Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3977/16 (M. I.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Miješanje u imovinu
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Miješanje u pravo na dom
- Javni interes
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3977/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3977/16, rješavajući apelaciju Milorada Ilića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milorada Ilića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001898 14 Uvp od 7. jula 2016. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Miloradu Iliću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Miloradu Iliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Ilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001898 14 Uvp od 7. jula 2016. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 001898 13 U od 28. marta 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na zabranu mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je 12. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 001898 14 Uvp od 7. jula 2016. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 001898 13 U od 28. marta 2014. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
2. Istovremeno, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se zabraniti Poreskoj upravi Republike Srpske da pristupi naplati sudske takse do odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. oktobra 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je 28. oktobra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 31. oktobra 2016. godine, a tužena 2. novembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je 30. juna 2010. godine tuženoj podnio zahtjev za utvrđivanje da mu je „Elektrodistribucija“ Mrkonjić Grad obavezna isporučivati električnu energiju na mjernom mjestu ED broj 202396550 koje se nalazi u Ulici braće Jugovića broj 1 u Šipovu.
7. Tužena je donijela Rješenje broj R-17-689-108/10 od 22. oktobra 2010. godine kojim je apelantov zahtjev odbila kao neosnovan. Tužena je u obrazloženju rješenja navela da je u postupku utvrđeno da je na navedenom mjernom mjestu kao kupac bio registrovan apelantov otac Mitar Ilić koji je umro 24. oktobra 2007. godine; da je mjerno mjesto nastavio da koristi apelant; da apelant nije u propisanom roku od 30 dana obavijestio isporučioca električne energije da je nastupila smrt registrovanog krajnjeg kupca, niti je apelant izmirivao novonastale obaveze za utrošenu električnu energiju, niti je zaključio novi ugovor za isporučioce o snabdijevanju električnom energijom; da je apelantu isporučilac u više navrata (datumi precizirani u rješenju) dostavljao obavještenja da je napravio dug za isporučenu, a neplaćenu električnu energiju u ukupnom iznosu od 1.793,84 KM, uz upozorenje da će da bude isključen iz mreže ako dug ne izmiri, što apelant nije učinio, nakon čega mu je isporuka energije i obustavljena. Imajući u vidu navedeno, tužena je donijela rješenje kao u izreci.
8. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom od 26. novembra 2010. godine pokrenuo upravni spor u Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 U 000668 10 U od 29. aprila 2011. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, te navedeno da je odredbama člana 53 st. 8, 9 i 10 Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) propisano da je lice u posjedu objekta dužno da obavijesti snabdjevača o nastupanju okolnosti iz stava 1 tačka b) ovog člana (smrt registrovanog korisnika, odnosno prestanak pravnog lica) u roku od 30 dana od dana nastanka okolnosti, a do utvrđivanja nasljednika odnosno pravnog sljedbenika snabdjevač je dužan da nastavi sa snabdijevanjem objekata krajnjeg kupca ukoliko lice u posjedu objekta uredno izmiruje zatečene i tekuće obaveze u skladu sa ugovorom o snabdijevanju, dok je nasljednik odnosno pravni sljedbenik dužan da zaključi novi ugovor o snabdijevanju i reguliše zatečene obaveze najkasnije u roku od 30 dana od dana utvrđivanja nasljednika, odnosno pravnog sljedbenika, a u protivnom snabdjevač može tražiti njegovo isključenje sa distributivne mreže. Imajući u vidu navedene odredbe Opštih uslova, te utvrđeno činjenično stanje, Okružni sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
9. Protiv navedene presude apelant je 14. juna 2011. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 15 0 U 000668 11Uvp od 29. novembra 2012. godine usvojio zahtjev u pogledu glavne stvari, ukinuo osporenu presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Presudom je određeno da će o zahtjevima za naknadu troškova postupka i naknadu štete odlučiti Okružni sud. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je pogrešno stanovište iz osporene presude da se upravni spor rješava isključivo na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku jer bi to značilo, kako je obrazložio Vrhovni sud, da se sudska odluka bezuslovno zasniva na činjenicama koje su utvrđene u upravnom postupku. Time bi se isključila mogućnost opovrgavanja zakonitosti osporenog akta zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog toga što je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak. Navedeno je da je odredbom člana 29 stav 1 Zakona o upravnim sporovima propisano da se spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Nakon toga, Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 U 000668 12 U od 30. maja 2013. godine kojom je uvažio apelantovu tužbu i poništio rješenje tužene od 22. oktobra 2010. godine uz obrazloženje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora navedenih u tužbi, a apelantov zahtjev za naknadu štete upućen je na parnicu.
11. Protiv navedene presude apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje. Vrhovni sud je Presudom broj 15 0 U 000668 13 Uvp 2 od 20. marta 2014. godine navedeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka odbio kao neosnovane jer je zaključio da je osporena presuda pravilna i na zakonu zasnovana budući da je nesporno da u postupku pred nižestepenim sudovima nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da je zahtjev za naknadu troškova, u smislu odredbi čl. 49 i 49a) Zakona o upravnim sporovima, neosnovan jer je apelantov zahtjev odbijen. Navedeno je i da su apelantovi navodi o diskriminaciji neblagovremeni u smislu odredbi člana 15 stav 2 Zakona o upravnim sporovima, budući da je apelant te navode istakao u dopuni tužbe od 25. februara 2011. godine, zbog čega Sud i nije imao razloga da ih ocjenjuje i obrazlaže.
12. U međuvremenu je u ponovljenom postupku tužena donijela Rješenje broj 01-311- 4/13/P-65-109 od 3. jula 2013. godine kojim je kao neosnovan odbijen apelantov zahtjev za nastavak isporuke električne energije preko spornog mjernog mjesta. U obrazloženju su ponovljene prethodno navedene činjenice. Zaključeno je da je nesporno da je tužena ispunila sve svoje obaveze propisane Opštim uslovima. Iako je apelant u međuvremenu izmirio dio duga, činjenica da nije postupio u skladu sa odredbama člana 53 Opštih uslova čini njegov zahtjev neosnovanim.
13. Protiv navedenog rješenja apelant je 14. avgusta 2013. godine tužbom pokrenuo upravni spor u Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 U 001898 13 U od 28. marta 2014. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju je ponovljena hronologija postupka, utvrđene su činjenice i pravna stanovišta iznesena u prethodnim odlukama, te navedeno da je neosnovan apelantov navod da je on isticanjem smrtovnice svoga oca na vratima pokraj mjernog mjesta obavijestio isporučioca električne energije o njegovoj smrti jer se taj čin, kako je obrazložio Okružni sud, ni u kojem slučaju ne može tretirati kao akt u smislu odredbi člana 53 Opštih uslova. Takođe je navedeno da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluke redovnih sudova koje se odnose na utvrđivanje zastare potraživanja naplate duga za električnu energiju jer je utvrđeno da je apelant dug platio tokom 2009. godine, pa je time, prema mišljenju tog suda, priznao sporni dug. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je utvrdio da ne postoji niti jedan razlog iz kojeg bi se izvukao zaključak o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te je donio odluku kao u dispozitivu.
14. Iz stanja spisa proizlazi da je Poreska uprava Republike Srpske svojim Rješenjem broj 06/1.02/0704-461-1-9912/14 od 30. marta 2016. godine (stavom I izreke) naložila apelantu kao taksenom obvezniku da uplati iznos od 100,00 KM na ime neplaćene sudske takse na tužbu, iznos od 100,00 KM na ime neplaćene sudske takse na presudu i iznos od 100,00 KM na ime kaznene takse, odnosno ukupno 300,00 KM u postupcima kod Okružnog suda. Istim rješenjem (stavom II izreke) apelant je obavezan da naloženu obavezu uplati u roku od osam dana od dana prijema rješenja na račun javnih prihoda kod banaka pobliže navedenih u izreci rješenja s pozivom na broj 1500189813, a ukoliko ne izmiri naložene obaveze u ostavljenom roku pristupiće se prinudnoj naplati uz uvećanje obaveze na ime troškova prinudne naplate u visini od 5% od iznosa poreske obaveze koja se naplaćuje (stav III izreke). Stavom IV izreke rješenja je određeno da se na iznos obaveze koja ne bude plaćena u ostavljenom roku iz stava II predmetnog rješenja plaća kamata po stopi od 0,03% dnevno počev od dana isteka ostavljenog roka do dana izmirenja obaveze. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant 9. aprila 2016. godine podnio žalbu Ministarstvu finansija RS protiv rješenja Poreske uprave Republike Srpske i taj postupak je još uvijek u toku.
15. Protiv navedene presude apelant je 12. aprila 2014. godine Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje i tražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranila naplata sudske takse do odluke Vrhovnog suda o zahtjevu.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 15 0 U 001898 14 Uvp od 7. jula 2016. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje i odbacio kao nedozvoljen apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja i pravna stanovišta Okružnog suda, te istakao da je pobijana presuda donesena u ponovnom postupku, nakon što je tužena, postupajući po Presudi nižestepenog suda broj 15 0 U 000668 12 U 2 od 30. maja 2013. godine, donesenoj shodno uputama iz Presude Vrhovnog suda broj 15 0 U 000668 11 Uvp od 29. novembra 2012. godine kojom je usvojen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prethodne presude nižestepenog suda od 29. aprila 2011. godine, uvažila pravno shvatanje i primjedbe nižestepenog suda u pogledu postupka, te ponovo razmotrila relevantne dokaze i činjenice u pogledu obustavljanja isporuke električne energije apelantu od strane distributera-snabdjevača, a koja se isključivo odnose na dokazivanje činjenice da u vrijeme obustavljanja isporuke električne energije apelant nije ispunjavao obaveze prema distributeru-snabdjevaču u smislu odredbi člana 53 st. 8-11 Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom („Službeni glasnik RS“ br. 85/08 i 79/10, u daljnjem tekstu: Opšti uslovi). Vrhovni sud je naveo da je u momentu podnošenja zahtjeva za rješavanje konkretnog spora pred tuženom na predmetnom mjernom mjestu kao krajnji kupac električne energije kod distributera bio registrovan apelantov otac Mitar Ilić koji je umro 24. oktobra 2007. godine, a da je nakon toga apelant na spomenutom mjernom mjestu preuzeo i nastavio da koristi električnu energiju. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je distributer-snabdjevač uredno nastavio da isporučuje električnu energiju iako apelant u propisanom roku od 30 dana nije obavijestio distributera da je nastupila smrt registrovanog krajnjeg kupca, da apelant nakon smrti oca kao krajnjeg kupca električne energije nije izmirivao kako zatečene tako ni tekuće obaveze za utrošenu električnu energiju na spomenutom mjernom mjestu kako bi se stvorili uslovi za isporuku električne energije apelantu kao sljedniku ranijeg potrošača (kupca) električne energije. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je evidentno da je apelanta distributer blagovremeno upozorio na mogućnost obustavljanja isporuke električne energije zbog neizmirenih obaveza sadržanih u obavještenju o isključenju od 29. jula 2009. godine, a odgovorom na prigovor od 13. avgusta 2009. godine u pisanoj formi ukazao apelantu na njegove obaveze i mogućnost izmirenja duga u cilju izbjegavanja najavljenog isključenja. Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelant nije izmirio dug po osnovu utrošene električne energije koji je 31. avgusta 2009. godine na spomenutom mjernom mjestu ukupno s kamatama iznosio 1.793,84 KM, nakon čega je distributer 16. septembra 2009. godine obustavio dalju isporuku električne energije apelantu koji u datom momentu nije ni bio registrovan kao krajnji kupac, niti je ispunjavao uslove za zaključenje ugovora o snabdijevanju električnom energijom u skladu sa odredbama člana 53 st. 8 i 9 Opštih uslova.
17. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom navedenog člana 53 stav 8 Opštih uslova propisano da je lice u posjedu objekta dužno da obavijesti snabdjevača o nastupanju okolnosti iz stava (1) tačka (b) ovog člana u roku od 30 dana od dana nastanka okolnosti, a do utvrđivanja nasljednika, odnosno pravnog sljednika, snabdjevač je dužan da nastavi snabdijevanje objekta krajnjeg kupca ukoliko lice u posjedu objekta uredno izmiruje zatečene i tekuće obaveze sa ugovorom o snabdijevanju, a stavom 9 tog člana je regulisano da je nasljednik, odnosno pravni sljednik dužan da zaključi novi ugovor o snabdijevanju i regulisanju zatečene obaveze najkasnije u roku od 30 dana od dana utvrđivanja nasljednika/pravnog sljednika, dok je stavom 10 navedenog člana propisano da kada se ne zaključi ugovor u roku navedenom u stavu 9 ovog člana ili nasljednik/pravni sljednik ne prihvati obaveze svog prednika, snabdjevač može da zahtijeva od distributera isključenje krajnjeg kupca sa distributivne mreže. Pošto apelant nije prihvatio da izmiri navedenu obavezu, niti je s distributerom zaključio ugovor o regulisanju međusobnih odnosa, Vrhovni sud je zaključio da su se stekli uslovi iz spomenute odredbe Opštih uslova da se apelant isključi sa distributivne mreže za napajanje električnom energijom, kako je to pravilno konstatovala tužena u osporenom aktu, kao i nižestepeni sud u pobijanoj presudi, pa su neosnovani navodi iz zahtjeva da nisu postojali uslovi za obustavljanje isporuke električne energije apelantu. Apelantovi navodi da je distributer postupao drugačije u odnosu na njega nisu potkrijepljeni odgovarajućim dokazima jer je distributer i apelantu nudio zaključenje ugovora o regulisanju potraživanja i načinu izmirenja duga, kao što je na istovjetan način regulisao odnose s drugim potrošačima u istoj situaciji, ali to apelant nije prihvatio.
18. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je nižestepeni sud pravilno ocijenio da je irelevantno apelantovo pozivanje na činjenicu isticanja smrtovnice Mitra Ilića na stambenom objektu pored mjernog mjesta kao dokaza o smrti prethodno registrovanog krajnjeg kupca jer se na takav način ne ispunjava obaveza iz odredbe člana 53 st. 8 i 9 Opštih uslova, niti utvrđuje nasljednik iza preminulog ranije registrovanog kupca električne energije. Iz istog osnova, Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti kao dokazno sredstvo apelantovi dopisi iz 2010. godine kojima je obavijestio distributera o smrti svoga oca kao krajnjeg kupca, koji je umro 24. oktobra 2007. godine, jer su ti dopisi uslijedili znatno nakon roka od 30 dana od dana smrti krajnjeg kupca i nakon izvršene obustave isporuke električne energije, što je u suprotnosti s naprijed citiranom odredbom člana 53 stav 8 Opštih uslova. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov navod da nižestepeni sud pogrešno tumači odredbu člana 48 stav 2 Zakona o zaštiti potrošača u RS jer je tom odredbom jasno propisano da se usluge, u koje spada i korišćenje električne energije, odnose na njenog korisnika, a stvarni korisnik tih usluga je upravo apelant. Vrhovni sud je istakao da je neosnovano i apelantovo pozivanje na odluke redovnih sudova koje se odnose na utvrđivanje zastarjelosti potraživanja duga jer je uvidom u apelantovu finansijsku karticu vidljivo da je zaista uplatio dio duga od 270,71 KM koji je proknjižen 23. decembra 2009. godine, što potvrđuje činjenicu, kako je to tužena pravilno zaključila, da je apelant imao i priznao dug prema distributeru-snabdjevaču električne energije koji dug u vrijeme plaćanja nije zastario, pa prema tome kasnije donesene presude o zastarjelosti potraživanja ne mogu uticati na navedenu činjenicu bez obzira što se dio zastarjelog potraživanja, utvrđenog u presudi redovnog suda, odnosio na potraživanje koje je bilo razlog obustavljanja isporuke električne energije apelantu. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan i apelantov prigovor da je donošenjem osporenog akta povrijeđen princip dvostepenosti iz člana 12 Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10, u daljnjem tekstu: ZOUP) jer je protiv akta tužene obezbijeđena sudska zaštita u smislu odredbe člana 113 stav 2 Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 21/92 - prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustav) kojom je regulisano da se zakonom, izuzetno, može isključiti žalba ako je na drugi način obezbijeđena zaštita prava i zakonitosti. Pored toga, Vrhovni sud je apelantove navode o povredama odredaba Evropske konvencije, Ustava BiH, Ustava RS, Zakona o sudovima i Zakona o zabrani diskriminacije u BiH ocijenio kao paušalne i neargumentovane jer apelant nije obrazložio u čemu se konkretno ogledaju te povrede. Apelant je imao pristup sudu jer je i u upravnom i u sudskom postupku koristio sva raspoloživa pravna sredstva u ostvarivanju i zaštiti svojih prava.
19. Konačno, Vrhovni sud je apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere, kojom je tražio da Vrhovni sud zabrani nižestepenom sudu da naplati troškove sudske takse, odbacio kao nedozvoljen jer prirodi upravnog spora nije imanentno izdavanje mjera obezbjeđenja i privremenih mjera. Naime, članom 48 ZUS-a je propisano da će se odredbe o postupku u upravnim sporovima, ukoliko te odredbe ne sadrži ZUS, shodno primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku. Dakle, prema citiranoj odredbi ZUS proizlazi da se supsidijarno primjenjuju samo odredbe o postupku iz Zakona o parničnom postupku, a koje ne sadrži Zakon o upravnim sporovima, pod uslovom da to odgovara prirodi upravnog spora. Kako samoj prirodi upravnog spora nije imanentno izdavanje mjera obezbjeđenja i privremenih mjera, to je apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere odbačen kao nedozvoljen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo zabrane mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant je u opširnoj apelaciji naveo tok predmetnog postupka, istakavši da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, kao i da su upravni organ i redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo u postupku utvrđivanja prava na nastavak isporuke električne energije, na što je ukazivao u žalbenom postupku i postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje, a o tim njegovim navodima u osporenim odlukama nije odgovoreno. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na dom jer je distributer 16. septembra 2009. godine na objektu gdje živi obustavio električnu energiju, bez ikakvog naloga o isključenju. Apelant navodi i da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek jer ga distributer u odgovoru na prigovor nije poučio na mogućnost pokretanja spora pred tuženom. Takođe, apelant smatra da je i diskriminisan jer drugim licima koja su bila u istoj situaciji nikada nije isključena struja. Smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je protiv njega pokrenut postupak naplate sudske takse iako je lice koje je lošeg finansijskog stanja u odnosu na okruženje. Apelant je predložio da mu Ustavni sud dosudi naknadu materijalne i nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 33.000,00 KM zbog svih povreda prava koje je pretrpio, kao i da Ustavni sud naloži Vrhovnom sudu da dispozitivom donese odluku o njegovom zahtjevu za oslobađanje od plaćanja sudske takse uz savjesno i brižljivo razmatranje svih navoda i dokaza koje je podnio u svrhu zahtjeva za oslobađanje od plaćanja sudske takse. Apelant je ujedno predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se zabraniti Poreskoj upravi Republike Srpske da pristupi naplati sudske takse do odluke o apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ne postoje povrede prava na suđenje u razumnom roku jer je o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 28. marta 2014. godine odlučio u granicama razumnog roka, s obzirom da je zahtjev za vanredno preispitivanje primljen u taj sud 18. juna 2014. godine, a pobijana presuda donesena 7. jula 2016. godine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da ne stoje apelantovi navodi da su mu povrijeđena druga prava na koja se samo uopšteno pozvao u apelaciji. Vrhovni sud je istakao da apelant ne obrazlaže u čemu se ogledaju povrede njegovih prava, osim što iznosi istorijat postupka koji uvijek identično ponavlja u svim pravnim sredstvima protiv odluka nižestepenog suda. Kako nisu učinjene povrede prava na koje se apelant poziva u izjavljenoj apelaciji, Vrhovni sud je predložio da se apelacija prima facie odbaci, a ako se ne odbaci, da se ona odbije.
22. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda od 28. marta 2014. godine nije došlo do kršenja ustavnih prava iz člana II/3e) Ustava BiH i člana II/3k) Ustava BiH, kao ni člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Okružni sud je istakao da se iz navoda apelacije ne može zaključiti da su osporenom presudom tog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Takođe, iz navoda apelacije se ne može zaključiti da je ocjena izvedenih dokaza ili primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorska. Utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na bilo koju povredu Ustava BiH, kao ni na povredu iz člana 6 Evropske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da je predmetna apelacija očigledno („prima facie“) u cijelosti neosnovana. Apelantovi navodi su proizvoljni, uopšteni, neosnovani i irelevantni za odlučivanje. Nadalje, tužena se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnula na hronologiju predmetnog postupka koji je u skladu s dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju, istakavši da su u predmetnoj upravnoj stvari, nadležni organi kako u upravnom tako i sudskom postupku (upravnom sporu) postupali ažurno, u skladu sa zakonskim i podzakonskim propisima, te u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Republike Srpske, poštujući pri tome u cijelosti ustavne principe i principe međunarodnih konvencija koji garantuju ostvarivanje prava građana utvrđenih Ustavom. Sagledavajući cjelovito predmetnu upravnu stvar, može se zaključiti da apelant nije ispunjavao propisane obaveze u pravnom odnosu povodom isporuke električne energije, a istovremeno je upornim dostavljanjem podnesaka i pozivanjem na irelevantne okolnosti nastojao od nadležnih institucija da izdejstvuje prava koja mu po propisima ne pripadaju. Dakle, ukupni rokovi za konačno odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari, nisu uzrokovani nepostupanjem nadležnih institucija, već procesnim radnjama i pravnim sredstvima apelanta po kojima su institucije morale postupati i odlučivati u skladu s propisima. Imajući ovo u vidu, a posebno okolnost da je konačno i pravosnažno potvrđeno da su apelantovi zahtjevi neosnovani, nema osnova za pozivanje na povredu odredbe člana 6 i drugih odredaba Evropske konvencije, kao i odredaba člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, tužena je navela da su neosnovani apelantovi navodi da je u predmetnoj upravnoj stvari diskriminisan budući da su u provedenim postupcima u cijelosti poštovana pravila postupka i pravilno primijenjeni materijalni propisi prilikom odlučivanja.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:
Član 15. st. 1. i 2.
Upravni spor pokreće se tužbom.
Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.
Ostale odredbe postupka Član 48.
Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07,49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
26. Opšti uslovi za isporuku i snabdijevanje električnom energijom („Službeni glasnik RS“ br. 85/08 i 79/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 53. st. 1, 8, 9, 10. i 11.
(Prestanak važenja ugovora o snabdijevanju) (1) Ugovor o snabdijevanju prestaje u slučaju:
b) smrti krajnjeg kupca, odnosno prestanka pravnog lica u svojstvu krajnjeg kupca, (8) Lice u posjedu objekta dužno je obavijestiti snabdjevača o nastupanju okolnosti iz stava (1) tačka b) ovog člana, u roku od 30 dana od dana nastanka okolnosti, a do utvrđivanja nasljednika, odnosno pravnog sljedbenika, snabdjevač je dužan nastaviti snabdijevanje objekata krajnjeg kupca, ukoliko lice u posjedu objekta uredno izmiruje zatečene i tekuće obaveze u skladu sa ugovorom o snabdijevanju.
(9) Nasljednik, odnosno pravni sljedbenik je dužan da zaključi novi ugovor o snabdijevanju i reguliše zatečene obaveze, najkasnije 30 dana od dana utvrđivanja nasljednika/pravnog sljedbenika.
(10) Kada se ne zaključi ugovor u roku navedenom u stavu (9) ovog člana, ili ako nasljednik/pravni sljedbenik ne prihvata obaveze prethodnika, snabdjevač može da zahtijeva od distributera isključenje objekata krajnjeg kupca sa distributivne mreže.
(11) Snabdjevač tarifnih kupaca može jednostrano otkazati ugovor o snabdijevanju samo ukoliko krajnji kupac ne poštuje odredbe zaključenog ugovora, nakon opomene krajnjem kupcu u pisanoj formi, uz poštovanje otkaznog roka. Član 98. stav 1. tačka i) (Obustavljanje isporuke zbog radnji ili propuštanja krajnjeg kupca) (1) Distributer obustavlja isporuku električne energije isključenjem objekata krajnjeg kupca sa mreže, ako krajnji kupac:
i) ne plaća isporučenu električnu energiju u roku određenom ugovorom i/ili Opštim uslovima,
27. Zakon o električnoj energiji („Službeni glasnik RS“ broj 8/08 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 80. stav 1. tačka 3.
Korisnik dozvole za distribuciju obustavlja isporuku električne energije krajnjem kupcu, uz prethodno obavještenje, ako on u roku određenom u obavještenju ne ispuni svoje obaveze, u sljedećim slučajevima:
- ako krajnji kupac ne plaća isporučenu električnu energiju u roku određenom ugovorom o isporuci električne energije, odnosno opštim uslovima za isporuku električne energije.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 15 0 U 001898 14 Uvp od 7. jula 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 20. avgusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 12. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenim presudama, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo iz čl. II/3b), e), f), k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3, 6 st. 1, 8, 13 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na apelacione navode u vezi sa osporenim presudama
35. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te stoga pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stanovištu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi pravo na nastavak snabdijevanja električnom energijom preko mjernog mjesta koje je bilo registrovano na ime njegovog oca, odnosno da je u vrijeme obustavljanja isporuke električne energije nisu postojali razlozi propisani odredbama člana 80 stav 3 Zakona o električnoj energiji u vezi sa članom 53 st. 8, 9, 10 i 11 Opštih uslova. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je naprijed citiranim odredbama Opštih uslova propisano da je lice u posjedu objekta dužno da obavijesti snabdjevača o nastupanju okolnosti iz stava (1) tačka (b) [smrti krajnjeg kupca, odnosno prestanka pravnog lica u svojstvu krajnjeg kupca] ovog člana u roku od 30 dana od dana nastanka okolnosti, a do utvrđivanja nasljednika, odnosno pravnog sljednika, snabdjevač je dužan da nastavi snabdijevanje objekta krajnjeg kupca ukoliko lice u posjedu objekta uredno izmiruje zatečene i tekuće obaveze sa ugovorom o snabdijevanju, a stavom 9 tog člana je regulisano da je nasljednik odnosno pravni sljednik dužan da zaključi novi ugovor o snabdijevanju i regulisanju zatečene obaveze najkasnije u roku od 30 dana od dana utvrđivanja nasljednika/pravnog sljednika. Prema stavu 10 ovog člana, ako se ne zaključi ugovor u roku navedenom u stavu 9 ovog člana ili nasljednik/pravni sljednik ne prihvati obaveze svog prednika, snabdjevač može da zahtijeva od distributera isključenje krajnjeg kupca sa distributivne mreže. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u kontekst s navedenim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ili utvrđivanja činjenica od strane redovnih sudova. Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima Evropske konvencije, kao i da ih apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje. Zbog toga Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
38. U odnosu na navode iz apelacije da Vrhovni sud i Okružni sud nisu odgovorili na bitne žalbene i navode iz zahtjeva za vanredno preispitivanje presude , što je već isticao u žalbenom i postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju da daju detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora da ima razloge na kojima je zasnovana i mora da ima obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju da imaju iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvim ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni i revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, prije svega postojanja uslova iz navedenih odredbi Opštih uslova da se apelant isključi sa distributivne mreže za napajanje električnom energijom, te su za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može konstatovati da osporene presude redovnih sudova krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno da sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
39. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantove navode koji se tiču činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na apelacione navode u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku
40. Apelant nadalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku.
a) Relevantni principi
41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
42. Ustavni sud takođe podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjevom od 30. juna 2010. godine podnesenim tuženoj inicirao postupak utvrđivanja prava na nastavak snabdijevanja električnom energijom i da je taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 7. jula 2016. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka jeste period od više od šest godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo postupak utvrđivanja prava na nastavak snabdijevanja električnom energijom preko mjernog mjesta koje je bilo registrovano na ime njegovog oca, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
45. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama na bilo koji način odugovlačio predmetni postupak, koji je po svojoj prirodi od značaja za apelanta jer nastoji ishoditi odluku da ima pravo na nastavak snabdijevanja električnom energijom.
46. U vezi s ponašanjem redovnih sudova i upravnog organa, Ustavni sud primjećuje da je tužena kao prvostepeni upravni organ prvo rješenje donijela za manje od četiri mjeseca od podnošenja zahtjeva (22. oktobra 2010. godine), te da je Okružni sud odlučujući o apelantovoj tužbi od 26. novembra 2010. godine donio presudu u roku od pet mjeseci (29. aprila 2011. godine). Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude od 14. juna 2011. godine donio presudu u roku od pet mjeseci (29. novembra 2011. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nakon toga, Okružni sud u ponovljenom postupku donio presudu tek nakon godinu i šest mjeseci (30. maja 2013. godine) kojom je uvažio apelantovu tužbu i poništio rješenje tužene od 22. oktobra 2010. godine. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud je donio presudu nakon devet mjeseci (20. marta 2014. godine) kojom je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan. Nakon toga, tužena je, u međuvremenu, u ponovljenom postupku donijela novo rješenje nakon jednog mjeseca od donošenja presude Okružnog suda (3. jula 2013. godine) kojim je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj tužbi od 14. avgusta 2013. godine, podnesenoj protiv rješenja tužene, donio presudu nakon sedam mjeseci (28. marta 2014. godine), protiv koje je apelant 12. aprila 2014. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud donio presudu nakon dvije godine i dva mjeseca (7. jula 2016. godine) kojom je predmetni postupak okončan. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ne stoje apelantovi navodi da su mu povrijeđena druga prava na koja se samo uopšteno pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija prima facie odbaci, a ako se ne odbaci, da se odbije, dok se Okružni sud nije posebno očitovao na navode o dužini predmetnog postupka, a tužena je u svom odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da ukupni rokovi za konačno odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari nisu uzrokovani nepostupanjem nadležnih institucija, već procesnim radnjama i pravnim sredstvima apelanta po kojima su institucije morale postupati i odlučivati u skladu s propisima. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stanovište Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava, a upravo u konkretnom slučaju takvo ponašanje Vrhovnog i Okružnog suda je kulminiralo. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako, nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Posmatrano u cijelosti, Ustavni sud ističe da se postupak pred redovnim sudovima i organom uprave koji je trajao više od šest godina nikako ne može smatrati „razumnim rokom“. Odgovornost za ovakvu dužinu leži na tuženom organu uprave i redovnim sudovima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku osnovani.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
48. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
49. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je postupak trajao više od šest godina, te da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 900,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na dom
50. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[...]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
51. Član 8 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
52. Osnovni cilj člana II/3(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, Serija A, broj 279-C, str. 56, stav 31).
53. Apelant smatra da je obustavljanjem isporuke električne energije u objektu gdje živi, bez ikakvog naloga o isključenju od strane distributera, došlo do povrede člana II/3(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
54. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i upravni organ u osporenom postupku utvrdili zakonitost miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na dom koje se ogleda u obustavljanju isporuke električne energije apelantovom domaćinstvu. Pri tome su, kako je to Ustavni sud već utvrdio, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo proizvoljno. Pored navedenog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno u javnom interesu koji se ogleda u regulisanju i uspostavljanju opštih uslova isporuke i potrošnje električne energije i da apelantovo domaćinstvo, odnosno apelant kao korisnik nije doveden u drugačiji i nepovoljniji položaj od bilo kojeg korisnika električne energije.
55. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
56. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
57. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
58. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je protiv njega pokrenut postupak naplate sudske takse iako je lice lošeg finansijskog stanja u odnosu na okruženje, Ustavni sud ukazuje da je ubiranje javnih prihoda u korist budžeta, u konkretnom slučaju sudskih taksi, te poštovanje propisa u vezi s tim, svakako pravo javne vlasti zagarantovano u stavu 2 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
59. Ustavni sud smatra da postupak naplate sudskih taksi, koji je u predmetnom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanta, predstavlja javnopravno ovlašćenje države, odnosno javni interes koji se ogleda u dosljednom poštovanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik RS“ broj 73/08), Zakona administrativnim taksama i naknadama („Službeni glasnik RS“ br. 100/11 i 103/11) i Zakona o poreskom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 102/11 i 108/11). Taj interes preteže nad interesom apelanta da zaštititi svoju imovinu i ne plati sudsku taksu koju je obavezan, te da apelant zbog obavezivanja na to plaćanje ne snosi „poseban i pretjeran teret“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da naplatom sudskih taksi nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
60. U pogledu navoda apelacije o povredi prava na zabranu mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne, na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije iz čl. II/3b) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3, 13 i 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na navedeno Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju ovih prava.
VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao više od šest godina za čije trajanje je utvrđena odgovornost tuženog organa uprave i redovnih sudova koji nisu djelotvorno kontrolisali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im bile na raspolaganju prema procesnom zakonu, niti su ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
62. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoja stanovišta dali jasne i logične zaključke.
63. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje javnih vlasti u apelantovo pravo na dom i pravo na imovinu zasnovano na zakonu i u javnom interesu. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. S obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman