Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1978/14 (J. P.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zamjena nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1978/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1978/14, rješavajući apelaciju Jagode Prnja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jagode Prnja podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032778 13 Rev od 13. februara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 032778 13 Gž 2 od 10. septembra 2013.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 032778 05 P 2 od 30. novembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jagoda Prnja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banjaluke, podnijela je 28. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032778 13 Rev od 13. februara 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032778 13 Gž 2 od 10. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 032778 05 P 2 od 30. novembra 2012. godine. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1978/14 od 30. juna 2015. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 032778 05 P 2 od 30. novembra 2012. godine, donesenom po tužbi Miljke Mitrović, Branislava Mitrovića i Branislave Mikelić (U daljnjem tekstu: tužitelji) protiv tužene apelantice, utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o razmjeni zaključen 29. decembra 1975. godine u Banjaluci u advokatskoj kancelariji između Milorada Prnja (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelantice) i Petra Mitrovića (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužitelja), kojim je pravni prednik apelantice dao u vlasništvo pravnom predniku tužitelja parcelu 399/3 k.o. Jakupovci u površini od 1000 m2 upisanu u zk. ul. broj 33 k.o. Jakupovci (sada k.č. broj 399/1 u površini od 996 m2 upisana u zk.ul. broj 685 k.o. Jakupovci), a pravni prednik tužitelja pravnom predniku apelantice dao pravo služnosti prolaza parcelom označenom u ugovoru kao kč. broj 396/8 k.o. Jakupovci i da su tužitelji stekli pravo suvlasništva po osnovu ovog ugovora na parceli broj 399/1 u površini od 996 m2 upisanoj u zk.ul. broj 685 k.o. Jakupovci sa po 1/3 dijela, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužitelji upišu kao vlasnici i posjednici ovog zemljišta u javnim evidencijama. Apelantica je obavezana da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.779,05 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 O P 032778 13 Gž 2 od 10.septembra 2013. godine apelanticina žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 032778 13 Rev od 13. februara 2014. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 71 O P 032778 13 Gž 2 od 10. septembra 2013. godine.

6. U obrazloženju presude je istaknuto da, prema odredbi člana 46. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti, ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovoga zakona, iako nisu sačinjeni u pisanoj formi, punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovoga zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju. Dalje je navedeno da, u konkretnom slučaju, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je volja pravnih prednika parničnih stranaka, kao stranaka prilikom zaključenja pisanog ugovora o razmjeni nekretnina zaključenog dana 29.decembra 1975. godine faktički usaglašena u odnosu na razmjenu nekretnina prednika apelantice k.č. 399/1 upisane u zk. ul. broj 685 k.o. Jakupovci, površine 966 m2 (u ugovoru označena parcela 399/3 površine od 1.000 m2) za pravo služnosti prednika apelantice na dijelu parcele k.č. 396/6 u površini od 240 m2 (u ugovoru označena kao k.č. 396/8) koja je tada pripadala pravnom predniku tužitelja, što su tužitelji i pokazali prilikom uviđaja na licu mjesta tako da je parcela 399/1 u njihovom posjedu, a parcela koja je u vrijeme sačinjavanja ugovora nosila oznaku 396/6 je u naravi nekategorisani put. Međutim, ugovorne strane su u pisanom ugovoru, kojeg su sačinile dana 29. decembra 1975. godine, kao predmet ugovora pogrešno označile parcelu prednika apelantice kao broj 399/3 površine 1.000 m2 i parcelu prednika tužitelja kao broj 396/8. Kod takvog stanja stvari, po mišljenju Vrhovnog suda, za ocjenu sadržaja pisanog ugovora kojeg su ugovorne strane zaključile 29. decembra 1975. godine, mora se uzeti da je predmet ugovora bilo zemljište za koje su se ugovorne strane usmeno dogovorile i pokazale na terenu i tako ga nakon izvršene razmjene koristile, a to je u konkretnom slučaju parcela 399/1 površine 966 m2 koju je od tada posjedovao pravni prednik tužitelja i tužitelji nakon njegove smrti (apelantica ne spori da je ova parcela u posjedu tužitelja), a ne parcela 399/3 koja je pogrešno označena u tom ugovoru. Kako je u ugovoru označeno da je predmet razmjene 1.000 m2 zemljišta, a iz provedenih dokaza proizlazi da ta parcela faktički ima površinu od 966 m2, osnovano tužitelji tvrde da je predmet ugovora bila parcela 399/1 koja ima približnu površinu onoj označenoj u ugovoru. Zato su, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je predmet razmjene bila k.č 399/1, pa je sporni ugovor pravno valjan prema odredbi člana 46. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti, jer je zaključen u pisanoj formi, potpisan od ugovornih strana i izvršen, zbog čega ispunjava uslove punovažnosti iz te zakonske odredbe, kod činjenice da je utvrđeno da su se ugovorne strane 29. decembra 1975. godine faktički saglasile šta je predmet razmjene.

7. Vrhovni sud je takođe istakao da kod utvrđenja da su ugovorne strane nakon zaključenja ugovora 1975. godine izvršile obaveze preuzete ugovorom tako da je prednik apelantice predao u posjed predniku tužitelja površinu od oko 1.000 m2 od svoje parcele 399/1, a ovaj njemu i kupcima njegovog zemljišta dozvolio pravo prolaza preko dijela svoje parcele 396/6 u površini od 240 m2, činjenica da li je nakon više od dvadeset godina nakon toga izvršena eksproprijacija parcele 396/6 u svrhu izgradnje nekategorisanog puta, koju je prednik apelantice u spornoj razmjeni dobio u svrhu prolaza, je bez uticaja na presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari, pa je neosnovan apelanticin revizioni prigovor da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 102. Zakona o parničnom postupku, kada nije izveo dokaz uvidom u rješenje o eksproprijaciji.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navode o povredi prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije nije posebno obrazlagala niti argumentovala.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelantica takođe smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelantica se nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Međutim, apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminisana, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, takođe, očigledno neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1978/14 (J. P.) | Sudska praksa | Aktio