Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-516/14 (M. Đ.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-516/14

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 516/14, rješavajući apelaciju Mileta Đebre, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mileta Đebre podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028794 13 Gž od 26. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028794 07 P od 6. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mile Đebro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hrvatske Kostajnice, Republika Hrvatska, podnio je 30. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 028794 13 Gž od 26. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 028794 07 P od 6. juna 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 4. augusta do 14. septembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 5. oktobra 2007. godine tužbom podnesenom Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv tužene radi naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu od 4. novembra do 15. decembra 1993. godine i od 1. marta do 1. novembra 1994. godine u Banjoj Luci.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 028794 07 P od 6. juna 2013. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena naknadi nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu u iznosu od 9.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 1993. godine pa do isplate. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je apelant bio raspoređen u jedinicu radne obaveze od 4. novembra do 15. decembra 1993. godine i od 1. marta do 1. novembra 1994. godine u Banjoj Luci. Dalje je utvrđeno da je Savez logoraša regije Banja Luka apelantu priznao status logoraša Bosne i Hercegovine. Osnovni sud je utvrdio da je tužbu za naknadu nematerijalne štete apelant podnio 5. oktobra 2007. godine, te da je, s obzirom na protek vremena i pozivanje tužene na zastaru, apelantovo potraživanje zastarjelo protekom subjektivnog i objektivnog roka za podnošenje tužbe. Primjenom odredbe člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Osnovni sud je donio navedenu odluku.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 028794 13 Gž od 26. novembra 2013. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio raspoređen u jedinicu radne obaveze u navedenom periodu, ali da su sporni osnov i odgovornost tužene za naknadu nematerijalne štete. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 360. stav 1. i člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Dalje je navedeno da je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine, koja je istog dana stupila na snagu, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje, pa da od tog dana počinju teći rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete u smislu odredbe člana 376. ZOO. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelant prvostepenom sudu podnio tužbu 5. oktobra 2007. godine, te je protekom objektivnog roka od pet godina od dana ukinutog ratnog stanja, koji je istekao 19. juna 2001. godine, izgubio pravo na podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete uslijed događaja koji su vezani za ratna dešavanja na teritoriji Bosne i Hercegovine. Apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03, po ocjeni Okružnog suda, neosnovano je, jer se konkretna odluka odnosi na situaciju gdje su rokovi zastare propisani odredbom člana 377. ZOO, u slučaju kada je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela koje je utvrđeno u krivičnom postupku. Okružni sud je utvrdio da iz stanja konkretnog spisa ne proizlazi da je potraživana šteta pričinjena krivičnim djelom koje je utvrđeno u krivičnom postupku a što je uvjet da bi se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocijenila saglasno odredbi člana 377. ZOO. Da bi se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocijenila saglasno odredbi člana 377. ZOO, kako je dalje pojašnjeno, pored toga što je za krivični progon propisan duži rok zastarjelosti, nužno je da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela i da je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je kao posljedicu imalo nastanak štete.

10. U pogledu uvjerenja Saveza logoraša regije Banja Luka od 22. augusta 2007. godine kojim se apelantu priznaje status logoraša Bosne i Hercegovine a koje je apelant dostavio radi utvrđivanja odgovornosti tužene, Okružni sud je utvrdio da to uvjerenje ne može biti osnov za odgovornost tužene, niti osnov za primjenu dužih rokova zastare, te da kao takvo može poslužiti samo u svrhu reguliranja apelantovih statusnih prava u postupku pred upravnim organom. Također je navedeno da ni Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ni Ustav Bosne i Hercegovine i Ustav Republike Srpske ne isključuju primjenu u konkretnom slučaju odredaba ZOO koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu pojedinih prava. Zakonska ograničenja u ostvarivanju tih prava, pa i određivanje vremenskih okvira, u konkretnom slučaju rokova za realizaciju naknade štete, po ocjeni Okružnog suda, opravdana su zbog pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sistema. Stoga, kako je zaključio Okružni sud, odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva zbog zastarjelosti potraživanja nisu povrijeđena apelantova prava propisana Evropskom konvencijom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također je naveo povredu IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i Konvencije o nezastarijevanju zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Apelant je istakao da je u navedenom periodu bio u zatočeništvu, odnosno da su ga pripadnici određenih formacija RS rasporedili u ratnu jedinicu, te da je bio prisiljen kopati rovove na Manjači i u vrijeme trajanja borbi između zaraćenih strana. Po apelantovom mišljenju, takvim odnosom prema njemu tužena je prekršila IV Ženevsku konvenciju o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (član 2.A i član 3) koja govori o odnosu koji nije dopušten prema građanskim licima u slučaju sukoba koji nije međunarodni. Apelant je nezadovoljan osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da je predmetno potraživanje zastarjelo kada je nesporno da je apelant u navedenom periodu bio lišen slobode, pri čemu je bio izložen psihičkom i fizičkom maltretiranju u nehumanim uvjetima, što sve jasno ukazuje da su nad apelantom pripadnici određenih formacija RS počinili krivična djela ratni zločin koja ne zastarijevaju, pa samim tim ne zastarijeva ni potraživanje koje proistječe iz takvih djela. Apelant ukazuje da je tužena bila dužna da, prema međunarodnom i domaćem zakonodavstvu, spriječi takva postupanja svojih legitimnih predstavnika. U suprotnom, mora snositi odgovornost za pričinjenu štetu. Suštinski, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema apelantovoj ocjeni, nije primjenjiva.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud u obrazloženju presude jasno naveo na osnovu kojih dokaza i primjenom kojih propisa je donesena odluka tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu osnovani navodi apelacije o povredama ljudskih prava na koja se apelant pozvao, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. U odgovoru na apelaciju tužena je, između ostalog, navela da su osporene presude donesene uz pravilnu primjenu materijalnog prava, polazeći od pravno relevantnih činjenica utvrđenih tokom postupka, pri čemu su redovni sudovi za svoje zaključke dali jasne razloge i obrazloženje, pa su, stoga, neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Budući da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovih prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, prava na pravično suđenje, s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 360. st. 1. i 2.

Opšte pravilo (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361. stav 1.

Kad zastarijevanje počinje teći (1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Član 377.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 028794 13 Gž od 26. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 23. januara 2014. godine. Apelacija je podnesena 30. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i IV Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i Konvencija o nezastarijevanju zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

24. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, budući da mu je šteta pričinjena krivičnim djelima.

25. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da u citiranoj odluci nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava kada su, shodno odredbi člana 376. ZOO, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Ustavni sud podsjeća da, u vezi sa primjenom člana 377. ZOO, Ustavni sud u citiranoj odluci nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u vezi sa primjenom člana 377. ZOO - da se citirana odredba može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO (u tom predmetu tužena je bila Republika Srpska). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.

26. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljano o pitanju zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje. Naime, Evropski sud je u citiranoj odluci, raspravljajući o aplikaciji roditelja mladića koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, u okolnostima kada je krivični postupak protiv optuženog obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja, naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO, uključujući i član 377. ZOO), što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U citiranoj odluci Evropski sud je naglasio da time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku, podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu, povrijedili samu bit prava podnosilaca na pristup sudu.

27. Ustavni sud je u navedenom predmetu, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da u odnosu na apelante nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje.

28. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je apelant tužbu za naknadu štete podnio 5. oktobra 2007. godine, to jeste nakon proteka objektivnog roka od pet godina, koji je istekao 19. juna 2001. godine, računajući od 19. juna 1996. godine, kada je Narodna skupština RS ukinula ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi utvrdili da je apelant time izgubio pravo na podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete uslijed događaja koji su vezani za ratna dešavanja na teritoriji BiH.

29. U vezi sa primjenom odredaba člana 377. ZOO, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi ocijenili da one nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti kada je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela i kada je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je kao posljedicu imalo nastanak štete, što u konkretnom nije bio slučaj. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti.

30. U odnosu na apelantove navode da u njegovom slučaju nije primijenjena IV Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, Ustavni sud zapaža da su u Aneksu I - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini navedene Ženevske konvencije I-IV i dopunski protokoli I-II. Ustavni sud podsjeća da se Evropska konvencija direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i da ima supremaciju nad svim ostalim zakonskim aktima, dok se Dodatni sporazumi iz Aneksa I primjenjuju samo ako se, povodom njih, apelant poziva na nediskriminaciju predviđenu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. I, konačno, odredbe Ženevske konvencije u pogledu zabrane ratnih zločina protiv civilnog stanovništva su inkorporirane u krivično zakonodavstvo koje se primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu utvrđenje redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je u krivičnom postupku pravosnažnom presudom utvrđeno krivično djelo i njegov počinilac a koje bi kao posljedicu imalo nastanak štete za apelanta, Ustavni sud smatra da su paušalni i neutemeljeni apelantovi navodi o povredi navedene Ženevske konvencije, kao i Konvencije o nezastarijevanju zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.

31. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj potrebno analizirati (i) u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtvama teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela). Ustavni sud ističe da je slično pravno pitanje u svjetlu Osnovnih načela razmatrao u predmetu broj AP 4537/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4537/11 od 9. decembra 2014. godine, tač. 29-32, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. S tim u vezi, ukazuje se na tačku III/4. navedenog dokumenta kojom je propisana obaveza država da (u slučajevima teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu) provedu istragu i kada postoje dovoljni dokazi, krivično gone lice koje je, navodno, odgovorno za ove povrede i ako se odgovornost dokaže, da to lice kazne. Tačka IV sadrži odredbe o zastarjelosti, te se naglašava da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja koja predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava (tačka IV/6). Međutim, u tački IV/7. se naglašava da domaće odredbe o zastarjelosti (uključujući one odredbe o zastarjelosti koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke) ne smiju biti pretjerano restriktivne u odnosu na druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava. Zatim se u tač. VII i VIII propisuju prava na pravni lijek i pristup sudu žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Dalje, navedeni dokument određuje pojam reparacije žrtvama teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Tako se u tački IX/18. Osnovnih načela utvrđuje da reparacije uključuju sljedeće oblike, i to: restituciju, naknadu štete, rehabilitaciju, zadovoljenje i garanciju da se povrede neće ponoviti.

33. Analizirajući relevantne odredbe Osnovnih načela u kontekstu konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da se ovdje radi o naknadi štete kao obliku reparacije iz tačke IX/18. Osnovnih načela. U tački IX/20. Osnovnih načela detaljnije su pobrojani oblici naknade štete, te je pod a) navedeno: povreda tjelesnog integriteta i duševni bolovi, što bi, imajući u vidu konkretan slučaj (tužba podnesena na ime duševnih bolova zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu), bio oblik štete koji je potraživao apelant. U konkretnom slučaju posebno su značajne odredbe tačke IV Osnovnih načela s obzirom na to da je apelantova tužba odbijena zbog zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO. Prije analize navedenih odredaba Ustavni sud naglašava da je nesporno da su u konkretnom slučaju zadovoljeni zahtjevi iz tač. VII i VIII Osnovnih načela koji se odnose na pravo na pravni lijek i pravo na pristup sudu. Naime, nesporno je da je apelantu bilo osigurano pravo na pravni lijek (podnošenje tužbe radi naknade štete), kao i pravo na pristup sudu s obzirom na to da je apelantova tužba meritorno ispitana na dvije sudske instance.

34. Kao što je već rečeno, tačka IV Osnovnih načela regulira institut zastarjelosti u dva stava. Prvim stavom (IV/6) se propisuje da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava. Međutim, ovaj stav se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može primijeniti na konkretan slučaj. Naime, kada se odredbe tačke IV/6. Osnovnih načela analiziraju u kontekstu odredaba tačke III/4. istog dokumenta, očigledno je da se zabrana primjene odredaba o zastarjelosti odnosi na provođenje istrage, odnosno krivično gonjenje i eventualno kažnjavanje lica koja su odgovorna za teške slučajeve kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Upravo tačka III/4. Osnovnih načela zahtijeva od država da provedu istragu, te, ukoliko postoje dokazi, krivično gone i kazne lica koja su odgovorna za teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu. Osim toga, zabrana primjenjivanja odredaba o zastarjelosti iz tačke IV/6. Osnovnih načela nije apsolutna, jer u tački IV/7. Osnovnih načela propisano je da domaće odredbe o zastarjelosti za druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava, uključujući one odredbe koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke, ne smiju biti pretjerano restriktivne. Dakle, Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne.

35. S tim u vezi, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li su odredbe člana 376. ZOO ( na osnovu kojih je odbijena apelantova tužba zbog zastarjelosti) pretjerano restriktivne. Odredbe člana

376. ZOO propisuju dva roka zastarjelosti od tri i pet godina, te će Ustavni sud ispitati da li su navedeni rokovi pretjerano restriktivni u smislu odredaba iz tačke IV/7. Osnovnih načela. Po mišljenju Ustavnog suda, ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima.

36. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i noviju praksu Ustavnog suda i Evropskog suda usvojenu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u vezi sa primjenom rokova zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su osporene presude donesene u skladu sa standardima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u okviru predmetnog parničnog postupka primjenom rokova iz člana 376. ZOO apelantu ni na koji način nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

37. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje u kontekstu primjene materijalnog prava. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke detaljno obrazložio ovaj apelantov suštinski prigovor, Ustavni sud, shodno tome, apelantovo pozivanje na kršenje prava na imovinu smatra, također, neosnovanim.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

39. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-516/14 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio