Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-564/16 (S. M., E. P., N. V., E. D., M. S., J. R., M. K., I. K., D. T., E. H., H. K. i drugi)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-564/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-564/16, rješavajući apelacije Senada Mehmedovića i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Senad Mehmedović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 210845 13 Rsž od 12. oktobra 2015. godine;

Edin Paro, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 179685 12 Rsž od 17. novembra 2015. godine;

Nijaz Vejo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 134053 12 Rsž od 19. novembra 2015. godine;

Ešref Dizdarević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 152010 12 Gž od 11. novembra 2015. godine;

Mehmet Skenderović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 195238 12 Rsž od 11. novembra 2015. godine;

Jusuf Ramović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 210842 13 Rsž od 22. oktobra 2015. godine;

Muhamed Kafedžić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 191402 13 Rsž od 11. novembra 2015. godine;

Ismet Klis, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 214795 13 Rsž od 28. oktobra 2015. godine;

Džafer Turković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 214794 13 Rsž od 19. oktobra 2015. godine;

Esad Husić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129226 12 Rsž od 19. novembra 2015. godine;

Hamid Kereš, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 224285 13 Rsž od 8. oktobar 2015. godine;

Mehmed Gačanović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 224249 13 Rsž od 8. oktobra 2015. godine;

Ljiljan Mišić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 223904 13 Rsž od 6. oktobra 2015. godine;

Derviš Šito, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 205291 13 Rsž od 19. novembra 2015. godine;

Ramo Rahman, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 115880 14 Gž 2 od 19. novembra 2015. godine;

Ifet Mršo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 125772 12 Rsž od 19. novembra 2015. godine;

Salko Kutlovac, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 218544 14 Rsž od 2. oktobra 2015. godine;

Suad Stomornjak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 223906 13 Rsž od 28. oktobra 2015. godine;

Mirnes Ibrišević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 223892 13 Rsž od 5. oktobra 2015. godine;

Izedin Jahić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 137643 13 Rev od 12. novembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Mehmedović, Edin Paro, Nijaz Vejo, Ešref Dizdarević, Mehmet Skenderović, Jusuf Ramović, Muhamed Kafedžić, Ismet Klis, Džafer Turković, Esad Husić, Hamid Kereš, Mehmed Gačanović, Ljiljan Mišić, Derviš Šito, Ramo Rahman, Ifet Mršo, Salko Kutlovac, Suad Stomornjak, Mirnes Ibrišević, Izedin Jahić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, osim apelanta Izedin Jahića, podnijeli su u periodu od 5. do 8. februara 2016. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu i presude Vrhovnog suda Federacije BiH, navedenih u izreci ove odluke, navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-564/16, AP-565/16, AP-566/16, AP-567/16, AP-568/16, AP-569/16, AP-570/16, AP-571/16, AP-572/16, AP-573/16, AP-574/16, AP-575/16, AP-576/16, AP-577/16, AP-578/16, AP-579/16, AP-580/16, AP-581/16, AP-582/16, AP-585/16 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-564/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama djelomično su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanta protiv tuženog (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo), kojim je obavezan tuženi da apelantima, za određeni vremenski period, isplati na ime razlike plaće sa naknadom za minuli rad, naknade za noćni rad, naknade za rad na dane državnih praznika, topli obrok, regres i da na ime razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u ime apelanata uplati kod nadležnog Fonda PIO, određene novčane iznose.

5. U obrazloženju osporenih odluka se navodi da je predmet spora, pored ostalog, apelantov zahtjev za isplatu manje isplaćenih plata sa naknadom za minuli staž, za rad u dane državnih praznika, kao i naknade razlike obaveznih doprinosa za PIO za određeni vremenski period, iz razloga što tuženi apelantu nije isplaćivao zahtijevane naknade prema Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: GKU). Dalje se navodi, da je utvrđeno da su apelanti u spornom periodu bili zaposlenici tuženog, da je tuženi pristupio predmetnom GKU, da je navedeni granski ugovor na snazi, da apelanti u odnosu na stručnu spremu i poslove koje obavljaju kod tuženog spadaju u III grupu, za koju je utvrđen koeficijent složenosti 2,00 do 2,50. Članom 43. GKU poslovi u grupama od III-V razvrstani su od srednje složenih poslova, srednje složenih i raznovrsnijih poslova do složenih poslova srednje stručne spreme, sa koeficijentima složenosti 2,00 do 2,50, od 2,50 do 3,00 i od 3,00 do 3,50. Naime, apelanti su u tužbenom zahtjevu predlagali koeficijent i u koju grupu složenosti poslova pripadaju prema poslu koji obavljaju, međutim u osporenim odlukama je izvršen obračun razlike plata i naknada i prema koeficijentu složenosti od 2,00, s obzirom da je utvrđeno da se posao apelanata treba svrstati u III grupu prema članu 43. GKU, koja obuhvata srednje složene poslove. Međutim ono što je sporno je u koju grupu složenosti poslova i koji je to koeficijent, koji se odnosi na svakog apelanta posebno. U odnosu na navedeno, u osporenim odlukama je navedeno da se teret dokazivanja prema pravilu o teretu dokazivanja, vezuje za vrstu činjenica koje se dokazuju, a u konkretnom slučaju to su činjenice o grupi i koeficijentu grupe složenosti iz GKU, koji se primjenjuje u predmetnoj stvari, a na kojima apelant dokazuje pravo na isplatu veće plate i naknada kao u zahtjevu, te kako na činjenicama o grupi složenosti poslova i koeficijentu u okviru grupe apelant zasniva pravo na isplatu. U skladu sa navedenim, u osporenim odlukama je zaključeno da je na apelantima i bio teret dokazivanja da poslu, koji je obavljao, pripada predloženi koeficijent odnosno da ponudi dokaze o stručnoj spremi i specijalizaciji u procesu rada kao dokaz pripadnosti određenoj grupi.

6. U svim se apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti se pozvaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava ( pravo na zabranu diskriminacije), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U odnosu na činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-563/16 ( vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-563/16 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, razmatrajući iste apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na konkretne slučajeve. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-564/16 (S. M., E. P., N. V., E. D., M. S… | Sudska praksa | Aktio