Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-558/14 (I.O.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Disciplinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Disciplinska mjera
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-558/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. studenog 2016. godine u predmetu broj AP-558/14, rješavajući apelaciju I.O., na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.O., podnesena protiv odluke Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-02-115-15/2013 od 18. srpnja 2013. godine, odluke Drugostupanjske disciplinske komisije sa suce Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-02-115-12/2013 od 16. svibnja 2013. godine i odluke Prvostupanjske disciplinske komisije Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-02-115-12/2013 od 11. ožujka 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. I.O. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zlatan Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 3. veljače 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluke Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-02-115-15/2013 od 18. srpnja 2013. godine, odluke Drugostupanjske disciplinske komisije za suce VSTV (u daljnjem tekstu: Drugostupanjska komisija) broj 04-02-115- 12/2013 od 16. svibnja 2013. godine i odluke Prvostupanjske disciplinske komisije VSTV (u daljnjem tekstu: Prvostupanjska komisija) broj 04-02-115-12/2013 od 11. ožujka 2013. godine.
2. Ured disciplinskog tužitelja VSTV (u daljnjem tekstu: Ured disciplinskog tužitelja) je disciplinskom tužbom, broj: UDT - 171/12 od 17. prosinca 2012. godine pokrenuo disciplinski postupak protiv apelanta, suca Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) smatrajući da je radnjama preciznije navedenim u disciplinskoj tužbi počinio disciplinske prekršaje iz članka 56. točka 6. („korištenje dužnosti suca kako bi se pribavile neopravdane koristi za druge osobe"), točka 8. („nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti"), točka 12. („omogućavanje vršenja dužnosti suca osobama koje na to nisu zakonom ovlaštene") i točka 23. („ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet sudstva") Zakona o VSTV.
3. Odlukom Prvostupanjske komisije broj 04-02-115-8/2013 od 11. ožujka 2013. godine, utvrđeno je da je apelant odgovoran što je u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika Općinskog suda: 1. Omogućio namješteniku Općinskog suda J.J., da u većem broju ostavinskih predmeta u kojima je apelant bio postupajući sudac, poduzima procesne radnje te održava ročišta na kojima su od nasljednika uzimane nasljedničke izjave i donosila rješenja o nasljeđivanju, a koje radnje je prema zakonu isključivo ovlašten poduzimati sudac pojedinac ili stručni suradnik sa ovlaštenjima suca pojedinca, čime je počinio disciplinske prekršaje iz članka 56. točka 12. („omogućavanje vršenja dužnosti suca osobama koje na to nisu zakonom ovlaštene") i točka 23. („ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet sudstva"); 2. Namješteniku J.J., koja je u Općinskom sudu obavljala poslove radnog mjesta daktilografa i tehničkog tajnika, a za koje pozicije je prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Općinskom sudu u pogledu stupnja obrazovanja propisana srednja stručna sprema, izdao potvrde Općinskog suda, broj 029-0- Su-11-000417 od 21. prosinca 2011. godine i 029-0-Su-12-000245 od 8. lipnja 2012. godine, kao i preporuku broj: 029-0-Su-12-000245 od 8. lipnja 2012. godine, u kojima je navedeno da je J.J. u Općinskom sudu obavila „pripravnički staž", radila u svojstvu „pripravnika - volontera", odnosno stekla radno iskustvo na poslovima visoke stručne spremne - diplomiranog pravnika, čime je počinio disciplinske prekršaje iz članka 56. točka 6. („korištenje dužnosti suca kako bi se pribavile neopravdane koristi za sebe ili druge osobe") i točka 23. („ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet sudstva“); te 3. Da je u predmetu izvršenja kaznene sankcije za osuđenog M.H., koji je pravomoćno oglašen krivim za kazneno djelo ubojstvo u pokušaju i kojem je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, 28. rujna 2011. godine donio rješenje broj 29 0 K 012390 11 Iks, kojim je odložio početak izvršenja kazne zatvora osuđenom na period od tri mjeseca, a koje rješenje je donio na osnovu molbe osuđenog uz koju nije dostavljen niti jedan dokaz o činjenicama zbog kojih se traži odlaganje, kao i bez poduzetih provjeravanja od strane suda radi utvrđivanja tih činjenica, čime je počinio disciplinski prekršaj iz članka 56. točka 8. („nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti“). Prvostupanjska komisija je na temelju odredbe članka 58. stavak 1. točka b) i 59. stavak
1. Zakona o VSTV, za naprijed navedene prekršaje izrekla disciplinsku mjeru – javnu opomenu. Navedenom odlukom Prvostupanjske komisije odbijena je disciplinska tužba, da je apelant omogućio pripravnicima-volonterima Općinskog suda da u većem broju ostavinskih predmeta u kojima je apelant bio postupajući sudac poduzimaju procesne radnje te održavaju ročišta na kojima su od nasljednika uzimane nasljedničke izjave i donosili rješenja o nasljeđivanju a koje radnje je prema zakonu isključivo ovlašten poduzimati sudac pojedinac ili stručni suradnik sa ovlaštenjem suca pojedinca, čime bi počinio disciplinske prekršaje iz članka 56. točka 12. i 23. Zakona o VSTV.
4. U obrazloženju navedene odluke, Prvostupanjska komisija je u pogledu točke 1. izreke između ostalog istakla, da nije sporno da je J.J. u Općinskom sudu bila zaposlena kao namještenik od 1998. godine, i da je od dana svog zaposlenja, obavljala poslove daktilografa i tehničkog tajnika za koje pozicije je prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji Općinskog suda propisana srednja stručna sprema; da je u studenom 2010. godine diplomirala na Pravnom fakultetu u Tuzli i stekla zvanje diplomiranog pravnika, nakon čega je apelant imenovanoj omogućio da pored poslova tehničkog tajnika, postupa u velikom broju ostavinskih predmeta, koje joj je dodjeljivao, a na isti način kako su to činili pripravnici-volonteri, i da je navedena u ovim predmetima poduzimala sljedeće procesne radnje: utvrđivala tko su nasljednici iza umrlog, što je predmet ostavine, uzimala nasljedničke izjave, donosila rješenja o nasljeđivanju, na zapisnicima sa održanih ročišta koje je vodila, gdje je kao sudac naveden apelant, a kao zapisničar J.J.. Također je navedeno da apelant u svom izjašnjenju od 28. studenog 2012. godine, nije osporio činjenicu da je pripravnicima-volonterima koji su obavljali pripravnički staž u Općinskom sudu, kao i namješteniku J.J., nakon što je diplomirala na pravnom fakultetu, omogućavao da samostalno i bez njegovog prisustva održavaju pojedina ročišta i uzimaju nasljedničke izjave od stranaka, tvrdeći pri tome da je pravni osnov za takvo postupanje sadržan u članku 158. Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik BiH“, broj 7/80 i 15/80). U vezi sa navedenim, Prvostupanjska komisija je istakla da je člankom 9. Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine propisano da sudovi sude kao suci pojedinci ili u vijećima, a u određenim slučajevima predviđenim zakonom mogu postupati i odlučivati i stručni suradnici, da je u članku 43. istog zakona navedeno da stručni suradnik može postupati i odlučivati u vanparničnim i izvršnim stvarima i sporovima male vrijednosti kada je to predviđeno zakonom u predmetima koje mu dodijeli predsjednik suda, a da članak 45. regulira status i poslove pripravnika i pripravnika-volontera, gdje je u stavku 3. istog članka je navedeno da pripravnici pod nadzorom suca ili stručnog suradnika, mogu obavljati iste zadatke kao i stručni suradnici, s tim što ne mogu donositi odluke u predmetima. Imajući u vidu navedeno, Prvostupanjska komisija je zaključila da apelant kao predsjednik suda i sudac koji je radio na ostavinskom referatu imao ovlaštenje da na osnovu članka 158. ZON-a povjeri pripravnicima volonterima da uzimaju izjave od nasljednika koji se prihvaćaju nasljeđa u ostavinskom postupku i da apelant nije počinio disciplinski prekršaj u dijelu koji mu se stavljana na teret da je pripravnicima - volonterima omogućavano vršenje dužnosti suca obzirom da je na temelju članka 158. ZON-a mogao dati ovlaštenje pripravnicima-volonterima da uzimaju samo pozitivne nasljedničke izjave (primanje nasljeđa) a što su oni i činili. S druge strane, Prvostupanjska komisija je zaključila da je apelant počinio disciplinski prekršaj kada je namješteniku J.J. omogućio da uzima nasljedne izjave i radi nacrte rješenja o nasljeđivanju, obzirom da J.J. nikad nije imala status sudskog pripravnika, niti je imala ugovor o radu u tom statusu, već je bila zaposlena na poziciji tehničkog sekretara i sa tog radnog mjesta obavljala poslove koje joj je povjerio apelant kao predsjednik suda u ostavinskom postupku, te da namještenici u sudovima nikada nisu mogli uzimati od nasljednika izjave niti raditi nacrte rješenja o nasljeđivanju, tako da se odredba članka 158. ZON-a ne odnosi na namještenike, nego isključivo na sudske pripravnike. Prema ocjeni Prvostupanjske komisije, okolnost da je J.J. završila pravni fakultet i sa aspekta struke, eventualno mogla raditi dio poslova na ostavinskom referatu, nije okolnost koja bi opravdala postupanje apelanta jer J.J. nije bila sudski pripravnik nego namještenik. Imajući u vidu navedeno, Prvostupanjska komisija je zaključila da prednje opisane radnje apelanta sadrže sva bitna obilježja disciplinskih prekršaja iz članka 56. točka 12. i točka 23. Zakona o VSTV, te je apelanta oglasila odgovornim za navedene disciplinske prekršaje.
5. Nadalje, Prvostupanjska komisija je u pogledu točke 2. dispozitiva odluke, između ostalog navela, da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant kao predsjednik Općinskog suda u tri navrata izdao službene dokumente Općinskog suda sa informacijama da je J.J., koja je inače u tom sudu uvijek bila raspoređena na radnim mjestima namještenika, u Općinskom sudu ostvarila „pripravnički staž“, da je radila ,,u svojstvu pripravnika-volontera“, odnosno stekla „radno iskustvo" na poslovima visoke stručne spremne - diplomiranog pravnika, a koji dokumenti su izdati u svrhu prijave imenovane na konkurse, kao i u svrhu polaganja pravosudnog ispita, a radi se o potvrdama broj 029-0-Su-11-000417 od 21. prosinca 2011. godine, 029-0-Su-12-000245 od 8. lipnja 2012. godine i preporuci broj 029-0-Su-12-000245 od 8. lipnja 2012. godine. Pema ocjeni Prvostupanjske komisije, apelant je na navedeni način u nekoliko navrata, koristeći se pozicijom predsjednika suda izdao navedene dokumente kako bi imenovanoj pribavio određenu korist, odnosno pravo koje joj po redovnom toku stvari ne bi pripalo, a navedene nepravilnosti u vezi sa izdavanjem jedne od potvrda i to potvrde broj 029-0-Su-l 1-000417 od 21 prosinca 2011. godine, konstatirane su i od strane drugih nadležnih institucija u okviru njihovih redovnih i posebnih inspekcijskih provjera (Agencije za državnu službu Federacije BiH i Federalne upravne inspekcije), a što je svakako dodatno naštetilo ugledu funkcije koju apelant obavlja. Imajući u vidu navedeno, Prvostupanjska komisija je ocijenila da opisane radnje apelanta sadrže sva bitna obilježja disciplinskih prekršaja iz članka 56. točka 6. i točka 23. Zakona o VSTV, tako da je komisija u ovom dijelu prihvatila navode i pravnu kvalifikaciju prekršaja iz disciplinske tužbe, te je apelanta oglasila odgovornim za navedene disciplinske prekršaje.
6. U pogledu točke 3. dispozitiva odluke Prvostupanjske komisije je navedeno da se postupak izvršenja kaznene sankcije za osuđenog M.H. vodio pred Općinskim sudom i to pod brojem 29 0 K 012390 11 Iks, u kojem predmetu je kao tada aktuelni predsjednik suda postupao apelant, te da je osuđeni 27. rujna 2011. godine, Općinskom sudu podnio „Molbu za odgađanje izvršenja kazne zatvora" uz koju nije priložio dokaze koji bi potkrijepili činjenice navedene u zahtjevu. Prvostupanjska komisija dalje navodi da je 28. rujna 2011. godine apelant donio rješenje kojim je odložio početak izvršenja kazne zatvora osuđenom M.H. u vremenskom periodu od tri mjeseca, tj. do 28. prosinca 2011. godine, te da je iz obrazloženja rješenja vidljivo da je apelant odluku o odlaganju izvršenja kazne zatvora donio bez dokaza o činjenicama koje opravdavaju odlaganje i bez izvršenih potrebnih provjeravanja od strane suda radi utvrđivanja činjenica iz molbe, iz čega proizlazi da je navedeno rješenje apelant donio na temelju članka 27. stavak 1. točka 8. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija kojim je kao jedan od osnova za odlaganje izvršenja kazne zatvora propisan uvjet da je osuđena osoba hranitelj obitelji, a stupanjem na izdržavanje kazne zatvora bilo bi ugroženo izdržavanje obiteljskog domaćinstva. U vezi sa navodima apelanta kojima je ukazivao da je prije donošenja rješenja o odlaganju početka izvršenja kazne zatvora kod Poreske uprave provjerio činjenicu da je supruga osuđenog M.H. nezaposlena, Prvostupanjska komisija je ukazala da o toj činjenici u rješenju nema nikakvog obrazloženja niti bilo kakvog dokaza iz kojeg bi bilo utvrđeno da je supruga osuđenog, nezaposlena. Prema mišljenju disciplinske komisije ukoliko nije bilo dokaza - potvrde ili uvjerenja nadležnog organa da je supruga osuđenog nezaposlena onda je provjeru preko Poreske uprave apelant trebao konstatirati u službenoj zabilješci u spisu i u rješenju se pozvati na taj dokaz kako bi se mogla provjeriti pravilnost i zakonitost rješenja od 28. rujna 2011. godine, što apelant nije učinio. Imajući u vidu navedeno, Prvostupanjska komisija je ocijenila da prednje opisane radnje apelanta sadrže sva bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz članka 56. točka 8. Zakona o VSTV, tako da je disciplinska komisija apelanta oglasila odgovornim za navedeni disciplinski prekršaj.
7. Odlučujući o navodima apelanta koji je isticao da u konkretnom slučaju odgovara za pravno mišljenje u primjeni zakona, Prvostupanjska komisija je zaključila da su takvi navodi neutemeljeni, obzirom da apelant kao predsjednik suda zna da tehnički sekretar suda po svom opisu radnog mjesta ne može poduzimati radnje u ostavinskom postupku već to pored sudaca i stručnih suradnika mogu da rade i pripravnici-volonteri, te da nije poznata praksa u sudovima da tehnički sekretar pored svojih poslova opisanih u Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta, poduzima i radnje u ostavinskom postupku. Također, prema ocjeni Prvostupanjske komisije ne radi se o pravnom mišljenju ako rješenje predsjednika suda (u konkretnom slučaju apelanta) ne sadrži u obrazloženju dokaze i ocjenu dokaza na temelju kojih se utvrđuju činjenice bitne za odgađanje početka izdržavanja kazne zatvora, te da se sudske odluke koje su očito u suprotnosti sa zakonom odnosno donesene suprotno propisanoj proceduri koja daje legitimitet sudskim radnjama ne mogu se braniti pozivom na „pravno mišljenje". Odlučujući o vrsti disciplinske mjere koju će izreći apelantu za počinjene disciplinske prekršaje, Prvostupanjska komisija je navela da imala u vidu činjenicu da je apelant radio u sudu koji je bio ažuran što ukazuje na predanost apelanta u obavljanju funkcije koju je obavljao dugo godina, te okolnost da je iskazao visok stupanj korektnosti tokom prvostepenog postupka, kao i da nije do sada odgovarao za disciplinske prekršaje sudaca, zbog čega smatra da je disciplinska mjera, javna opomena, adekvatna stupnju disciplinske odgovornosti i posljedicama počinjenih disciplinskih prekršaja.
8. Odlučujući o žalbi apelanta, Drugostupanjska komisija je odlukom broj 04-02-115-12/2013 od 16. svibnja 2013. godine žalbu apelanta odbila kao neutemeljenu, a žalbu Ureda disciplinskog tužitelja uvažila i odluku Prvostupanjske komisije preinačila dijelu odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri, tako da je apelantu za navedene disciplinske prekršaje izrečena disciplinska mjera smanjenje plaće za iznos od 20 % na period od šest mjeseci. U obrazloženju navedene odluke, Drugostupanjska komisija je zaključila da je neprihvatljiv prigovor apelanta da je odluka Prvostupanjske komisije zahvaćena povredama postupka koje su bile od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, obzirom da sadržaj izvedenih dokaza, suprotno tvrdnji apelanta, ne pruža činjeničnu osnovu za zaključak da su njegove radnje, koje su u konkretnom slučaju kvalificirane kao disciplinski prekršaji, u bilo kojem sudu u Bosni i Hercegovini, pa tako i u Općinskom sudu, postale uobičajen model ponašanja i stekle kvalitetu tzv. „standarda ponašanja". Također, Drugostupanjska komisija je zaključila da nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, smatrajući da je tvrdnja apelanta o paušalnom i proizvoljnom tumačenju odredbi članka 158. Zakona o nasljeđivanju neosnovana i nema uporišta u sadržaju pobijane odluke. Slijedom navedenog i Drugostupanjska komisija je zaključila da J.J. nikada nije imala status sudskog pripravnika, niti je imala ugovor o radu u tom statusu niti bilo koje drugo ovlaštenje, već je bila zaposlena na poziciji tehničkog sekretara i sa tog radnog mjesta obavljala poslove koje joj je povjerio apelant kao predsjednik suda u ostavinskom postupku, iz čega proizlazi da je Prvostupanjska komisija pravilno utvrdila sve okolnosti od značaja za ocjenu osnovanosti ovakvih tvrdnji, izvela pravilan zaključak i dala valjano obrazloženje. Odlučujući o žalbi Ureda disciplinskog tužitelja u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru, Drugostupanjska komisija je zaključila da izrečena disciplinska mjera, javna opomena, nije adekvatna broju, težini i posljedicama počinjenih disciplinskih prekršaja, kao i stupnju disciplinske odgovornosti apelanta. S tim u vezi imajući u vidu da je apelant i počinio više disciplinskih prekršaja vrlo ozbiljnog karaktera, kojim je doveo u pitanje ne samo svoje profesionalno ponašanje i integritet nego i povjerenje javnosti u profesionalnu nepristranost i kredibilitet sudstva, cijeneći posebno činjenicu da je navedene disciplinske prekršaje počinio u vrijeme dok je obavljao funkciju predsjednika suda, koji su prema zakonu odgovorni za rukovođenje cjelokupnim sudom i predstavljanje pred drugim organima i organizacijama, a čije ponašanje je pod stalnim nadzorom javnosti i koje istovremeno treba biti primjer i uzor ostalim sucima i uposlenicima svoga suda u pogledu zakonitog, nezavisnog, nepristranog, profesionalnog i dostojanstvenog vršenja sudskih ovlaštenja, te imajući u vidu da je radio u ažurnom sudu i da je bio predan u obavljanju funkcije predsjednika suda dugi niz godina i da ranije nije disciplinski odgovarao, Drugostupanjska komisija je navela da je preinačila odluku o disciplinskoj mjeri, na način da je apelantu za počinjene disciplinske prekršaje izrekla disciplinsku mjeru, smanjenje plaće za iznos od 20 % na period od šest mjeseci, u uvjerenju da izrečena disciplinska mjera odgovara broju, težini i posljedicama počinjenih disciplinskih prekršaja, te stupnju disciplinske odgovornosti apelanta, i da će se izrečenom mjerom postići svrha disciplinskog kažnjavanja.
9. Nezadovoljan navedenom odlukom apelant je izjavio žalbu a VSTV je odlukom broj 04-02- 115-15/2013 od 18. srpnja 2013. godine žalbu odbilo kao neutemeljenu i potvrdilo odluku Drugostupanjske komisije od 16. svibnja 2013. godine. Razmatrajući žalbene navode apelanta kojima je ukazivao na paušalno i proizvoljno tumačenje odredbi članka 158. Zakona o nasljeđivanju, VSTV je navelo da je Prvostupanjska komisija u obrazloženju svoje odluke, navodeći sve relevantne zakonske odredbe u kojima su sadržana ovlaštenja nositelja pravosudnih funkcija, kao i pripravnika i pripravnika volontera prilikom poduzimanja radnji u sudskim predmetima, zauzela jasan stav u pogledu činjenice, da namještenici suda nemaju zakonsko ovlaštenje uzimati nasljedničke izjave te poduzimati ostale radnje u ostavinskim postupcima, a koje obrazloženje je prihvatila i Drugostupanjska komisija. S tim u vezi VSTV je ukazao da je ispravan zaključak Prvostupanjske komisije da okolnost da je J.J. završila pravni fakultet i sa aspekta struke, eventualno mogla raditi dio poslova na ostavinskom referatu, nije okolnost koja bi opravdavala postupanje apelanta jer ista nije bila sudski pripravnik nego namještenik. Nadalje, VSTV je ocijenilo da su neutemeljene žalbene tvrdnje apelanta da ne može odgovarati za pogrešno tumačenje zakonske odredbe, pozivajući se pri tome na svoje nezavisno i samostalno odlučivanje kao suca, iz razloga što se u ovom slučaju ne radi o primjeni, odnosno zaštiti načela slobodnog sudačkog uvjerenja prilikom odlučivanja u pojedinačnom sudskom predmetu, u kojem postoji mogućnost preispitivanja donesenih sudskih odluka kroz jasno definiran sustav pravnih lijekova, nego se radi o tome, da je apelant za vrijeme dok je obavljao funkciju predsjednika suda, prekršio službenu dužnost na način što je suprotno zakonskim propisima omogućio vršenje dužnosti suca osobama koje na to nisu zakonom ovlaštene. U pogledu žalbenih navoda apelanta kojima se osporavaju utvrđenja iz točke 2. izreke prvostupanjske odluke, a kojima se ukazuje da je prvostupanjska odluka u tom dijelu, u suprotnosti sa materijalnim dokazima koji su izvedeni tokom disciplinskog postupka, VSTV je istaklo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant u svojstvu predsjednika Općinskog suda, u tri navrata izdao službene dokumente Općinskog suda, sa informacijama da je J.J., koja je inače u ovom sudu uvijek bila raspoređena na radnim mjestima namještenika, u Općinskom sudu ostvarila „pripravnički staž", da je radila, ,,u svojstvu pripravnika-volontera", odnosno stekla „radno iskustvo“ na poslovima visoke stručne spreme-diplomiranog pravnika, a koji dokumenti su izdati u svrhu prijave imenovane na konkurse, kao i svrhu polaganja pravosudnog ispita. S tim u vezi VSTV je navelo da u cijelosti prihvaća obrazloženje koje je u svojoj odluci navela Prvostupanjska komisija u pogledu izdavanja navedenih službenih dokumenata Općinskog suda, te konstatira da su nepravilnosti u vezi sa izdavanjem jedne od potvrda konstatirane i od strane drugih nadležnih institucija u okviru njihovih redovnih i posebnih inspekcijskih provjera, što je dodatno naštetilo ugledu funkcije koju apelant obavlja. Najzad, razmatrajući navode žalbe koji se odnose na točku 3. izreke odluke Prvostupanjske komisije VSTV je navelo da VSTV u potpunosti prihvaća obrazloženje koje je u svojoj odluci navela Prvostupanjska komisija, ocijenivši da je apelant rješenje o odlaganju kazne zatvora od 28. rujna 2011. godine donio bez ikakvih materijalnih ili drugih dokaza o postojanju okolnosti iz članka 27. stavak 1. točka 8. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija, čime je postupio protivno odredbama navedenog zakona.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je između ostalog naveo da su prvostupanjska komisija, drugostupanjska komisija i VSTV proizvoljno tumačili materijalno pravo jer su potpuno suprotno odredbi članka 158. Zakona o nasljeđivanju utvrdili da apelant nije imao pravo ovlastiti radnika Općinskog suda, nakon što je diplomirala na pravnom fakultetu, da poduzima određene radnje u ostavinskom postupku, te smatra da je neshvatljivo da se apelant proglašava odgovornim za izdate potvrde kojim se utvrđuju istinite činjenice. Također, apelant smatra da se osporenim odlukama potpuno neosnovano tvrdi da je apelant odgovoran što je osuđenom M.H. odgodio izvršenje kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca, iako nijednim provedenim dokazom nije utvrđeno da osuđeni nije imao pravo na odgađanje izvršenja kazne zatvora shodno članku 27. stavak 1. točka 8. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Imajući vidu navedeno, apelant predlaže da se sve osporene odluke ponište i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. U odnosu na pitanje je li u konkretnom stegovnom postupku primjenjiv članak 6. Europske konvencije, Ustavni sud podržava vlastitu praksu u sličnim predmetima, pa slijedi zaključak da je članak 6. Europske konvencije sa aspekta garancija koje pruža «građanska» razina prava na pravično suđenje primjenjiv i u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3080/09 od 25. rujna 2010. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 48/11, toč. 36-39). Ustavni sud, podsjeća da je u svojoj odluci AP-633/04 od 27. maja 2005. godine razmatrao status pravnog prednika VSTV-a Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VSTS) koje je prestalo postojati stupanjem na snagu Zakona o VSTV BiH 1. juna 2004. godine, kao i pravnu prirodu odluka VSTS-a donesenih u stegovnom postupku protiv sudija i tužilaca. Ustavni sud je imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koje VSTS odaje u pogledu nezavisnosti, zauzeo stav da VSTS, u pogledu stegovnog postupka, predstavlja tijelo koje se može smatrati «nezavisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona» u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati «presudama, odnosno odlukama» u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, tačka 20.).
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama odnosi isključivo na način na koji su Prvostupanjska komisija, Drugostupanjska komisija i VSTV primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Razmatrajući apelantove navode koje je isticao i tokom postupka pred Prvostupanjskom komisijom i u žalbenim postupcima pred Drugostupanjskom komisijom i VSTV-em, Ustavni sud zapaža da se navedeno tijelo u obrazloženju svoje odluke detaljno očitovalo na te navode, pri čemu je dovoljno jasno i argumentirano obrazloženo utvrđenje da je apelant, radnjama pobliže navedenim u izreci odluke, počinio disciplinske prekršaje koji su mu stavljeni na teret. S tim u vezi ocjenjujući navode apelanta kojima ukazuje da su Prvostupanjska i Drugostupanjska komisija te VSTV proizvoljno tumačili odredbu članka 158. Zakona o nasljeđivanju kada su utvrdili da apelant nije imao pravo ovlastiti radnika Općinskog suda da poduzima radnje u ostavinskom postupku, Ustavni sud primjećuje da je apelantu između ostalog stavljeno na teret da je počinio prekršaj iz članka 56. točka 12. („omogućavanje vršenja dužnosti suca osobama koje na to nisu zakonom ovlaštene"), a da je člankom 9. u vezi sa člankom 43. i 45. Zakona o sudovima u FBiH propisano kada i pod kojim uvjetima, osim sudaca, u određenim slučajevima predviđenim zakonom mogu postupati i odlučivati i stručni suradnici, odnosno pripravnici i pripravnici-volonteri, te da ta mogućnost nije predviđena za namještenike, bez obzira na njihovo obrazovanje, kako to apelant pogrešno smatra pozivajući se na odredbu članka 158. Zakona o nasljeđivanju. Također, Ustavni sud smatra da je navedeno tijelo dovoljno jasno ocijenilo i navode apelanta kojima osporava odluke u dijelu u kojemu je utvrđeno da je izdavanjem potvrda Općinskog suda od 21. prosinca 2011. godine i 8. lipnja 2012. godine i preporuke od 8. lipnja 2012. godine, u kojima je navedeno da je namještenik J.J. u Općinskom sudu obavila „pripravnički staž", radila u svojstvu „pripravnika - volontera", odnosno stekla radno iskustvo na poslovima visoke stručne spremne - diplomiranog pravnika, počinio disciplinske prekršaje iz članka 56. točka 6. („korištenje dužnosti suca kako bi se pribavile neopravdane koristi za sebe ili druge osobe") i točka 23. („ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet sudstva“), kao i da je donošenjem rješenja od 28. rujna 2011. godine kojim je odložio početak izvršenja kazne zatvora osuđenom, a koje rješenje je donio na osnovu molbe osuđenog uz koju nije dostavljen niti jedan dokaz o činjenicama zbog kojih se traži odlaganje, niti iz spisa proizlazi da je izvršio provjeravanja radi utvrđivanja tih činjenica, počinio disciplinski prekršaj iz članka 56. točka 8. („nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti“). U vezi sa naprijed navedenim zaključcima, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnosti prilikom donošenja osporavanih odluka Prvostupanjske i Drugostupanjske komisije te VSTV, nalazeći da su odlukama navedenih tijela detaljno izloženi dokazi, citirane relevantne zakonske odredbe i dati jasni argumenti za odlučenja. Stoga imajući u vidu naprijed navedeno u vezi sa obrazloženjima odluka, Ustavni sud smatra da navodi apelanta ne mogu opravdati tvrdnju da na bilo koji način postoji kršenje ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman