Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-655/14 (A.S.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-655/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 655/14, rješavajući apelaciju A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 023245 12 Rev od 28. novembra 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 023245 11 Gž od 19. marta 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnio je 10. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 023245 12 Rev od 28. novembra 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 023245 11 Gž od 19. marta 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Strahinje Todorovića, Nisvete Todorović, Santina Todorovića i Dalijane Abdulović (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 21. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovore dostavili 28. oktobra 2015. godine, tužitelji 2. novembra 2015. godine, a Općinski sud 3. novembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 023245 09 P od 18. februara 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljâ kojim je traženo da se apelant kao vlasnik SUR „Collegium Club“ Zenica obaveže da tužiteljima radi naknade nematerijalne i materijalne štete isplati ukupan iznos od 96.619,09 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počev od datuma preciziranih u presudi pa do isplate. Presudom su obavezani tužitelji da tuženom nadoknade troškove postupka u iznosu od 4.199,86 KM. U obrazloženju je navedeno da su tužitelji u tužbi naveli da je Presudom Kantonalnog suda broj 01-0-K 000388 K od 2. juna 2009. godine optuženi S. H. (u daljnjem tekstu: optuženi) proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH zato što je 12. oktobra 2008. godine u vrijeme, na mjestu i objektu preciziranom u presudi, koji je apelantovo vlasništvo, nakog kraćeg fizičkog konflikta s L. T. (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je sam izazvao, udarivši oštećenog bez povoda i razloga, iza pojasa izvadio pištolj preciziran u presudi i sa udaljenosti od 150 centimetara ispalio jedan metak u oštećenog i na taj ga način lišio života. Pri tome je utvrđeno da oštećeni nije imao nikakvog doprinosa događaju, zbog čega je optuženom izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 godina. Navedeno je da su u vezi s tim, tužitelji zatražili da sud obaveže apelanta, shodno odredbama čl. 170. i 171. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da im isplati naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog gubitka bliske osobe i troškova sahrane s obzirom da je, kako su tužitelji tvrdili, optuženi za potrebe apelanta obavljao poslove fizičkog osiguranja, odnosno zaštite objekta i da je za svoj rad dobivao 50,00 do 100,00 KM.

6. S tim u vezi je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je optuženi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina za počinjeno krivično djelo ubistva oštećenog, pri čemu nije bilo nikakvog doprinosa oštećenog; da je optuženi obavljao poslove fizičkog osiguranja objekata u apelantovom vlasništvu, a u kojem je ubistvo i počinjeno, ali da nije bio prijavljen kao zaposlenik, niti je imao zaključen ugovor o radu, pa time za njega nisu plaćani ni doprinosi koji proizlaze iz radnog odnosa iako je za obavljanje navedenog posla od apelanta primao 50,00 do 100,00 KM; da je optuženi na apelantov zahtjev, uz zaštitarsku agenciju „Condor“ d.o.o Zenica, obavljao kontrolu i selekciju lica koja mogu ući u predmetni objekt, a zato što je poznavao većinu posjetitelja, dok pripadnici navedene zaštitarske firme lica nisu poznavali jer nisu bili iz Zenice; da je oštećeni živio u vanbračnoj zajednici s D. A. i da je s njom imao maloljetno dijete, te da je oštećeni imao oca, majku, brata i sestru; da je ubistvu prethodio fizički konflikt između oštećenog i optuženog, a nakon što je optuženi zaštitarima firme „Condor“ d.o.o Zenica naredio da po drugi put pretresu oštećenog, čemu se on usprotivio, a optuženi ga je zbog toga udario pesnicom na način preciziran u presudi, nakon čega je iza pojasa izvadio pištolj i lišio ga života na način također preciziran u presudi. Općinski sud je u vezi s navedenim istakao da su članom 154. ZOO propisane osnove odgovornosti za nastanak štete, i to subjektivna odgovornost, objektivna odgovornost i odgovornost u drugim slučajevima, te da postoje dva osnova odgovornosti - krivica i rizik od opasne stvari ili djelatnosti. Navedeno je da prema načelu subjektivne odgovornosti moraju postojati osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu (postojanje subjekta pravnog odnosa, štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete, te krivica štetnika). Prema obrazloženju Općinskog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta zaključku o postojanju apelantove subjektivne odgovornosti s obzirom da je štetu prouzrokovao optuženi koji je pištoljem oštećenog lišio života jer prema zakonu za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac što u konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, nije apelant, te da zbog toga ne postoji ni osnov za utvrđivanje njegove krivice.

7. Općinski sud je nadalje obrazložio da je odredbama člana 170. ZOO propisano da za štetu koju radnik na radu ili u vezi s radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem radnik radi u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako se dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Prema obrazloženju Općinskog suda, navedeno znači da se odredba člana

170. ZOO primjenjuje u slučaju kada je trećem licu štetu u vezi s radom ili na radu prouzrokovalo lice koje je u radnom odnosu. Prema obrazloženju Općinskog suda, naše radno zakonodavstvo ne poznaje faktički radni odnos jer se radno-pravni status uspostavlja samo na osnovu zakonom predviđenog pravnog osnova, te da je u vezi s tim u postupku utvrđeno da optuženi nikada nije bio u radnom odnosu kod apelanta, pa čak ni u faktičkom radnom odnosu. Općinski sud je naveo da se pod pojmom „radio“ podrazumijeva samo legalno zasnovani radni odnos s plaćanjem svih doprinosa, ali da u konkretnom predmetu to nije slučaj. Prema obrazloženju, slučajevi faktičkog rada ili zapošljavanja mogu da se pojave u praksi, pa se, kako je to naveo Općinski sud, postavlja pitanje prava i obaveza lica koja su u faktičkom radnom odnosu. Općinski sud je istakao da je osnovno polazište za rješenje tog pitanja utvrđivanje činjenice da li je takvo lice obavljalo određeni rad i ispunjavalo svoje dužnosti tako da treba prihvatiti pravnu fikciju da se pravni odnos nalazi samo u stalnom vršenju rada. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju, prema zaključku tog suda, optuženi nije bio ni u faktičkom radnom odnosu kod apelanta, a to što je bio u apelantovom objektu ne može predstavljati zaključak da je i obavljao poslove osiguranja objekta. Navedeno je da niti jedan od svjedoka nije potvrdio da je bio prisutan angažiranju optuženog od strane apelanta za poslove osiguranja u objektu, a sama činjenica da je bio u objektu i nosio oružje i tu se kretao ne znači, prema zaključku Općinskog suda, da je on vršio poslove osiguranja objekta jer je te poslove vršila agencija „Condor“.

8. Općinski sud je nadalje obrazložio da prema zaključku tog suda ne postoji apelantova odgovornost ni prema članu 181. ZOO kojim je propisano da organizator okupljanja većeg broja ljudi u zatvorenom ili na otvorenom prostoru odgovara za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom koju neko pretrpi uslijed vanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, a kao što su gibanje masa, opći nered i slično. S tim u vezi je navedeno da je nesporno da se u sklopu apelantovog objekta okupljao veći broj ljudi i da je apelant bio organizator takvog okupljanja, a da pri tome nije bitan razlog okupljanja, odnosno o kakvoj se priredbi radi, te da u takvim slučajevima u kojima se stvaraju vanredne okolnosti, radi zaštite građana ZOO uređuje posebne slučajeve odgovornosti (čl. od 180. do 184) od opasnih stvari i opasnih djelatnosti, propisujući i pretpostavke za odgovornost u tim slučajevima. Za postojanje odgovornosti organizatora priredbe u smislu člana

181. ZOO moraju, kako je obrazložio taj sud, biti ispunjene određene pretpostavke - smrt ili tjelesna ozljeda moraju se dogoditi u prostoru (zatvorenom ili otvorenom) u kojem se okupio veći broj ljudi pod nadzorom organizatora, a za štetu koja se dogodila van tog prostora organizator može odgovarati po načelu krivice, šteta mora biti posljedica vanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što su gibanje masa, opći nered i slično; ako je šteta na prostoru pod nadzorom organizatora priredbe nastala kao posljedica nekog drugog uzroka, on ne odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a pri tome treba imati na umu da se mora raditi o vanrednim prilikama koje su karakteristične za okupljanje većeg broja ljudi (a što je naprijed precizirano), te da nisu rijetke tjelesne ozljede zadobivene na takvim okupljanjima koje nisu uzrokovane vanrednim prilikama. Općinski sud je istakao da i tučnjave i svađe između određenih lica-učesnika priredbe, same po sebi, nisu vanredne okolnosti u smislu člana 181. ZOO ako one nisu rezultat gibanja masa, općeg nereda i slično. Zbog navedenog, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju konflikt između oštećenog i optuženog ne može smatrati vanrednim okolnostima u smislu navedenih odredbi ZOO, te da zbog toga ne postoji ni osnov po kojem bi apelant odgovarao i bio dužan naknaditi nematerijalnu štetu tužiteljima kao porodici oštećenog. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 43 0 P 023245 11 Gž od 19. marta 2012. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u odnosu na tužitelje Strahinju, Nisvetu i Santina Todorović i Dalijanu Abdulović i u dijelu o troškovima postupka preinačio tako što je apelant obavezan da im na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika isplati novčane iznose precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. jula 2009. godine, te da se tužitelju Strahinji Todoroviću na ime naknade materijalne štete isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. oktobra 2008. godine do isplate, kao i da tužiteljima naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i naprijed citirani zakonski propisi, te navedeno da je, dovodeći ih u kontekst jedne s drugima, taj sud utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Navedeno je da, naime, iz provedenih dokaza, nesporno proizlazi da je apelant angažirao optuženog da zajedno sa agencijom „Condor“ d.o.o. Zenica povremeno radi na osiguranju apelantovog objekta, te da se njegov rad svodio na ukazivanje radnicima agencije „Condor“ d.o.o Zenica koga treba pretresti, odnosno vratiti sa ulaza i da je za taj svoj rad dobivao određene svote novca precizirane u presudi. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da kako je optuženi nesporno u vrijeme dok je obavljao navedene poslove u apelantovom objektu lišio života oštećenog to se, prema obrazloženju Kantonalnog suda, apelantova odgovornost zasniva na odredbi člana 170. u vezi sa članom 171. ZOO jer je apelant kao poslodavac optuženog odgovoran za štetu koju radnik (u konkretnom slučaju optuženi) u radu ili u vezi s radom pričini trećem licu (u konkretnom slučaju oštećenom). Imajući u vidu navedeno, te slijedeći Orijentacione kriterije za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH, taj sud je donio presudu kao u dispozitivu. Pri tome je Kantonalni sud naglasio da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi da pravo na naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika pripada i bratu i sestri oštećenog, odnosno tužiteljima Robertu i Vanesi Todorović jer iz provedenih dokaza proizlazi da između njih i oštećenog nije postojala trajnija zajednica života, što je uvjet za dosuđenje naknade shodno odredbama člana 201. stav 2. ZOO.

10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 43 0 P 023245 12 Rev od 28. novembra 2013. godine reviziju, kao i zahtjev obje stranke u postupku za isplatu naknade revizionih troškova odbio kao neosnovane. Presudom je odbačen apelantov prijedlog za donošenje mjere osiguranja. U obrazloženju je navedeno da suprotno apelantovim navodima drugostepeni sud nije samostalno vršio ocjenu dokaza koje je proveo prvostepeni sud, nego je prihvaćanjem činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud posredno utvrdio pravilnost ocjene izvedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP-a. Zbog toga, prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelant neosnovano prigovara da su činjenični zaključci drugostepenog suda rezultat nepravilne primjene navedene odredbe, uslijed čega je pobijana presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a. Suprotno apelantovom prigovoru, kako je obrazložio taj sud, drugostepeni sud je na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda, pravilno primjenjujući odredbu člana 170. stav l. ZOO, utvrdio da nastala šteta tužiteljima potječe iz rada direktnog štetnika-apelantovog zaposlenika, pa je shodno tome obavezao apelanta na plaćanje nematerijalne štete tužiteljima poimenično navedenim u presudi, dok je tužitelju Strahinji Todoroviću dosudio i naknadu materijalne štete. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda apelant ne može s uspjehom suprostaviti svoju ocjenu provedenih dokaza jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP-a), iz kojih razloga je u ovom revizionom postupku irelevantna apelantova činjenična tvrdnja da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio da je optuženi bio zaposlenik tuženog. Za suprotan pravni zaključak drugostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, dao pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvaća i ovaj sud budući da oni u svemu slijede ustaljenu sudsku praksu ovog suda u činjeničnim i pravnim situacijama koje odgovaraju predmetnoj parnici, a kako je u skladu sa odredbom člana 231. ZPP-a u obrazloženju svoje presude drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, to je, također, prema mišljenju Vrhovnog suda, neprihvatljiva i apelantova suprotna tvrdnja.

11. Nadalje, prema obrazloženju Vrhovnog suda, odredbom člana 170. ZOO je propisano da za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovane štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Stavom 2. navedene zakonske odredbe, kako je naveo taj sud, propisano je da oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je šteta prouzrokovana namjerno. Iz sadržine naprijed citirane zakonske odredbe, prema obrazloženju Vrhovnog suda, slijedi da da bi u konkretnom slučaju postojala apelantova odgovornost za nastalu štetu tužiteljima bilo je potrebno utvrditi postojanje uvjeta propisanih naprijed navedenom zakonskom odredbom, tj. da li je šteta nastala kao posljedica postupanja apelantovog radnika u obavljanju redovnih poslova ili štetni događaj nije bio ni u kakvoj vezi s radom optuženog, s tim što je prethodno trebalo odgovoriti na pitanje da li je apelant i bio poslodavac optuženog. S tim u vezi ovaj sud smatra pravilnim prihvaćanje drugostepenog suda „šireg pojma radnog odnosa za razliku od restriktivnog tumačenja tog pojma od strane prvostepenog suda koji smatra da naše radno zakonodavstvo ne poznaje pojam faktičkog radnog odnosa, da optuženi nije bio prijavljen kod PIO/MIO, pa nije bio u radno-pravnom statusu sa apelantovom firmom“, zbog čega i izvodi zaključak o nepostojanju apelantove odgovornosti za nastalu štetu tužiteljima. Širim tumačenjem pojma radnog odnosa, kako je obrazložio taj sud, koje je u skladu s važećom sudskom praksom, drugostepeni sud odgovornost tuženog upravo i zasniva na odgovornosti poslodavca, pri čemu, kritički cijeneći iskaz svjedoka poimenično navedenog u presudi, utvrđuje da je optuženi bio apelantov zaposlenik.

12. Vrhovni sud je istakao da u vezi s tim valja reći i da sve i kada bi se u potpunosti prihvatio tačnim iskaz pomenutog svjedoka, posebno u dijelu u kojem tvrdi da je on, navodno radi svoje lične sigurnosti, angažirao optuženog na poslovima osiguranja i da ga je on plaćao u naturi - hrani i piću, prema shvaćanju ovog revizionog suda, apelant se ne bi mogao osloboditi odgovornosti za nastalu štetu tužiteljima jer je on kao vlasnik objekta morao znati za sve zaposlene, na bilo koji način i po bilo kom osnovu. Odgovornost poslodavca u smislu odredbe člana 170. ZOO sagledava se, prema obrazloženju presude, za štetu koju je zaposlenik prouzrokovao trećem licu u pogledu rada koji je u bilo kakvoj funkcionalnoj vezi sa štetnim događajem. Vrhovni sud je istakao da je štetni događaj radnja iz koje je nastala šteta i ukoliko je djelo učinjeno na radu i u vezi s radom, odnosno ako je štetna radnja izvršena na radu i ukoliko je izvršena u okviru funkcije koje su povjerene licu kao zaposleniku po ugovoru o radu, ugovoru o djelu i slično. Nije odlučujuće, prema obrazloženju tog suda, da li je on zaposlenik u formalno-pravnom radnom odnosu s poslodavcem i da li je prijavljen kod nadležne službe za zapošljavanje, te da li mu se isplaćuje plaća i doprinosi kod PIO. U pitanju su, dakle, samo radnje zaposlenika u toku dogovorenog radnog vremena i na određenom radnom mjestu u okviru djelokruga rada. Takva radnja zaposlenika mora biti svakako nedopuštena, tj. bitno je da je radnja odnosno djelo učinjeno protivpravno i da ga je učinio zaposlenik jer bez postojanja tog odnosa nema ni primjene člana 170. ZOO, a kako je to obrazložio Vrhovni sud.

13. Prema shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju veza između osuđenog i apelanta postoji jer iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je apelant, i pored angažiranja zaštitarske firme ,,Condor“ d.o.o., smatrao potrebnim dalji angažman optuženog na mjestu osiguranja objekta, a koji se sastojao u „selekciji lica koja mogu ući u objekt, jer, kako to proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, zaposlenici novo angažovane zaštitarske firme nisu bili iz Zenice, pa nisu poznavali korisnike kluba“. I po shvaćanju ovog suda, optuženi je u prostorije objekta, pištolj kojim je usmrtio oštećenog, unio u svojstvu lica koje obavlja zaštitarsku funkciju, o čemu su bili upoznati i ostali zaštitari, a i sam apelant. Na taj način optuženi je, prema mišljenju Vrhovnog suda, postupao u ime i za račun apelanta, pa apelant snosi rizik za postupke svojih zaposlenika. Prema obrazloženju presude, shodno općeprihvaćenoj sudskoj praksi poslodavac trećim licima za svoje ljude odgovara po principu pretpostavljene odgovornosti (pretpostavlja se da je kriv ukoliko se suprotno ne dokaže) jer ih je on izabrao, treba vršiti nadzor nad njima, davati im odgovarajuća uputstva i u konačnici snositi rizik za njihove postupke. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da treba reći i to da sve i kada bi se uzela kao tačna apelantova tvrdnja da optuženi nije bio u statusu apelantovog zaposlenika (a utvrđeno je da jeste) po usmenom ugovoru o djelu, ovaj je, suprotno pravilu o zabrani unošenja oružja, vatreno oružje unio u prostorije kluba, što se, također, prema mišljenju tog suda, apelantu može staviti kao propust. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu, te naglasio da je apelantov zahtjev za donošenje mjere osiguranja koji je on istakao u izjavljenoj reviziji, dakle nakon pravomoćnosti presude, podnesen nenadležnom revizionom sudu s obzirom da je za ovakve zahtjeve nadležan prvostepeni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da su mimo svih provedenih dokaza Kantonalni i Vrhovni sud zaključili da je optuženi bio njegov zaposlenik iako to nije tačno jer niko nikad nije potvrdio da je apelant angažirao optuženog ili da mu je plaćao za usluge zaštitara i zbog toga jer je apelant znao da je optuženi bio u konfliktu sa oštećenim. Također navodi i da su u vezi s naprijed navedenim redovni sudovi, čije presude osporava, proizvoljno ocijenili iskaze poimenično navedenih svjedoka, što je rezultiralo proizvoljnom primjenom materijalnog prava i obavezivanjem apelanta na plaćanje naknade nematerijalne štete tužiteljima iako apelant za tu štetu nije odgovoran.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da suprotno apelantovom mišljenju smatra da u postupku koji je vođen povodom tužbe tužitelja nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva i da je apelacija neosnovana.

16. Kantonalni sud je naveo sadržaj osporenih presuda, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Općinski sud je naveo da se navodi apelacije ne odnose na presudu tog suda.

18. Tužitelji su naveli da su Kantonalni sud i Vrhovni sud donijeli ispravne odluke, te da je nesporno dokazano da niti jedan od zaštitara koje je angažirao apelant nije bio prijavljen kod nadležnih službi kao ni optuženi.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 170.

(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.

(3) Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti.

Član 193. stav 1.

(1)Ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 201. st. 1. i 2.

(1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. (2) Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 023245 12 Rev od 28. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanju prava tužitelja na naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica u objektu koji je apelantovo vlasništvo, dakle da se radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i tužitelja, te je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

28. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava jer je utvrđeno da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, optuženi bio radno angažiran kod apelanta i da je apelant zbog toga obavezan tužiteljima naknaditi nematerijalnu i materijalnu štetu zbog smrti bliskog lica. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, a Vrhovni sud preinaku prihvatio odbijajući apelantovu reviziju tako što je obavezao apelanta da tužiteljima, poimenično navedenim u presudi, na ime materijalne i nematerijalne štete isplati iznose navedene u presudi s obzirom da je taj sud zaključio da je nesporno da je apelant angažirao optuženog da radi u njegovom objektu na poslovima osiguranja, te da pri tome nije od značaja da li je optuženi imao pismeni ugovor o radu i da li je bio prijavljen kod nadležnih institucija kao apelantov zaposlenik; da je u tom svojstvu optuženi i unio u objekt pištolj kojim je usmrtio oštećenog, zbog čega je taj sud zaključio da je apelant kao poslodavac odgovoran za štetu koju je nanio njegov zaposlenik obavljajući posao za koji je angažiran. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na naprijed citirane odredbe čl. 154, 170, 191, 200. i 201. ZOO kojima su propisani uvjeti pod kojima se može isplatiti naknada nematerijalne i materijalne štete uslijed smrti bliskog lica, te odgovornost poslodavca za radnje koje je u okviru obavljanja svojih poslova preduzeo zaposlenik tog poslodavca. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na naprijed prezentirane činjenice konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da je optuženi, suprotno apelantovim navodima, u svojstvu zaštitara naložio, također, zaštitarima firme „Condor“ d.o.o Zenica da po drugi put pretresu oštećenog koji se tome usprotivio, nakon čega se i desio predmetni slučaj. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u obrazloženju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi pogrešno utvrdili činjenice ili proizvoljno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje navedena obrazloženja. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.

30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da mu je zbog pogrešno utvrđenih činjenica i proizvoljne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali jasna i argumentirana obrazloženja zašto tužiteljima pripada pravo na naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica-oštećenog kojeg je optuženi, u svojstvu zaštitara, lišio života u objektu koji je apelantovo vlasništvo, pri čemu su redovni sudovi utvrdili da je nesporno optuženog u vrijeme tog događaja angažirao apelant da radi na poslovima fizičke zaštite apelantovog objekta.

33. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-655/14 (A.S.) | Sudska praksa | Aktio