Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4533/14 (M. S.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zakup
- Ništavost
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4533/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4533/14, rješavajući apelaciju Mire Stanivuković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Stanivuković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046423 14 Rev od 21. avgusta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Stanivuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banjaluke, podnijela je 21. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 046423 14 Rev od 21. avgusta 2014. godine. Apelantica je podnescima od 5. novembra 2014. godine i 16. marta 2015. godine zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje navedene presude, odnosno obustavio daljnje vođenje izvršnog postupka koji se vodi kod Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod br. 71 0 I 201447 14 I i 71 0 I 199978 14 I do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 4533/14 od 24. aprila 2015. godine kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere
3. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 046423 12 P 2 od 25.06.2012. godine, donesenom po tužbi tužiteljice Borke Milanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv ZZ "Potkozarje" Romanovci - u stečaju, kao prvotužene (u daljnjem tekstu: tužena Zadruga) i apelantice kao drugotužene radi ispunjenja ugovora i predaje u posjed, te po protivtužbi apelantice protiv tužiteljice i tužene Zadruge radi utvrđenja, kao i po tužbi glavnog umješača Stanka Milovanovića (u daljnjem tekstu: glavni umješač) protiv tužiteljice zatim tužene Zadruge te apelantice radi utvrđenja i predaje u posjed, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim tražila da sud obaveže tuženu Zadrugu i apelanticu da joj predaju u posjed nekretnine u Maglajanima pobliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti odluke, pod prijetnjom izvršenja (stav 1.). Djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev apelantice i tužbeni zahtjev glavnog umješača te je utvrđeno da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 17. jula 2006. godine između tužene Zadruge, kao prodavca i tužiteljice kao kupca, ovjeren 18. jula 2006. godine kod Osnovnog suda pod brojem: OV-841O/06, a kojim je prodavac prodao predmetne nekretnine (stav 2.). Obavezana je tužena Zadruga da tužiteljici na ime povrata kupoprodajne cijene isplati iznos od 35.102,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18.jula 2006. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja odluke, pod prijetnjom izvršenja (stav 3.). Odbijen je tužbeni zahtjev glavnog umješača u dijelu kojim zahtjeva da se naloži tuženoj Zadruzi i apelantici da mu predaju u posjed sporne nekretnine (stav 4.). Odbačena je protivtužba apelantice u dijelu u kojem zahtjeva da sud nalozi Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske, Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: RUGIP), uspostavu ranijeg posjedovnog stanja kakvo je bilo prije provođenja predmetnog ugovora, da izvrši brisanje upisa tužiteljice kao vlasnika spornih nekretnina, a koji je izvršen na osnovu rješenja broj: 26-952-P-50/06 od 17.10.2006. godine, u dijelu kojim traži da sud obaveže tuženu Zadrugu da radi ostvarivanja prava preče kupovine apelantice, sa njom zaključi ugovor o prodaji predmetnih nekretnina po cijeni i ostalim uslovima navedenim u ugovoru o kupoprodaji od 17. jula 2006. godine, te da joj izda ispravu podesnu za prenos navedenih nekretnina na njeno ime, a da će u protivnom tu ispravu zamjeniti presuda (stav 5.). Tužiteljica je obavezana da tuženima i glavnom umješaču nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosima preciziranim u st. 6 i 7. izreke presude.
4. Odbijajući tužbeni zahtjev tužiteljice za predaju u posjed i usvajajući djelimično zahtjev apelantice i glavnog umješača za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora od 17. jula 2006. godine, Osnovni sud je našao da tužena Zadruga nije bila vlasnik spornih nekretnina i da je prenijela više prava nego što ga je sama imala. Takođe je utvrdio da je predmet ugovora bila i k.č. broj 435/9 iako takva parcela nije u zemljišno knjižnoj evidenciji. Odbijajući tužbeni zahtjev glavnog umješača za predaju u posjed predmetnih nekretnina, Osnovni sud je pošao od toga da je zahtjevom tražena predaja k.č. broj 435/6 koja nije bila predmet kupoprodaje, a nije ni dokazano da je tuženi drže u svom posjedu. Usvajajući djelimično protivtužbeni zahtjev apelantice, Osnovni sud je prihvatio da se protivtužbom traži utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora od 18. jula 2006. godine, dok se tužbom od 1. avgusta 2006. godine zahtjeva njegovo poništenje, pa da se, u tom dijelu, ne radi o istim tužbenim zahtjevima.
5. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046423 13 Gž od 25. septembra.2013. godine odbijene su žalbe tužiteljice, tužene Zadruge i·glavnog umješača i prvostepena presuda je potvrđena.
6. Obrazlažući odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice, Okružni sud je ukazao da je kupoprodajni ugovor od 17. jula 2006. godine samo pravni osnov za sticanje prava svojine, ali da je izostao upis u zemljišne knjige u smislu odredbe člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i da je bez značaja njen upis prava svojine kod RUGIP. Naime, Okružni sud je cijenio da predmet prodaje nije bila državna, već zadružna svojina i da tužena Zadruga nije izvodila dokaze da predmetne sporne nekretnine nije koristila iz ekonomskih razloga, zbog čega je smatrao da je ugovor ništav i po odredbi člana 50. Opšteg zakona o zadrugama u vezi sa članom 3. Zakonu o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža („Službeni glasnik RS“ broj 98/04).
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 046423 14 Rev od 21. avgusta 2014. godine revizija tužiteljice je usvojena, preinačene su obje nižestepene presude i presuđeno je tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i obavezane tužena Zadruga i apelantica da tužiteljici predaju u posjed nekretnine pobliže opisane u izreci presude, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice i tužbeni zahtjev glavnog umješača za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog 17. jula 2006. godine između tužene Zadruge, kao prodavca i tužiteljice kao kupca, ovjeren 18. jula 2006. godine kod Osnovnog suda pod brojem: OV-84 10/06, a kojim je prodavac prodao predmetne nekretnine, te su obavezani apelantica, tužena Zadruga i glavni umješač da tužiteljici solidarno nadoknade troškove postupka u iznosu od 13.850,00 KM, dok je u preostalom dijelu taj zahtjev odbijen. Revizija tužene Zadruge je usvojena i obje nižestepene presude su ukinute u dijelu kojim je obavezana tužena Zadruga da tužiteljici na ime povrata kupoprodajne cijene isplati iznos od 35.102,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. jula 2006. godine do isplate. Apelantica i glavni umješač su obavezani da solidarno tuženoj Zadruzi, na ime naknade troškova postupka, isplate iznos označen u izreci presude.
8. U obrazloženju presude je navedeno da iz činjenica iznesenih tokom postupka proizilazi da su predmetne nekretnine od 1975. godine, kada je na snagu stupio popisni katastar, upisane kao posjed tužene Zadruge, a tokom parnice nije osporena činjenica da su od tada na tim nekretninama imali i faktički posjed koji su ostvarivali kroz korištenje ili davanje u zakup poslovnog prostora sagrađenog na tim nekretninama. Dakle, na strani tužene Zadruge postojao je, najmanje, savjestan posjed spornih nekretnina više od 30 godina i to sve bez prekida do 17. jula 2006. godine, kada su ove nekretnine, nakon zakonito provedenog postupka javne prodaje, otuđili tužiteljici za kupoprodajnu cijenu od 35.102,00 KM. Na osnovu te prodaje tužiteljica je uknjižena kao vlasnik poslovnog prostora rješenjem RUGIP-a broj: 26-952-P-50/06 od 17. otkobra 2006. godine, a u Pl. broj 65 k.o. Maglajani Donji kao posjednik sa 1/1 dijela. Dalje je navedeno da je vještak geometar u svom nalazu naveo da je sporna nekretnina u zemljišnim knjigama formirana 1966. godine kao k.č. broj 435/6 površine 500 m2, te da je upisana u zk.ul. broj 40. k.o. Maglajani, na kojoj postoji 28 suvlasnika. Vještak je takođe pojasnio da je 2005. godine u postupku usaglašavanja starog i novog operata, brojem k.č. broj 435/6 označena susjedna parcela čija je površina 910 m2, a radi se o parceli na kojoj je glavni umješač upisan kao vlasnik sa 1/1 dijela u zk.ul. broj 123 k.o. Maglajani. Pri toj pogrešnoj numeraciji sporna k.č. 435/6 nije dobila novi broj u zemljišnoj knjizi, osim što joj je na geodetskom planu dat broj 435/9. Iz ovako utvrđenih činjenica, po mišljenju Vrhovnog suda, proizilazi utvrđenim da je tužiteljica savjesni i zakoniti posjednik sporne nekretnine, jer je njen prednik, tužena Zadruga, imala savjesni posjed duže od 30 godina. Po mišljenju Vrhovnog suda, glavni umješač nije dokazao da je u tom periodu, on ili njegov prednik - otac, imao faktički posjed sporne nekretnine ili da je poslovni prostor na istoj izgradio svojim sredstvima. Naprotiv, Vrhovni sud je ocijenio da iz utvrđenih činjenica proizilazi da na spomoj nekretnini nema ni upisano pravo svojine jer je došlo do pogrešne numeracije nekretnina, pri čemu formalno označena k.č. 435/6 na kojoj je upisani vlasnik, identifikacijski nije predmetna nekretnina.
9. Vrhovni sud je istakao da tužiteljica osnovano revizijom ukazuje da je pogrešan stav nižestepenih sudova da je kupoprodajni ugovor od 7. jula. 2006. godine ništav jer tužena Zadruga nije upisani vlasnik, odnosno iz razloga što je na tužiteljicu prenijela više prava nego ga sama ima. S tim u vezi je navedeno da su razlozi za ništavost ugovora propisani članom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a prodaja tuđe stvari ne čini ugovor ništavim (član 460. ZOO). Vrhovni sud je dalje istakao da je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na predaju u posjed, pa kod činjenica da je dokazala savjesnost posjeda prodavca unazad 30 godina prije prodaje, da je upisani posjednik nekretnina i vlasnik poslovnog prostora u Knjizi uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, po stavu Vrhovnog suda njen zahtjev je osnovan. Pri tome je istaknuto da je neutemeljen stav nižestepenih sudova da bi ugovor o kupoprodaji od 17. jula 2006. godine bio ništav prema odredbi člana 50. stav 2. Opšteg zakona o zadrugama, koji propisuje da se zadružna imovinaoprema, objekti i slično, kada se ne koriste iz ekonomskih razloga, može prodati ili dati u zakup uz obavezu usmjeravanja dobijenih finansijskih sredstava za razvoj zadruge. Ukazano je da je pogrešan je zaključak drugostepene odluke da tužena Zadruga nije izvodila dokaze da se prodate nekretnine nisu koristile iz ekonomskih razloga. Upravo iz činjenice da su sporne poslovne prostorije davane u zakup počev od 1996. godine, proizilazi da su još tada bili ispunjeni uslovi za njihovu prodaju. Tužena Zadruga sve vrijeme nije suprotno ni tvrdila, nego se u odnosu na zaključeni ugovor izjašnjavala da on nije valjan samo iz razloga što nisu riješeni vlasnički odnosi na zemljištu na kome je poslovni prostor izgrađen. Iz navedenih razloga, po ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan ni zahtjev glavnog umješača za utvrđenje ništavosti ugovora niti za predaju u posjed. Zatim je istaknuto da se apelantica nalazi u faktičkom posjedu spornog poslovnog prostora na osnovu zakupnog odnosa sa tuženom Zadrugom, te da je ugovor o zakupu tužena Zadruga otkazala podnošenjem otkaznog naloga (broj: R - 543/05 od 21. juna 2005. godine), a nakon uloženog prigovora u toku je parnica. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je tužena Zadruga dužna kao prodavac da kupcu (tužiteljici) preda prodatu stvar (član 454. stav 1. ZOO), a tužena apelantica je dužna to učiniti kao neposredni držalac.
10. Rješenjima Osnovnog suda broj 71 0 I 201447 14 I od 29. oktobra 2014. godine i broj 71 0 I 199978 14 I od 3. marta 2015. godine određeno je izvršenje na osnovu osporene presude Vrhovnog suda radi naplate troškova postupka tužiteljice i tužene Zadruge.
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
12. Navodi da je Vrhovni sud proizvoljno i nezakonito ocijenio činjenično stanje koje je pravilno utvrđeno pred prvostepenim i drugostepenim sudom, te proizvoljno i nezakonito primijenio materijalno pravo, pa je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelantica takođe smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je savjestan posjednik predmetne nekretnine na osnovu ugovora o zakupu, od 1996. godine kada je njen pravni prednik zaključio prvi put ugovor o zakupu, pa sve do danas. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek vidi u tome što protiv presude Vrhovnog suda nisu dozvoljeni ni redovni ni vanredni pravni lijekovi.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u apelanticinom predmetu, jasno obrazložio svoje odluku, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U konkretnom slučaju apelantica pobija presudu Vrhovnog suda, koja je donesena povodom tužiteljicine revizije na drugostepenu presudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost da odgovori na izjavljenu reviziju tužiteljice. Također, nesporno je da Vrhovni sud ima potpunu jurisdikciju, što znači da može prema propisanim pravnim lijekovima donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta «djelotvornog pravnog lijeka». Činjenica da je tužiteljicino korištenje pravnog lijekarevizije rezultiralo osporenom presudom Vrhovnog suda koja je negativna za apelanticu, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Također, činjenica da apelantica nije imala mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova pred redovnim sudovima ne može voditi zaključku o kršenju tog prava, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman