Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-700/14 (N. Đ. O.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Opća zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Otpremnina
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-700/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 700/14, rješavajući apelaciju Nesibe Đedović-Okanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nesibe Đedović-Okanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 057508 12 Rev od 7. novembra 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nesiba Đedović-Okanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, koju zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 057508 12 Rev od 7. novembra 2013. godine. Apelantica je 27. oktobra 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunila apelaciju tako što je dostavila punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog „Energopetrola“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 20. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 25. oktobra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 28. oktobra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 057508 08 P od 6. aprila 2011. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime razlike plaća za period od 11. septembra 2005. do 14. decembra 2007. godine isplati ukupan iznos od 16.410,52 KM, te da apelantici na ime razlike otpremnine uz primjenu poticajnih mjera isplati iznos od 15.315,82, kao i da za apelanticu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene plaće za navedeni period. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbama člana 68. Zakona o radu propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te da je odredbama člana 69. stav 2. tog zakona propisano da poslodavac, kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Općinski sud je naveo da je članom 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno tim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je za apelanticu povoljniji obračun plaće koji proizlazi iz Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), te da je stoga primijenio taj kolektivni ugovor. Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio visinu plaće i poticajne otpremnine koju je tuženi bio dužan da isplati apelantici u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, te da je slijedom toga obavezao tuženog da apelantici, na ime razlike mjesečnih plaća i otpremnine, isplati navedene novčane iznose. Općinski sud je, također, naveo da je, odlučujući o zahtjevu koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, imao u vidu Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 311/04, kao i relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranje, slijedom čega je zaključio da je apelanticin zahtjev i u tom dijelu osnovan.
6. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 65 0 Rs 057508 11 Rsž od 9. maja 2012. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o apelanticinom zahtjevu za isplatu razlike otpremnine uz primjenu poticajnih mjera, tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, dok je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba tuženog djelimično osnovana. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelantici prestao radni odnos kod tuženog na osnovu Sporazuma o prestanku ugovora o radu uz korišćenje poticajnih mjera od 13. decembra 2007. godine, te da je u tački 3. tog sporazuma utvrđena visina poticajne otpremnine u iznosu od 18.807,60 KM. Kantonalni sud je ukazao da primjena poticajne otpremnine dolazi u obzir samo ako se poslodavac i zaposlenik dogovore da će dobrovoljno raskinuti ugovor o radu, kao što je to u konkretnom slučaju, a da je nesporno da je apelantica primila poticajnu otpremninu u visini s kojom se saglasila. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da se otpremnina nije mogla obračunati u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, već u skladu s navedenim sporazumom o prestanku ugovora o radu. Pri tome je Kantonalni sud naveo da se odredbe člana 64. Granskog kolektivnog ugovora odnose na isplatu otpremnine u situaciji kada poslodavac daje otkaz ugovora o radu zaposleniku, dok su u konkretnom slučaju tuženi i apelantica zaključili sporazumni raskid ugovora o radu uz poticajne mjere, tako da navedene odredbe nisu primjenjive na konkretni slučaj. Kantonalni sud je naveo da su, s druge strane, neosnovani žalbeni navodi tuženog da je Granski kolektivni ugovor prestao da važi protekom roka iz člana 88. tog ugovora. Naime, Kantonalni sud naveo da se kolektivni ugovor, koji je zaključen na određeno vrijeme, primjenjuje i nakon isteka roka na koji je zaključen do zaključivanja novog kolektivnog ugovora shodno odredbama člana 113. stav 3. Zakona o radu.
7. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama apelantice i tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 65 0 Rs 057508 12 Rev od 7. novembra 2013. godine kojom je apelanticinu reviziju odbio, dok je reviziju tuženog usvojio, pa je obje nižestepene presude preinačio u dijelu u kojem odlučeno o isplati razlike plaća i doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje tako što je i u tom dijelu apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantica predmetnim tužbenim zahtjevom tražila isplatu razlike plaće za period od 11. septembra 2005. do 14. decembra 2007. godine i uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period, te isplatu razlike iznosa otpremnine uz primjenu poticajnih mjera u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, zauzeli stav da odredbe Granskog kolektivnog ugovora obavezuju tuženog iako je tuženi privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je takav stav nižestepenih sudova nepravilan. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 2. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora (iz 2005. godine) propisano da je kolektivni ugovor obavezujući i da važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte. Vrhovni sud je, također, ukazao da je odredbama člana 2. Granskog kolektivnog ugovora propisano da su ugovorne strane saglasne da se taj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu citirane odredbe kolektivnih ugovora, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora. Naime, Vrhovni sud je ukazao da odredbe Granskog kolektivnog ugovora (u kojem je izričito navedeno da se primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom) ne mogu obavezivati preduzeće s privatnim, odnosno većinskim privatnim kapitalom, već da ta preduzeća obavezuju odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (na osnovu člana 2. stav 2. tog ugovora).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Vrhovni sud u velikom broju predmeta koji se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja donosio presude kojima je odbijao revizije tuženog u tim predmetima (apelantica je 3. marta 2014. godine dostavila presude Vrhovnog suda na koje se pozvala u apelaciji). Apelantica dalje navodi da je odredbama člana 105. Zakona o radu propisano da se u slučaju statusnih promjena ugovori o radu prenose na novog poslodavca. U vezi s tim, apelantica navodi da je ugovor o radu, koji su zaključili apelantica i tuženi, zasnovan na odredbama Granskog kolektivnog ugovora, te da se stoga u konkretnom slučaju ima primijeniti taj kolektivni ugovor. Osim toga, apelantica navodi da su promjene u vlasničkoj strukturi tuženog nastupile 16. marta 2007. godine na osnovu rješenja o upisu u registar emitenata kod Komisije za vrijednosne papire, te da je do tada tuženi bio privredno društvo s većinskim državnim kapitalom. S obzirom na to, apelantica smatra da, čak i da je tačan stav Vrhovnog suda da Granski kolektivni ugovor nije primjenjiv na privredna društva s većinskim privatnim kapitalom, taj stav nije primjenjiv na apelanticin zahtjev koji se odnosi na period od 11. septembra 2005. do 16. marta 2007. godine. Apelantica, također, navodi da je diskriminirana u odnosu na ostale zaposlenike budući da je Vrhovni sud u identičnim predmetima odbijao revizije tuženog. Konačno, apelantica navodi da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike otpremnine. U vezi s tim, apelantica navodi da je izjavila reviziju protiv drugostepene presude u tom dijelu, ali da Vrhovni sud uopće nije odgovorio na njezine revizione navode kojima je ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava u tom dijelu.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da ostaje u cjelosti pri svojoj odluci, te da je tu odluku donio u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nije došlo do povrede apelanticinih navoda na koje je ukazala u apelaciji.
10. Tuženi je naveo da se pred redovnim sudovima vodi veliki broj postupka između tuženog i njegovih zaposlenika povodom istog pitanja, te da postoji određeni broj presuda koje su donesene u korist tuženog i određeni broj presuda u korist zaposlenika. U vezi s tim, tuženi je ukazao na nekoliko presuda Vrhovnog suda koje su donesene u toku 2013. i 2014. godine kojima su preinačene nižestepene presude tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi zaposlenika, uz obrazloženje da je tuženi preduzeće s većinskim privatnim kapitalom, te da se stoga na tuženog ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora. Pri tome je tuženi naveo da je članom 2. Granskog kolektivnog ugovora određeno da se on primjenjuje na privredna društva s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, te da je odredbama člana 88. tog ugovora određeno da važi godinu dana od početka primjene. Stoga, tuženi smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredaba Granskog kolektivnog ugovora. Osim toga, tuženi je naveo da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o isplati otpremnine, te se u vezi s tim pozvao na obrazloženje tog suda.
V.Relevantni propisi
11. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 105.
U slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr.), ugovori o radu prenose se na novog poslodavca, uz suglasnost zaposlenika, u skladu sa kolektivnim ugovorom.
Član 113. stav 3.
Ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, kolektivni ugovor primjenjivaće se do zaključivanja novog kolektivnog ugovora.
12. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 54/05) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
Kolektivni ugovor je obavezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.
13. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
Ugovorne strane saglasne su da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH. VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 057508 12 Rev od 7. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
22. Apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njezinog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
23. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je u tom dijelu potvrđena drugostepenom presudom, tuženi obavezan da apelantici, na ime razlike plaća za period od 11. septembra 2005. do 14. decembra 2007. godine, isplati ukupan iznos od 16.410,52 KM, te da za apelanticu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđene iznose plaća za navedeni period. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, pozivajući se Granski kolektivni ugovor, te u vezi s tim na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, zaključili da je apelanticin zahtjev za isplatu razlike plaća u navedenom novčanom iznosu osnovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene nižestepene presude tako što je u konačnici odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke ukazao na odredbe člana 2. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora (kojima je regulirano da je taj kolektivni ugovor obavezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala) i odredbe člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora (kojima je regulirano da se taj kolektivni ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi preduzeće s većinskim privatnim kapitalom, te da se stoga na predmetni slučaj imaju primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora, a ne Granskog kolektivnog ugovora. Dovodeći odredbe člana 2. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora i odredbe člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora u vezu sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Budući da je apelantica i zahtjev za isplatu razlike otpremnine zasnivala na Granskom kolektivnom ugovoru, Ustavni sud ukazuje da su potpuno neosnovani apelanticini navodi o tome da je Vrhovni sud propustio da odgovori na njezine revizione navode kojima je ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu odluke drugostepenog suda o tom zahtjevu.
24. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je apelantica u predmetnoj apelaciji ukazala na to da je Vrhovni sud, postupajući u identičnim predmetima, odbijao revizije tuženog i potvrđivao nižestepene presude kojima su usvajani tužbeni zahtjevi zaposlenika tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao apelacije koje su pokretale identično činjenično i pravno pitanje, a koje su podnosili tuženi i zaposlenici tuženog (u zavisnosti od odlučenja redovnih sudova povodom predmetne pravne stvari), te da je sve apelacije odbacio kao nedopuštene, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane (vidi, Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti br. AP 3339/13 od 24. aprila 2015. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4197/14 od 12. januara 2016. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2639/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 3339/13 ispitivao apelacije tuženog podnesene protiv presuda Vrhovnog suda kojima je tuženi obavezan da zaposlenicima isplati razlike plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom uz obrazloženje da je u skladu s načelom povoljnosti iz člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za zaposlenike povoljniji Granski kolektivni ugovor. Ustavni sud dalje ukazuje da je u predmetu broj AP 4197/14 ispitivao apelaciju zaposlenika tuženog protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da zaposleniku isplati razliku plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, ali od 14. jula 2005. do 16. marta 2007. godine, uz obrazloženje da nakon tog datuma Granski kolektivni ugovor ne obavezuje tuženog budući da je tuženi postao preduzeće s većinskim privatnim kapitalom. Također, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 2639/16 ispitivao apelaciju tuženog podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da zaposleniku isplati razlike plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, uz obrazloženje da je taj sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 12. marta 2015. godine zauzeo pravno shvaćanje da promjena vlasničke strukture poslodavca ne sprečava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika sa svim stečenim pravima zasnovanim na normativnom dijelu Granskog kolektivnog ugovora koji je do tada obavezivao poslodavca.
25. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća je javna vlast u obavezi da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Brezovec protiv Hrvatske, aplikacija broj 13488/07, 29. mart 2011. godine, stav 66), te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije (vidi Evropski sud, pored ostalih, Taussik protiv Češke Republike, aplikacija broj 42162/02 od 2. decembra 2008. godine). Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 12. marta 2015. godine zauzeo pravno shvaćanje povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 760/13 od 30. septembra 2016. godine, tač. 56-59, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje redovnih sudova pravilno budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
26. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
27. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te kršenju člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba kolektivnih ugovora na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
30. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, niti kršenja člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelanticino pravo.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman