Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3509/16 (G. G.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3509/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3509/16, rješavajući apelaciju Gorana Gajića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Gajić, protiv zaključka Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 155388 12 I od 27. jula 2016. godine, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Gajić, protiv zaključka Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 155388 12 I od 27. jula 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Gajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv zaključka Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 155388 12 I od 27. jula 2016. godine, radi dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka.
2. U predmetnom izvršnom postupku, protiv apelanta kao izvršenika, određeno je izvršenje na osnovu izvršne isprave Odluke o nagodbi zaključanoj pred Zemaljskim sudom u Kelnu, Odluka o utvrđivanju troškova u pravnom sporu Zemaljskog suda u Kelnu, priznatih rješenjem Okružnog suda u Doboju o priznanju strane sudske odluke broj 13 0 V 001136 10 V od 18. januara 2011. godine. Na zahtjev tražioca izvršenja (M. J.), nadležni sud je tražio zaključkom, od 12. novembra 2012. godine, od apelanta da dostavi popis pokretne i nepokretne imovine, kao i podatke o bankovnim računima na kojima se vode njegova novčana sredstva, postupajući po takvom zahtjevu suda, apelant je u prilogu podneska, dostavio sudu popunjene obrasce Pl. P2, i P3 s ugovorom o zakupu stambenog prostora koji je zaključila njegova supruga. Zaključkom od 25. februara 2013. godine, sud je pozvao tražioca izvršenja da dostavi uređen prijedlog za izvršenje u tom predmetu, što je tražilac izvršenja uradio predlažući izvršenje ne bankovnim računima apelanta. Sud je takvo izvršenje odobrio rješenjem od 16. aprila 2013. godine. Poslovne banke, kod kojih apelant ima otvorene tekuće račune, su obavijestile sud da su zaprimili rješenje o izvršenju, račune blokirali, ali da zapljenu nisu mogli izvršiti obzirom da na apelantovim računima nema sredstava. Tražilac izvršenja, sudu dostavlja podnesak kojim zahtjeva od suda da naredi CJB Banja Luka, da apelantu oduzme putnu ispravu temeljem odredbe člana 21. Zakona o putnim ispravama, te da mu bude izrečena i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice, navodeći da je apelant odmah nakon zaključenja poravnanja napustio Njemačku (i došao u Bosnu i Hercegovinu), na koji način je nedvosmisleno pokazao da izbjegava plaćanje obaveza koje je poravnanjem prihvatio. Nadležni sud, dopisom od 18. juna 2014. godine, zahtjeva od Centra javne bezbjednosti Banja Luka, Policijske stanice Laktaši, da od apelanta oduzme putnu ispravu i da mu u ličnu kartu bude upisana zabrana prelaska državne granice, navodeći da u skladu sa izmijenjenim članom 21 stav 1. tačka 4. Zakona o putnim ispravama BiH (da će se zahtjev za izdavanje putne isprave odbit, ako je osnovana sumnja da će podnosilac zahtjeva izbjeći izvršenje dospjele imovinsko pravne obaveze iz bračnog odnosa ili odnosa roditelja i djece, poresku obavezu ili drugu zakonom utvrđenu imovinsko pravnu obavezu za koju postoji izvršni naslov, na zahtjev nadležnog suda), obavještava da izvršenik-apelant ne ispunjava uslove za izdavanje putne isprave obzirom da je pravosnažnim rješenjem o izvršenju utvrđeno da postoji neizmirena novčana obaveza prema tražiocu izvršenja. Policijska stanica Laktaši je, postupajući po zahtjevu suda, oduzela apelantu putnu ispravu, a u odnosu na ličnu kartu upisala mu je zabranu prelaska državne granice. Apelant je, putem svojeg punomoćnika, 15. septembra 2015. godine, od suda zahtijevao da, temeljem odredbe člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, obustavi predmetni izvršni postupak protiv njega obzirom da je izvršenje postalo nemoguće. Sud je zaključkom, od 29. juna 2016. godine, pozvao tražioca izvršenja da u roku od 15 dana predloži druga sredstava izvršenja, jer se izvršenje ne može provesti predloženim sredstvima, u smislu odredbe člana 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku. Tražilac izvršenja je, postupajući po gore navedenom zaključku suda, dostavio podnesak od 13. jula 2016. godine, u kojemu predlaže sudu da istraje kod mjera zabrane izdavanja nove putne isprave i korištenja lične karte za prelazak državne granice, te predlaže da se od apelanta ponovno zatraži utvrđivanje njegove imovine u skladu s odredbom člana 37. Zakona o izvršnom postupku, navodeći da tražilac izvršenja ima saznanja da apelant na adresi u Laktašima obavlja trgovačku djelatnost i to prometom polovnih vozila što oglašava i preko interneta. Zaključkom od 27. jula 2016. godine, sud nalaže apelantu da u roku od 15 dana dostavi popis pokretne i nepokretne imovine kao i podatke o bankovnim računima na kojima se vode njegova novčana sredstava.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant navodi zbog dugog trajanja predmetnog izvršnog postupka. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, povredu ovog prava apelant navodi zbog toga što mu je oduzet pasoš, određena zabrana izdavanja nove putne isprave i upisana zabrana prelaska državne granice sa ličnom kartom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
5. S obzirom da je apelant osporio dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka, u kojem je apelant izvršenik, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
6. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
7. Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim zaključkom Osnovnog suda u Banjoj Luci od 27. jula 2016. godine ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, na koju se apelant poziva.
b) U odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje na to da član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju daju pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta svakome ko zakonito boravi na teritoriji određene države, te, osim toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. Međutim, stav 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisuje da se sloboda kretanja može ograničiti ako je navedeno u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud primjećuje da je nadležni sud sporni zahtjev (po kojem je nadležna Policijska stanica i postupila), da Centar javne bezbjednosti Banja Luka, Policijske stanice Laktaši, od apelanta oduzme putnu ispravu i da mu u ličnu kartu bude upisana zabrana prelaska državne granice, zasnovao na izmijenjenom članu 21. stav 1. tačka 4. Zakona o putnim ispravama BiH („Službeni glasnik RS“, broj 4/97, 1/99, 9/99, 27/00, 32/00, 19/01 i 47/04), obavještavajući da apelant ne ispunjava uslove za izdavanje putne isprave obzirom da je pravosnažnim rješenjem o izvršenju utvrđeno da postoji apelantova neizmirena novčana obaveza prema tražiocu izvršenja. Navedenom odredba člana 21. stav 1. tačka 4. Zakona o putnim isprava, je propisano da će se zahtjev za izdavanje putne isprave odbiti, između ostalog, i ako postoji osnovana sumnja da će podnosilac zahtjeva izbjeći izvršenje dospjele imovinsko pravne obaveze iz bračnog odnosa ili odnosa roditelja i djece, poresku obavezu ili drugu zakonom utvrđenu imovinsko pravnu obavezu za koju postoji izvršni naslov, na zahtjev nadležnog suda. Imajući u vidu sadržaj citirane zakonske odredbe, te uzimajući u obzir da se protiv apelanta vodi izvršni postupak u odnosu na njegov dug, po presudi koju apelant nije dobrovoljno izvršio, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu kretanja, izvršeno na osnovu zakona koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti i u cilju zaštite prava tražioca izvršenja u izvršnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman