne opstrukcije.
11. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 58 0 P 008149 10 Gž od 11. septembra 2012. godine (u vezi sa žalbom apelantice i prvotuženog) od 3. aprila 2013. godine kojom je žalbe apelantice i prvotuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
12. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je istakao da je neosnovan apelanticin navod da je prvostepena presuda paušalna u odnosu na dio kojim je odbijen njezin tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog. Naime, iz stanja spisa proizlazi da apelantica ovaj vid štete potražuje zbog nepostupanja, odnosno odugovlačenja u postupanju organa trećetuženog u izvršnom upravnom postupku, ali apelantica nije dokazala odgovornost organa i radnika u skladu sa članom 172. ZOO-a, što je dodatno pojasnio.
13. Također, Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu žalbu prvotuženog, navodeći da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe člana 219. ZOO-a. Kantonalni sud je ponovio da ne može preispitivati odluke donijete u upravnom postupku. Također, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da tuženi nisu apelantici vratili stan u posjed. Iz stanja spisa je vidljivo da apelantica preinačenim tužbenim zahtjevom traži da joj tuženi solidarno isplate na ime naknade za bespravno korištenje mjesečne iznose od 200,00 KM sa kamatama. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 219. ZOO-a kojim je regulirano da kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist imalac može zahtjevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili odsustva ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Kantonalni sud je nadalje naveo da je apelantici pravomoćnim i izvršnim rješenjem nadležnog upravnog organa potvrđeno da je bila u posjedu stana i da joj se on vraća u posjed. Također, Kantonalni sud je istakao da nije sporno da su tuženi kao pravni nasljednici suvlasnici predmetnog stana. Međutim, njihova vlasnička prava u konkretnom slučaju u odnosu na apelanticu kao korisnicu stana „zaštićenog stanara“ ograničena su Zakonom o stambenim odnosima kako u pogledu korištenja tako i u pogledu raspolaganja predmetnim stanom sve dok traje pravo korištenja od strane apelantice, odnosno dok se propisi u tom pravcu ne izmijene. Zbog navedenog, Kantonalni sud navodi da se apelantica ima smatrati imaocem predmetnog stana u smislu člana 219. ZOO-a, a njegovi suvlasnici (prvotuženi i drugotuženi) njegovim nezakonitim korisnicima. Kako je nesporno da prvotuženi i drugotuženi apelantici nisu vratili u posjed stan koji oni nezakonito koriste tako što ga izdaju u zakup i na taj način nezakonito pribavljaju korist od upotrebe tuđe stvari, Kantonalni sud zaključuje da je u cijelosti pravilna odluka prvostepenog suda u odnosu na ove tužene.
14. Kantonalni sud je donio dopunsku Presudu broj 58 0 P 008149 10 Gž od 30. aprila 2013. godine (zbog propusta da odluči o žalbi drugotuženog) kojom je na identičan način riješio o žalbi drugotuženog protiv prvostepene presude.
15. Rješavajući po reviziji prvotuženog i drugotuženog Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 008149 13 Rev od 25. oktobra 2013. godine kojom je revizije uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.
16. Vrhovni sud je najprije istakao da je predmet tužbe apelanticin tužbeni zahtjev kojim traži da joj prvotuženi i drugotuženi po osnovu naknade za bespravno korištenje sustanarskog dijela stana solidarno plate mjesečne iznose po 200,00 KM, a trećetuženi iznos od 1.398,00 KM sve do predaje stana u posjed. Apelantica predmetni zahtjev zasniva na odredbi člana 219. ZOO-a jer smatra da se prvotuženi i drugotuženi neosnovano bogate tako što cijeli stan izdaju u zakup, dok postupak izvršenja rješenja nadležne upravne službe za vraćanje apelantice kao zaštićenog stanara traje punih sedam godina. Dakle, u ovoj fazi postupka, kao i u postupku pred nižestepenim sudovima sporno je da li se ostvario pravni osnov po kojem bi tuženi bili u obavezi naknaditi apelantici zahtijevane iznose.
17. Prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovan je prigovor iz revizije tuženih o pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz člana 219. ZOO-a koji propisuje kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist imalac stvari može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Naime, predmetna potraživanja (prema navodima iz tužbe) apelantica zasniva na svom pravu korištenja sustanarskog dijela stana koji joj je u upravnom postupku vraćen u posjed. Radnju uvođenja u posjed tog dijela stana trebao je izvršiti trećetuženi (Grad Mostar), a ne prvotuženi i drugotuženi koji su vlasnici stana. Vrhovni sud je naveo da iz prirode samog stana na kojem je apelantica „zaštićeni stanar“, dakle nije vlasnik, ne proizlazi zakonski osnov za obavezu tuženih na zahtijevanu naknadu na osnovu člana 219. ZOO-a, pa su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi imali pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju za opravdanost apelanticinog novčanog potraživanja trebalo je primijeniti pravila o stjecanju bez osnova (čl. od 210. do 219. ZOO-a).
18. Vrhovni sud je citirao navedenu odredbu člana 210. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prelaz nema osnov u pravnom poslu ili zakonu sticalac je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi.
19. Izostanak neke od pretpostavki iz člana 210. ZOO-a ima za posljedicu nemogućnost uspješnog postavljanja zahtjeva za vraćanje, odnosno naknadu sredstava koji su prešli u imovinu druge osobe, pa s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja Vrhovni sud je zaključio da nedostaju sve pretpostavke koje predviđa odredba člana 210. ZOO-a, odnosno nedostaje situacija da je u imovini tuženih došlo do povećanja imovine koja je u vezi s troškovima koje bi apelantica imala da je u Mostaru iznajmila drugi stan i plaćala najamninu u visini zahtijevanih iznosa. Kod činjenice da je apelantica vještačenjem po vještaku finansijske struke samo dokazala koliko iznosi visina mjesečne najamnine stana na lokalitetu na kojem se nalazi predmetni stan - da je to mjesečno 200,00 KM, a pri tome nije dokazala da se iz Danske vratila u Mostar i stanovala u nekom drugom stanu i plaćala najamninu u visini zahtijevanih potraživanja, niti da bi nekom drugom radnjom stekla korist od spornog dijela stana koja bi joj davala pravo na ostvarivanje predmetnog potraživanja, to utvrđena činjenica da tuženi iznajmljuju cijeli stan, sama po sebi, ne upućuje na zaključak da su stekli korist koja je u vezi sa apelanticinim potraživanjem, odnosno da je došlo do povećanja imovine tuženih, a da je kod apelantice nastupilo umanjenje imovine.
20. Zbog navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica ne može s uspjehom postaviti svoj zahtjev prema tuženim za naknadu zahtijevanih mjesečnih iznosa od po 200,00 KM pozivanjem na pravila stjecanja bez osnova, uslijed čega je Vrhovni sud preinačio nižestepene odluke.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u činjenici da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 210. ZOO-a, te u utvrđenju Vrhovnog suda da je morala dokazati da se vratila iz Danske i stanovala u stanu i plaćala zakupninu. Prema apelanticinom mišljenju „zaštićeni stanar “ ima pravo na naknadu u skladu sa članom 219. ZOO-a kada nakon niza godina apelantica nije uspjela vratiti posjed stana (za šta opet u apelaciji apelantica smatra odgovornom trećetuženog, te detaljno navodi tok i trajanje upravnog postupka povrata stana i izvršenja rješenja o povratu stana). Apelantica u apelaciji tvrdi da su i tuženi, kao i trećetuženi, bili u obavezi da joj omoguće pravo na povrat stana, a što nisu učinili, te navodi da se ima smatrati imaocem spornog stana u smislu odredbe člana 219. ZOO-a, a tuženi, iako vlasnici, nezakonitim korisnicima. Također, apelantica navodi da tuženi ostvaruju korist od stana jer stan izdaju kao stomatološku ordinaciju, dok ona u Danskoj plaća zakupninu daleko veću od onog što potražuje u konkretnom predmetu, čime su ispunjeni uvjeti iz člana 210. ZOO-a.
b)Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana i da ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj presudi.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
STICANJE BEZ OSNOVA
Odsjek 1.
Opšte pravilo Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
[...] Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donijeta 25. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnijeta 24. decembra 2013. godine, tako da je nesporno dostavljena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje, bez obzira na navode iz apelacije i dostavljenu dokumentaciju, u kojima apelantica detaljno opisuje način i trajanje postupka pred upravnim organima u postupku povrata stana u posjed i izvršenja pravomoćnog izvršenja odluke kojom joj je utvrđeno ovo pravo, da je predmet osporavanja pred Ustavnim sudom presuda Vrhovnog suda od 25. oktobra 2013. godine, a koja je donijeta u postupku radi isplate određenog novčanog iznosa.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
31. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je apelantica tražila novčanu naknadu zbog činjenice da tuženi bespravno koriste stan (na koji apelantica ima utvrđena pravo) i izdaju ga, dakle, radi se o postupku u kojem apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Apelantica, u suštini, osporava zaključak Vrhovnog suda da nije trebalo primijeniti odredbe člana 219. ZOO-a, kao i način na koji je Vrhovni sud utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 210. ZOO-a koji se, prema mišljenju Vrhovnog suda, imao primijeniti, dakle žali se na primjenu materijalnog prava.
33. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj, predmet broj AP 2236/13 14 Odluka o dopustivosti i meritumu 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud konstatira da su nižestepeni sudovi obavezali tužene, primjenom člana 219. ZOO-a, da apelantici po osnovu naknade za bespravno korištenje stana (na kojem je utvrđeno njezino pravo na povrat u upravnom postupku) solidarno plate iznos od po 200 KM počev od 14. aprila 2003. godine, a na osnovu utvrđene činjenica da je apelantica „zaštićeni stanar“ sustanarskog dijela stana čiji su vlasnici tuženi, ali čija su prava na stanu ograničena pravom apelantice. Nižestepeni sudovi su zaključili da se apelantica ima smatrati imaocem stana, a tuženi nezakonitim korisnicima, te s obzirom da tuženi nezakonito koriste stan i nezakonito pribavljaju korist od upotrebe tuđe stvari, primjenom člana 219. ZOO-a udovoljeno je ovom apelanticinom tužbenom zahtjevu.
35. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud preinačio nižestepene odluke tako što je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je u odluci istakao da je apelantica svoj tužbeni zahtjev za naknadu u odnosu na prvotuženog i drugotuženog zasnivala na odredbi člana 219. ZOO-a, i to zbog činjenice da je apelantica nosilac stanarskog prava na stanu koji joj je vraćen u posjed u upravnom postupku i jer je smatrala da se isti neosnovano bogate jer izdaju stan u zakup, dok postupak po zahtjevu za izvršenje upravnog rješenja traje sedam godina.
36. Vrhovni sud je najprije konstatirao da je radnju vraćanja u posjed stana trebao izvršiti trećetuženi, a ne prvotuženi i drugotuženi (kao vlasnici stana). Polazeći od zakonske regulative člana 219. ZOO-a (upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist), te činjenice da je apelantica „zaštićeni stanar“ na stanu, a prvotuženi i drugotuženi vlasnici ½ predmetnog stana, Vrhovni sud je naveo da ne proizlazi zakonska obaveza tuženih na zahtijevanu naknadu, te se u konkretnom slučaju ova odredba ne može primijeniti, zbog čega su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju, a u vezi s apelanticinim novčanim potraživanjem prema tuženim, mogu primijeniti odredbe čl. od 210. do 219. ZOO-a (stjecanje bez osnova) koje podrazumijevaju određene pretpostavke - povećanje imovine na jednoj strani i umanjenje imovine na drugoj strani, kao i postojanje veze između povećanja i smanjenja imovine. U tom smislu, Vrhovni sud je dalje jasno naveo da je apelantica propustila dokazati nastupanje ovih pretpostavki u svom konkretnom predmetu jer nije dokazala da je na strani tuženih došlo do povećanja imovine koji je u posljedičnoj vezi s apelanticinim troškovima, naprimjer - da je plaćala zakupninu za neki drugi stan ( u Mostaru) ili da je mogla od stana koji potražuje (da joj se vrati u posjed) imati neki drugi vid koristi koji bi joj davao pravo da ostvari ovo potraživanje. Osim toga, utvrđena činjenica da tuženi izdaju stan, kako je obrazložio Vrhovni sud, ne upućuje, sama po sebi, na zaključak da je korist kod tuženih u vezi sa umanjenjem imovine na strani apelantice. Zbog navedenog, Vrhovni sud je preinačio nižestepene presude i apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u apelaciji navela da u Danskoj plaća zakupninu, dakle, dolazi do umanjena njezine imovine zbog nemogućnosti da uđe u posjed stana koji tuženi izdaju i „bogate se“, ali iz presuda koje su dostavljene ne proizlazi da je apelantica to dokazivala, odnosno uspjela dokazati u toku postupka, a što je i Vrhovni sud konstatirao u odluci.
37. Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za svoj zaključak dao jasno i argumentirano obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno, niti je protivno materijalnim propisima na koje se poziva, te Ustavni sud smatra da je navedena odluka donijeta u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, iz navoda same apelacije jasno proizlazi apelanticino nezadovoljstvo donijetom odlukom, te apelantica, u suštini, u apelaciji daje svoje „tumačenje“ zakonskih odredbi na koje se Vrhovni sud pozvao. Stoga, Ustavni sud nalazi da apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje nisu osnovani.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. Apelantica je istakla povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. U suštini, navodi o povredi prava na imovinu su identični razlozima na koje je ukazivala apelantica u vezi s povredom prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku kojom je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio primjenom relevantnog materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da su navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge uz pozivanje na relevantne propise.
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su ovi navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno kada je odluka obrazložena i donijeta u skladu s relevantnim zakonskim odredbama.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman