Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-138/14 (M. J.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-138/14

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 138/14, rješavajući apelaciju Miroslava Jovičića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Jovičića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 007135 13 Gž od 9. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 007135 11 P od 27. avgusta 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miroslav Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 007135 13 Gž od 9. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 007135 11 P od 27. avgusta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužiteljke Aze Mehmedović (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 7. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tužiteljka dostavili su odgovor na apelaciju 19. i 23. septembra 2016. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 007135 11 P od 27. avgusta 2012. godine utvrđeno je da su tužiteljka i apelant postali suvlasnici montažnog objekta, tipa „kiosk“, bliže označen u izreci presude, sa suvlasničkim udjelima i to: tužiteljka sa 1/3, a apelant sa 2/3, što je apelant dužan priznati i trpjeti da tužiteljka svoj suvlasnički dio izdvoji putem diobe. Apelant je obavezan da tužiteljki naknadi troškove spora u iznosu od 6.971,00 KM a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom sudskog izvršenja.

6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je tužiteljka postavila metalni kiosk-privremeni poslovni objekat na k.č. broj 453/1 k.o. Bratunac na osnovu urbanističke saglasnosti Opštinskog sekretarijata za privredu i društvene djelatnosti Opštine Bratunac od 20. decembra 1990. godine, te da je sa SIZ-om za komunalnu oblast i puteve zaključila ugovor o davanju u zakup zemljišta za izgradnju privremenog poslovnog objekta na navedenoj k.č., površine 12 m2, na period od tri godine. Utvrđeno je da je prvotužena Opština Bratunac (u daljnjem tekstu: prvotužena) tužiteljki izdala urbanističku saglasnost za postavljanje kioska, dimenzija 3x4m, namjene cvjećara, ali je tužiteljka u naravi izgradila objekat u podrumskom dijelu površine 7,05m2 (od betonskih blokova) i iznad od metalnih profila i drvenih talpi prostor površine od 19,48 m2. Utvrđeno je da je navedeni privremeni objekat u toku rata oštećen a prvotužena je 26. avgusta 1996. godine raspisala javnu licitaciju i privremeni objekat tužiteljke prodala apelantu. Na tom mjestu apelant je sagradio novi montažni objekat, površine 59,50 m2, nakon što je uklonio postojeći tužiteljkin objekat iskoristivši izvjesno postojeće parametre, odnosno podrumsku etažu i „mrtvu ploču“ čija vrijednost iznosi 1.369,96 KM, dok ukupna vrijednost sada postojećeg privremenog poslovnog objekta apelanta iznosi 32.429,57 KM.

7. Istaknuto je da je vještak u dopunskom nalazu izvršio procjenu vrijednosti dijela tužiteljkinog objekta, koji je na terenu vidljiv, tj. izvršio je procjenu vrijednosti platoa za postavljanje kioska AB ploče, tzv. mrtve ploče, i podrumskog dijela ispod ploče, a koji su građeni od betona, te procijenio njihovu ukupnu vrijednost od 1.369,96 KM. Ukazano je da ostali dio objekta tužiteljke, tj. dio koji je apelant ugradio u novi objekat vještak nije mogao procijeniti jer nije imao dokaze u spisu koje dijelove je apelant ugradio u novi objekat, niti je to mogao utvrditi izlaskom na teren. Takođe, vještak se izjasnio da nije mogao utvrditi ni stepen oštećenja objekta tužiteljke, jer ni o tome nije imao podataka pa je procjenu vrijednosti u nalazu od 3. maja 2006. godine od 10.834,84 KM izvršio pod pretpostavkom da je objekat tužiteljke bez oštećenja. Stoga, po ocjeni suda, vještak sudu nije dao jasne procjene o vrijednosti objekta tužiteljke kakav je on bio u vrijeme spajanja sa apelantovim objektom.

8. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je slobodnom ocjenom dokaza, a uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, utvrdio da vrijednost objekta tužiteljke, koji je apelant iskoristio za izgradnju novog objekta, iznosi 1/3 od ukupne vrijednosti apelantovog objekta.

9. Po mišljenju prvostepenog suda, u konkretnom slučaju je došlo do miješanja-spajanja stvari koje su svojina različitih lica uslijed čega je nastala nova stvar a razdvajanje dijelova različitih vlasnika bi prouzrokovalo znatnu štetu ili potpuno uništenje nove stvari zbog čega ima osnova za primjenu zakonskih odredbi o spajanju-miješanju stvari kao osnova za sticanje prava svojine (član 23 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ili član 114 stav 1 Zakona o stvarnim pravima RS).

10. Osnovni sud je naveo da je nesumnjivo da su prvotužena i apelant bili nesavjesni, jer su znali da je objekat svojina trećeg lica, te su ga tretirali kao ratni plijen (što se vidi iz odobrenja za licitaciju od 23. avgusta 1996. godine). Međutim, po mišljenju prvostepenog suda, ta okolnost nije relevantna u predmetnom sporu, jer tužiteljka nije zahtijevala da joj pripadne cijela stvar u kom slučaju bi savjesnost bila relevantna (član 114 stav 2 Zakona o stvarnim pravima RS), već samo utvrđenje suvlasničkog dijela shodno vrijednosti stvari koje su se spojile (član 114 stav 1 Zakona o stvarnim pravima RS).

11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 82 0 P 007135 13 Gž od 9. decembra 2013. godine djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrđeno da je tužiteljka suvlasnica predmetnog montažnog objekta sa dijelom 1/23, a apelant sa dijelom od 22/23, što je apelant dužan priznati i trpjeti da tužiteljka svoj suvlasnički dio izdvoji putem diobe, te da joj isplati troškove sudskog postupka u visini od 2.480,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak tužbenog zahtjeva tužiteljke je odbijen.

12. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da nisu prihvatljivi žalbeni navodi da nema dokaza, odnosno da nije utvrđeno da li je uopšte i na kojem zemljištu postojao tužiteljkin objekat. To, po mišljenju Okružnog suda, protivrječi rezultatima svih postojećih dokaza kako materijalnih, tako i svjedoka na koje se pozvao upravo apelant (M.K. i M.J.). Stoga se, po ocjeni Okružnog suda, ne mogu prihvatiti ni apelantovi žalbeni navodi da je vještak građevinske struke pogrešno identifikovao sporni objekat, te da je to morao učiniti u prisustvu suda.

13. Dalje je navedeno da ni tužiteljka ne spori da je njen objekat apelant uklonio-porušio sve do ploče, te zatim izgradio postojeći objekat, ali tvrdi da je u izgradnji koristio sastavne dijelove, materijal njenog objekta, koji su tako postali sastavni dio novog objekta i susvojina u smislu člana 23 Zakona o svojinskopravnim odnosima koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Istaknuto je da se prvostepeni sud pozvao na navedeni pravni osnov, kao pravni osnov odluke, na koji je ukazao ranije tokom postupka i Vrhovni sud RS, a to je: „Kad su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomiješane da se više ne mogu razdvojiti bez znatne štete, ili bez nesrazmjernih troškova, na novoj stvari nastaje pravo susvojine u korist dosadašnjih vlasnika i to srazmjerno vrijednosti koje su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili miješanja. Ako je neko od vlasnika bio nesavjestan, savjesni vlasnik može zahtijevati u roku od godinu dana od dana spajanja ili miješanja stvari da mu cijela stvar pripadne u svojinu, ili da cijela stvar pripadne nesavjesnom vlasniku i da mu ovaj naknadi vrijednost njegove stvari. Ako od dviju spojenih ili pomiješanih stvari jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik druge stvari stiče pravo svojine na novu stvar uz obavezu da lice koje je izgubilo pravo svojine na stvari naknadi njenu vrijednost.“

14. Okružni sud je naveo da je tužiteljka, u smislu čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP), bila dužna dokazati svoje tvrdnje. Pored već navedenog, po mišljenju Okružnog suda, to podrazumijeva i iznošenje činjenica i dokaza koji se odnose na to koje je sve dijelove njenog ranije postojećeg privremenog objekta apelant iskoristio tako da su oni sada sastavni dio novog objekta i kolika je njihova vrijednost u odnosu na cjelinu. U tom pravcu ukazano je da nema čak ni argumentovanih činjenica, te da se navodi tužiteljke kreću u okviru paušalnih tvrdnji da je apelant iskoristio materijal njenog objekta. Ukazano je da se odluka mora zasnivati na izvjesno utvrđenim činjenicama. Stoga je proizvoljno postupanje prvostepenog suda kada konstatuje da se vještak građevinske struke nije mogao jasno izjasniti o procjeni vrijednosti tužiteljkinog objekta u vrijeme spajanja sa apelantovim objektom, ali da sud slobodnom ocjenom zaključuje da je ta vrijednost koju je apelant iskoristio iznosi 1/3 od vrijednosti objekta, jer za to nema uporišta u drugim izvedenim dokazima, kao ni u tužiteljkinim navodima.

15. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 127 ZPP, te naveo da se navedena odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Dalje se pozvao na odredbu člana 126 (pravilo o teretu dokazivanja), te u tom pogledu naveo da tužiteljka nije dokazala miješanje njene stvari sa stvarima apelanta preko utvrđenog, a to je bila njena obaveza, te da joj stoga sud nije mogao dosuditi više od toga „slobodnom ocjenom“.

16. Ukazano je da se privremeni montažni objekti i tužiteljke i apelanta pravno smatraju pokretnim stvarima, pa se može primijeniti odredba člana 23 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Pri tome je, po mišljenju drugostepenog suda, izvjesno jedino to da je uz korišćenje dijela materijala tužiteljkinog objekta nastala nova pokretna stvar-privremeni poslovni objekat apelanta u vrijednosti od 32.429,57 KM i da je u tom iznosu sadržana vrijednost ranije postojećeg montažnog objekta od 1.369,96 KM, koja se ne može odvojiti bez znatne štete, odnosno troškova, te da je srazmjerno tome tužiteljka suvlasnik nove stvari sa dijelom od 1/23, a ne 1/3 kako pogrešno zaključuje prvostepeni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je tužiteljka imala pravo i mogućnost da svoja eventualna prava na kiosku koji je navodno posjedovala potražuje od prvotužene, a ne od apelanta, te da je u tom smislu morao odlučivati i sud. Po apelantovom mišljenju, nije bilo spajanja ili miješanja objekata tužiteljke i apelanta tako da po ovom osnovu nije ni nastao novi objekat, niti je na takvom činjeničnom stanju zasnovana prvostepena presuda niti drugostepena presuda. Navodi da je postojeći objekat izgrađen od potpuno novog građevinskog materijala i da tužiteljka nije dokazala da je u njega ugrađen i materijal sa njenog objekta, te da joj ne pripada pravo susvojine a kako je odlučeno u osporenoj presudi. Takođe, ukazuje da nema dokaza da je predmetni objekat uopšte i postojao na predmetnoj lokaciji na kojoj je izgrađen apelantov objekat. Navodi da je drugostepena presuda donesena bez apelantovog učešća, čime mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje. Po apelantovom mišljenju, da mu je bilo omogućeno da učestvuje u postupku pred drugostepenim sudom, bio bi u mogućnosti da istakne sve navode koje je istakao u apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju drugostepene presude, te da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Smatra da je taj sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i zakonite razloge. Takođe, naglašava da je odluka tog suda donesena na sjednici vijeća na kojoj, po odredbama ZPP, stranke ne učestvuju i na nju se ne pozivaju. Prema tome, u predmetnom postupku nije održano ročište pred drugostepenim sudom.

19. Tužiteljka navodi da je predmetna apelacija neosnovana, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 23.

Kad su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomješane da se više ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmjernih troškova, na novoj stvari nastaje pravo susvojine u korist dotadašnjih vlasnika, i to srazmjerno vrijednosti koju su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili miješanja.

Ako je neko od vlasnika bio nesavjestan, savjestan vlasnik može zahtjevati, u roku od godinu dana od dana spajanja ili miješanja stvari, da mu cijela stvar pripadne u svojinu ili da cijela stvar pripadne nesavjesnom vlasniku i da mu ovaj naknadi vrijednost njegove stvari.

Ako od dvije spojene ili pomiješane stvari jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik druge stvari stiče pravo svojine na novu stvar uz obavezu da licu koje je time izgubilo pravo svojine na stvar naknadi njenu vrijednost.

21. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase:

Sticanje prava svojine spajanjem ili miješanjem stvari Član 114. stav 1.

(1)Kada su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomiješane da se ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmjernih troškova, na novoj stvari nastaje susvojina dotadašnjih vlasnika, i to srazmjerno vrijednosti koju su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili miješanja.

(2)Ako je neko od vlasnika bio nesavjestan, savjestan vlasnik može zahtijevati, u roku od godine dana od dana spajanja ili miješanja stvari, da mu cijela stvar postane svojina ili da cijela stvar postane svojina nesavjesnog vlasnika. Sticalac je dužan drugome nadoknaditi tržišnu vrijednost njegove stvari.

(3)Ako od dvije spojene ili pomiješane stvari jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik vrednije stvari stiče pravo svojine na novoj stvari. Lice koje je izgubilo pravo svojine može, u roku od godine dana od dana spajanja ili miješanja stvari, zahtijevati nadoknadu tržišne vrijednosti svoje stvari.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

Član 229. stav 1. tačka 5.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 82 0 P 007135 13 Gž od 9. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava svojine, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

31. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

33. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konačnici djelimično usvojio tužiteljkin tužbeni zahtjev tako što je, u smislu odredbe člana 229 stav 1 tačka 5 ZPP, preinačio prvostepenu presudu na način što je utvrđeno da je tužiteljka suvlasnica predmetnog montažnog objekta sa dijelom od 1/23, a apelant sa dijelom od 22/23, a što je apelant dužan priznati i trpjeti da tužiteljka svoj suvlasnički dio izdvoji putem diobe. Naime, redovni sudovi su u predmetnom postupku nesporno utvrdili da je na mjestu gdje se ranije nalazio tužiteljkin montažni objekat, koji je u toku rata oštećen, koji je apelant putem javne licitacije kupio od prvotužene, izgrađen novi apelantov montažni objekat. Pri tome je utvrđeno da je apelant prilikom izgradnje novog montažnog objekta iskoristio podrumsku etažu i „mrtvu ploču“ ranijeg tužiteljkinog objekta. Stoga su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili odredbu člana 23 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, odnosno odredbu člana 114 stav 1 Zakona o stvarnim pravima budući da je nova pokretna stvar-privremeni poslovni objekat apelanta nastala uz korišćenje dijela materijala ranijeg tužiteljkinog objekta. Takođe, nesporno je utvrđeno da vrijednost apelantovog montažnog objekta iznosi 32.429,57 KM, te da je u tom iznosu sadržana vrijednost ranije postojećeg montažnog objekta tužiteljke u vrijednosti od 1.369,96 KM koja se ne može odvojiti bez znatne štete, odnosno troškova. Shodno navedenom, utvrđeno da je tužiteljka suvlasnik nove stvari sa dijelom 1/23, a apelant sa dijelom 22/23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog i procesnog prava.

34. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud svoju odluku, kojom je djelimično uvažio apelantovu žalbu, donio u smislu odredbe člana 229 ZPP i to na sjednici vijeća na kojoj stranke ne učestvuju i na nju se ne pozivaju. Dakle, Okružni sud nije, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, smatrao potrebnim da održi raspravu pred tim sudom, a što je u skladu sa njegovim ovlašćenjima iz navedene zakonske odredbe. Shodno navedenom, apelant nije pozvan na sjednicu vijeća budući da pred drugostepenim sudom nije održano ročište na koje se stranke pozivaju. Međutim, iz odluke drugostepenog suda proizilazi da je Okružni sud razmotrio relevantne navode apelantove žalbe našavši da je djelimično osnovana. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je, u konačnici, djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-138/14 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio