Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4238/14 (M. Ž.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4238/14
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4238/14, rješavajući apelaciju Milana Živkovića na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milana Živkovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049147 14 Rev od 20. juna 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda, da apelantu Milanu Živkoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Živkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049147 14 Rev od 20. juna 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Živkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049147 14 Rev od 20. juna 2014. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 17. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049147 14 Rev od 20. juna 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. septembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene „UniCredit bank“ a. d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. oktobra 2016. godine, Okružni sud 17. oktobra 2016. godine, Osnovni sud 18. oktobra 2016. godine, dok je tužena odgovor na apelaciju dostavila 14. oktobra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
Tok postupka
5. Apelant je 28. aprila 2004. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv pravnog prednika tužene Nove banjalučke banke Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate, naknade štete i nepoštovanja Ugovora o izdavanju i korišćenju platne kartice VISA od 14. novembra 1991. godine.
6. Osnovni sud je apelantovu tužbu dostavio tuženoj na odgovor 6. avgusta 2004. godine. Tužena je dostavila odgovor na tužbu 8. septembra 2004. godine.
7. Osnovni sud je zakazao i održao dva pripremna ročišta (23. novembra 2004. i 3. februara 2005. godine), a glavni raspravu 4. februara 2005. godine, na kojoj je donio Presudu broj P-473/04.
8. Presudom Osnovnog suda broj P-473/04 od 3. marta 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime deviznog deponovanog iznosa na deviznom računu isplati iznos od 8.000 USD, kao i ostali apelantovi zahtjevi pobliže označeni izrekom presude (za isplatu preciziranih novčanih iznosa u dinarima konvertovanih u KM na način preciziran u presudi). Nakon ocjene svih izvedenih dokaza, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene da mu na ime deviznog deponovanog iznosa na deviznom računu isplate iznos od 8.000 USD budući da ovaj tužbeni zahtjev apelant ničim nije dokazao. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je, postupajući prema odredbi člana 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.
9. Apelant je protiv presude Osnovnog suda od 3. marta 2005. godine izjavio žalbu Okružnom sudu. Osnovni sud je apelantovu žalbu dostavio tuženoj na odgovor 7. marta 2005. godine i taj odgovor je tužena dostavila Sudu 10. marta 2005. godine.
10. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-587/05 od 13. marta 2007. godine apelantovu žalbu uvažio, presudu Osnovnog suda od 3. marta 2005. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, shodno odredbi člana 53 stav 2 tačka 2 ZPP-a i člana 336 istog zakona, imao obavezu da apelanta pozove da uredi tužbu, da ispravi i dopuni tužbu u pogledu dijela glavnog potraživanja koje se odnosi na isplatu deviznih sredstava koja, prema ocjeni Okružnog suda, imaju karakter stare devizne štednje, te što je nakon donošenja pobijane presude stupio na snagu Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje 15. aprila 2006. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 28/06), kao i sporednih potraživanja, zbog čega je primjenom odredbe člana 227 stav 1 tačka 2 ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
11. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 049147 07 P od 11. februara 2011. godine apelantu vratio tužbu radi ispravke i dopune shodno rješenju Okružnog suda od 13. marta 2007. godine. Istim rješenjem apelantu je za dopunu i ispravku tužbe ostavljen rok od osam dana, uz napomenu da ako u zadatom roku ne postupi po ovom rješenju da će se tužba smatrati povučenom, a u slučaju da bude vraćena bez ispravke i dopune biće odbačena, a Rješenjem broj 71 0 P 049147 07 0 od 3. marta 2011. godine je apelantu ponovo vratio tužbu radi ispravke i dopune, uz obrazloženje da je apelant dužan tačno označiti tuženu stranu, tj. poslovni naziv pod kojim tužena sada posluje, za šta je apelantu ostavljen rok od osam dana.
12. Apelant je ispravljenu i dopunjenu tužbu dostavio Osnovnom sudu 14. marta 2011. godine i kao tuženu stranu u predmetnom postupku označio „UniCredit bank“ a. d. Banja Luka, pravnog sljednika prvobitno označene tužene Nove banjalučke banke.
13. Osnovni sud je na pripremom ročištu održanom 12. jula 2011. godine ročište za glavnu raspravu zakazao za 22. septembar 2011. godine.
14. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 049147 07 P od 24. oktobra 2011. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime deponovanog iznosa na deviznom računu u iznosu od 8.000 USD (stav I tačka 1 izreke), kao i da apelantu isplati precizirane novčane iznose u dinarima konvertovane u KM, kao i ostale apelantove tužbene zahtjeve (precizirane u stavu I tač. od 2 do 7 izreke presude). Stavom II izreke apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu. Osnovni sud je uvidom u izvedene dokaze zaključio da apelant kod tužene nema deponovan novčani iznos od 8.000,00 USD.
15. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 049147 11 Gž od 15. juna 2012. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 04914707 P od 24. oktobra 2011. godine ukinuta u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime njegovog deponovanog iznosa na deviznom računu od 8.000,00 USD isplati isti iznos u KM po važećem kursu banke na dan donošenja presude, te u dijelu odluke o kamatama i troškovima parničnog postupka (stav I tačka 1, dio tačke 6, tačka 7 i stav II izreke), pa je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu (stav I tač. 2, 3, 4, 5 i dio tačke 6) potvrđena.
16. Okružni sud je ocijenio osnovanim apelantove žalbene navode da prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o apelantovom zahtjevu za isplatu deviznih sredstava s njegovog deviznog računa u iznosu od 8.000,00 USD, konvertovanog u važeću valutu KM, nejasna, odnosno da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da nije zasnovana na odredbama materijalnog prava. Okružni sud je istakao da apelant potražuje devizna sredstva za koja tvrdi da su deponovana kod tužene koja, prema ocjeni Okružnog suda, predstavljaju staru deviznu štednju, pa smatra da se na razrješenje navedenog pravnog odnosa trebaju primijeniti odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i odredbe Uredbe o postupku verifikacije potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj.
17. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 049147 13 P 2 od 28. marta 2013. godine, donesenom u ponovnom postupku u kojem je odlučivao o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na isplatu iznosa od 8.000, USD (dakle o dijelu koji je ukinut i vraćen na ponovno suđenje), odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena kao pravni sljednik prvobitno označenih tuženih (Nove banjalučke banke Banjaluka i PBS filijala Banjaluka) obaveže da apelantu „na ime njegovog deponovanog iznosa na deviznom računu od 8.000 USD, isplati u KM po važećem kursu banke na dan donošenja presude, po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja“, kao i da tužena na iznos glavnog duga konvertovan u KM izvrši obračun važećih kamata na način preciziran u izreci presude. Istom presudom apelantu je naloženo da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 4.778,30 KM, dok je s viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan.
18. Osnovni sud je, postupajući u ponovnom postupku, na osnovu izvedenih dokaza, pri tome cijeneći da je apelant ostao pri dijelu tužbe i tužbenog zahtjeva koji je vraćen tom sudu na ponovno postupanje, kojim navodima se izjasnio „da nije izvršio verifikaciju potraživanja po osnovu stare devizne štednje u APIF-u, a da se radi o iznosu od 8.000,00 USD, te ističući da se u ovom slučaju ne radi o staroj deviznoj štednji već da se radi o vrijednosnom papiru koji je garancija da se njegova deponovana novčana sredstva, odnosno gotovinska sredstva koja može koristiti u svako vrijeme“, odbio kao neosnovane apelantove navode da je kod tužene deponovao devizna sredstva u iznosu od 8.000,00 USD jer apelant, prema ocjeni Osnovnog suda, nije dokazao ove navode niti jednim izvedenim dokazom. Osnovni sud je dalje u obrazloženju presude naveo da u okolnostima konkretnog predmeta među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio klijent pravnog prednika prvobitno označene tužene PBS filijala Banjaluka s kojom je 14. novembra 1991. godine zaključio Ugovor o izdavanju i korišćenju platne kartice VISA. Tim ugovorom je regulisan način korišćenja navedene platne kartice, način plaćanja obaveza nastalih korišćenjem platne kartice VISA u zemlji i inostranstvu. Ugovorom je regulisano da će se obračun i plaćanje obaveza nastalih po osnovu korišćenja navedene kartice u zemlji vršiti preko računa predmetne platne kartice (preciznije označene u obrazloženju presude), te da je za plaćanje obaveza nastalih korišćenjem te kartice apelant kao korisnik dužan obezbijediti sredstva na svom dinarskom računu. Takođe je regulisano da je za plaćanje obaveza nastalih u inostranstvu, koje se po važećim deviznim propisima plaćaju stranim sredstvima plaćanja, korisnik, tj. apelant, dužan da obezbijedi sredstva na svom deviznom računu. Navedeno je da su predmetnim ugovorom regulisana i druga prava i obaveze ugovornih strana po osnovu korišćenja platne kartice VISA. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantu dinarska VISA kartica izdata privremeno na rok od novembra 1990. godine do novembra 1991. godine, te da je apelant pismom od 12. novembra 2003. godine obaviješten da je stanje na njegovom tekućem dinarskom računu nula - ugašeno zbog denominacije dinara. Osnovni sud je takođe utvrdio da je stanje na apelantovom deviznom računu na dan 30. juni 1998. godine iznosilo 117,55 USD koji se vodi kao stara devizna štednja i koji iznos je, prema tvrdnjama tužene, prenesen na verifikaciju računa stare devizne štednje Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge a. d. Banja Luka (u daljnjem tekstu:
APIF).
19. U vezi s navedenim Osnovni sud je ukazao da su prema odredbi člana 7 stav 1 ZPP-a stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode sve dokaze kojima se utvrđuju činjenice, dok je odredbom člana 123 stav 1 istog zakona propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Osnovni sud je vezi s tim istakao da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je uplatio na svoj devizni račun 8.000,00 USD, pa tako nije dokazao svoje potraživanje od tužene u ovom iznosu. Osnovni sud je takođe zaključio da je među parničnim strankama učinjeno nespornim apelantovo potraživanje u iznosu od 117,55 USD (iznos od 100 USD koji je apelant u probnom periodu od 4. novembra 1990. do 4. novembra 1991. godine uplatio na svoj devizni račun uvećan za kamate). Istaknuto je da navedeni iznos u smislu člana 6 Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama i člana 2 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje predstavlja staru deviznu štednju koja, prema odredbama navedenog zakona, podliježe postupku verifikacije. Međutim, ukazano je da se obaveze po osnovu deponovane stare devizne štednje građana u smislu člana 20 navedenog zakona prenose na Ministarstvo finansija, zbog čega je Osnovni sud ocijenio osnovanim istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.
20. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 049147 13 Gz 2 od 13. decembra 2013. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 049147 13 P 2 od 28.3.2013. godine je preinačena tako da je tužena obavezana da apelantu isplati iznos deponovan na njegovom deviznom računu u visini od 117,55 USD, konvertovan u KM po važećem kursu banke na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 28. aprila 2004. godine pa do isplate, a sve to po pravosnažnosti presude, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana.
21. Uvidom u izvedene dokaze Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo jer smatra da je taj sud pravilno utvrdio da stanje na apelantovom deviznom računu iznosi 117,35 USD (račun koji je apelant otvorio radi korišćenja VISA platne kartice prema Ugovoru o izdavanju i korišćenju platne kartice VISA, zaključen 14. novembra 1991. godine). U vezi s tim je ukazao da je prema odredbi člana 1035 ZOO-a, ugovor o novčanom depozitu zaključen kada se banka obavezala da ga primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos, na koja deponovana novčana sredstava banka plaća kamatu, što je uređeno članom 1042 ZOO-a. Stoga je Okružni sud zaključio da je shodno odredbi člana 1037 stav 1 ZOO-a, u okolnostima konkretnog slučaja banka - tužena obavezna da izvrši isplate sa apelantovog računa u granicama raspoloživih sredstava. Prema tome, imajući u vidu navedene odredbe ZOO-a i činjenicu da se na apelantovom deviznom računu otvorenom radi korišćenja VISA kartice nalazi novčani iznos od 117,35 USD, Okružni sud je obavezao tuženu da apelantu izvrši isplatu sredstava u raspoloživom iznosu od 117,35 USD, konvertovanih u KM. Međutim, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati iznos od 8.000 USD, konvertovan u KM i deponovan na njegovom deviznom računu kod tužene, po važećem kursu banke na dan donošenja presude, ocijenivši da apelant ove navode ničim nije dokazao.
Osporena presuda
22. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 0049147 14 Rev od 20. juna 2014. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda od 13. decembra 2013. godine odbijena je kao neosnovana.
23. Vrhovni sud je, postupajući po apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude, ocijenio pravilnim stanovište drugostepenog suda što je apelantu dosuđen iznos od 117,55 USD, konvertovan u KM. U vezi s tim je ukazao da se drugostepeni sud pravilno poziva na odredbe čl. 1035, 1037 stav 1 i člana 1042 ZOO-a kojim je propisano da je ugovor o novčanom depozitu zaključen kada se banka obavezala da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos i da je banka obavezna da vrši isplate s računa u granicama raspoloživih sredstava. Osim toga, prema ocjeni Vrhovnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je jedino sporna visina potraživanja koje apelant navodno ima prema tuženoj jer apelant ove navode revizijom nije dokazao (da na njegovom računu ima zahtijevanih 8.000,00 USD), pa apelantovo pozivanje na izjave radnika banke u ovom postupku nije od značaja jer niti jedan provedeni dokaz ne ukazuje da je apelant uložio ili da je na drugi način (npr. obračunom kamata) stekao potraživanje prema tuženoj u navedenom iznosu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je apelantovu reviziju, primjenom člana 248 ZPP-a, odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbi ZOO-a i ZPP-a, te da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje. Apelant takođe ističe da mu je potpuno nejasno da su se sudovi tokom postupka pozivali na odredbu člana 6 stav 1 tačka 3 Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama u pasivnom podbilansu banke i prikazivali njegova potraživanja kao staru deviznu štednju budući da se radilo o deponovanim sredstvima radi izdavanja platne kartice VISA, te da je tokom trajanja postupka u smislu člana 123 stav 1 ZPP-a dokazao osnov svog tužbenog zahtjeva, za koje dokaze tvrdi da su ih sudovi potpuno zanemarili stavljajući se na stranu tužene, a da je jedini dokaz koji nije mogao dostaviti onaj da je na svom devizom računu imao iznos od 8.000,00 USD koji je, kako ističe, tužena „jednostavnim pritiskom na dugme 'delete' izbrisala iz evidencije stanja“. Apelant takođe navodi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu budući da su mu osporenom odlukom otuđena materijalna sredstva koja je posjedovao. Takođe navodi da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život jer je ovaj postupak nesporno uticao da se poremete njegovi porodični odnosi, kao i njegov privatni život.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je suština predmetnog postupka da apelant u smislu člana 123 ZPP-a nije dokazao svoje eventualno potraživanje od tužene zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Okružni sud je takođe naveo da smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zaključivši da je pred tim sudom postupljeno u skladu sa zakonskim propisima, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Osnovni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
28. Tužena u odgovoru na apelaciju prvenstveno ukazuje da apelantovu apelaciju smatra neosnovanom jer su osporene presude zasnovane na relevantnim odredbama zakona. Dalje navodi da iz navoda apelacije proizlazi da apelant pokušava da izvrši pritisak na tuženu u cilju što dužeg trajanja ovog tzv. nepotrebnog postupka. Apelantove navode smatra neosnovanim jer u konkretnom slučaju, kako ističe, nisu zanemarena apelantova prava kao pojedinca, niti je došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, „bez ikakvog osnova“. Dalje, tužena u apelaciji ističe hronologiju postupanja od zaključivanja Ugovora sa apelantom o izdavanju i korišćenju platne kartice VISA do apelantovih tvrdnji da je na svom deviznom računu imao deponovana sredstva u iznosu od 8.000,00 USD, koje navode tokom cijelog trajanja postupka nije potkrijepio relevantnim dokazima. S tim u vezi takođe ukazuje da banka kao finansijska institucija prolazi kroz brojne revizije, da ima složenu knjigovodstvenu strukturu, te da stoga nije moguće da uplata ne bude registrovana niti po jednoj evidenciji ili vidljiva u analitičkoj kartici ni da se, kako to apelant navodi, „izbriše iz sistema“. Takođe, tužena smatra neosnovanim apelantove navode da je u predmetnom postupku pretrpio štetu jer ove navode nije ničim dokazao, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
29. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni glasnik RS SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 1035.
Novčani depozit (1) Ugovor o novčanom depozitu je zaključen kada se banka obavezala da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos, (2) Ovim ugovorom banka stiče pravo da raspolaže deponovanim novcem i dužna je da ga vrati prema uslovima predviđenim ugovorom.
Član 1037.
(1)Banka je obavezna da vrši isplate sa računa u granicama raspoloživih sredstava.
Član 1042.
(1) Banka plaća kamatu na sredstva koja su kod nje deponovana, ukoliko zakonom nije drugačije određeno.
(2) Visina kamate utvrđuje se ugovorom o deponovanju sredstava, a ako ugovorom nište nije predviđeno, plaća se zakonska kamata.
30. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/05, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju.
Član 123. stav 2.
(1)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku
33. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na apelantove navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
34. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
3. Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
35. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije štite pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, ali je u postupku koji apelant osporava odlučivano o njegovoj tužbi radi isplate i nepoštovanja Ugovora o izdavanju i korišćenju platne kartice VISA od 14. marta 2011. godine, a ne o apelantovom pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku. Zato slijedi da je apelantova apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine u smislu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
b) Dopustivost u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 049147 14 Rev od 20. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. avgusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu primjene materijalnog prava i dužine trajanja predmetnog postupka, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
40. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
41. U konkretnom slučaju apelant je pred redovnim sudovima vodio postupak radi naknade štete u vezi s realizacijom Ugovora o izdavanju i korišćenju platne kartice VISA. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
A) U odnosu na osporenu presudu
42. U vezi s apelantovim ključnim prigovorom, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
44. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku, osporenom presudom Vrhovnog suda u konačnici odbijena apelantova revizija u dijelu kojim je tražio da mu tužena isplati iznos od 8.000,00 USD, konvertovanih u KM, koja sredstva je navodno posjedovao na svom deviznom računu otvorenom kod tužene. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom jasno i razložno obrazloženo da su neosnovane apelantove tvrdnje da je na svom deviznom računu kod tužene imao deponovana sredstva u iznosu od 8.000,00 USD s obzirom da ove navode tokom cijelog trajanja predmetnog postupka nije potkrijepio relevantnim dokazima. S druge strane, u toku postupka okončanog osporenom presudom je utvrđeno nespornim da je apelantovo potraživanje samo djelimično osnovano jer je provedenim dokazima nesporno utvrđeno da je apelant na svom deviznom računu imao deponovan iznos od 117,55 USD (iznos od 100 USD koji je apelant uplatio na svoj devizni račun uvećan za kamate), te je tužena i obavezana da apelantu isplati navedeni iznos. Prema tome, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda, konkretno relevantnih odredaba ZOO-a kojim je regulisan novčani depozit (čl. 1035, 1037 stav 1 i 1042) i odredbi ZPP-a (čl. 7 i 123) kada je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.000 USD budući da apelant nije dokazao da je taj iznos deponovao - uplatio na svoj račun koji je imao otvoren kod tužene.
45. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva i ponuđenih dokaza, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost koja bi za posljedicu imala kršenja apelantovog prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
B) Suđenje u razumnom roku.
Relevantni principi
46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a) Period koji se uzima u obzir
47. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 28. aprila 2004. godine, a da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda 20. juna 2014. godine. Dakle, cjelokupan postupak je trajao deset godina, jedan mjesec i 20 dana, stoga će predmet ocjene Ustavnog suda biti taj period.
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
48. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen ni u vezi s činjeničnim stanjem ni u vezi s primjenom propisa.
49. Analizirajući dužinu trajanja postupka koji traje od 28. aprila 2004. godine i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka doneseno ukupno sedam sudskih odluka (tri prvostepene presude, jedno rješenje i dvije presude drugostepenog suda i jedna presuda Vrhovnog suda). Takođe je evidentno da je Osnovni sud u pojedinim fazama postupka postupao blagovremeno (prvu presudu je donio nakon deset mjeseci, a treću presudu je donio nakon nešto više od devet mjeseci). Međutim, evidentna je pasivnost Osnovnog suda nakon ukidanja njegove prvodonesene presude jer je presudu u ponovnom postupku, postupajući po rješenju Okružnog suda od 13. marta 2007. godine, donio tek 24. oktobra 2011. godine, dakle nakon četiri godine i više od sedam mjeseci. S druge strane, evidentno je da je Okružni sud, koji je u predmetu takođe postupao tri puta, svoje prvo rješenje donio nakon dvije godine i 13 dana i taj period je, i pored činjenice da je kasnije odluke donosio u primjerenim rokovima nakon sedam mjeseci i sedam dana (15. juna 2012. godine), odnosno nakon osam mjeseci i 14 dana (13. decembra 2013. godine), takođe doprinio dužini predmetnog postupka. Osim toga, evidentno je da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio u primjerenom roku od šest mjeseci i deset dana (20. juna 2014. godine).
50. Posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za tako dugo i nedjelotvorno postupanje sudova, posebno prvostepenog suda budući da je dva puta postupao u ponovnom postupku po odlukama Okružnog suda koji je njegove presude kao nepravilne ukidao i predmet vraćao na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stanovište Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
51. S druge strane, činjenica je da je apelant na zahtjev Osnovnog suda svoj tužbeni zahtjev uredio i dopunio 14. marta 2011. godine. Međutim, Ustavni sud nalazi da se navedeno apelantovo postupanje ne može staviti na teret apelantu budući da je Osnovni sud bio dužan da u takvim okolnostima od apelanta po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama ZPP-a, zatraži da tužbu uredi odmah nakon ocjene da ona nije u skladu sa odredbama navedenog zakona, dakle ne čekajući da od podnošenja tužbe do njenog uređenja prođe više od šest godina, što je očito propustio da učini.
52. Stoga, uzimajući u obzir da postupak u cjelini traje više od deset godina, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti. Pri tome, odgovornost za dužinu postupka snose isključivo redovni sudovi (Osnovni sud i Okružni sud) koji nisu djelotvorno i efikasno kontrolisali i upravljali postupkom u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a.
53. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
54. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
55. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je postupak trajao deset godina, te da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnog Vrhovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
56. U vezi sa ostalim apelantovim prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud apelantovo pozivanje na kršenje prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak pred redovnim sudovima ukupno trajao deset godina, jedan mjesec i 20 dana, a pri tome sam apelant svojim postupanjem nije doprinio dužini trajanja tog postupka.
58. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu, budući da apelant ove navode ničim nije dokazao.
59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke.
60. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman