Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3823/14 („Fortuna“ d.d. Gračanica)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Privatizacija
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Aktivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3823/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3823/14, rješavajući apelaciju „Fortuna“ d.d. Gračanica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Fortuna“ d.d.

Gračanica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 004762 13 Rev od 12. juna 2014.

godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 004762 13 Pž od 16. septembra 2013. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 004762 04 Ps od 25. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Fortuna“ d.d. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Faruk Smajlović i Mirza Sumbić, advokati iz Gračanice, podnio je 19. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 004762 13 Rev od 12. juna 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 004762 13 Pž od 16. septembra 2013. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 004762 04 Ps od 25. februara 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 004762 04 Ps od 25. februara 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je on savjesni i zakoniti vlasnik i posjednik nekretnina koje je stekao održajem-dosjelošću, pobliže preciziranih u izreci presude, kako zgrade, tako i zemljišta ispod zgrade, kao nositelj trajnog prava korištenja građevinskog zemljišta, koje služi za redovnu upotrebu zgrade, što je tužena Islamska zajednica BiH, Medžlis Islamske zajednice Gračanica (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude u ZK uredu Općinskog suda u Gračanici izvrši prenos prava vlasništva sa imena tužene na ime apelanta i uz naknadu troškova parničnog postupka. Također, odbijen je i protivtužbeni zahtjev tužene da se apelant obaveže da joj preda u posjed predmetne nekretnine.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora zahtjev apelanta za utvrđenje da je održajem stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru u Gračanici, a tokom postupka je istakao i drugi osnov stjecanja - građenjem. Također, u toku postupka je utvrđeno da prema stanju u katastru sporna nekretnina nosi oznaku k.č. broj 3642 „Centar prodavnica“ upravna zgrada od 90 m2 čiji posjednik je apelant od 1975. godine, da je objekat sporni poslovni prostor, prema podacima iz zemljišne knjige, u vlasništvu Vakufa nove medrese u Gračanici, izgrađen na zemljištu koje je 1973. godine upisano kao državna svojina. Nadalje, utvrđeno je da je ugovorom o kupoprodaji poslovnog prostora od 11. marta 1982. godine, koji je zaključen između UPI-RO ,,Trgoprodukt“, OOUR ,,Bosna“ Gračanica, kao prodavca i RO „Fortuna“ Gračanica, OOUR „Fortuna komerc“ Gračanica, kao kupca prodat predmetni poslovni prostor ukupne površine 114 m2 po određenoj cijeni, da je članom III kupoprodajnog ugovora ugovoreno da prodavač ovlašćuje kupca da na osnovu ovog ugovora u zemljišnim knjigama izvrši uknjižbu prava korištenja-raspolaganja i upravljanja sa prodavca na kupca, bez ikakve daljnje saglasnosti prodavca, da ova ugovorna obaveza nije ispunjena, da je tokom 2000. godine izvršena privatizacija kupca predmetnog poslovnog prostora, tj. RO „Fortuna“ Gračanica, da predmetni poslovni prostor nije bio predmet privatizacije, da apelant drži u posjedu dio objekta, upisanog na ime tužene u zemljišnoj knjizi. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da RO „Fortuna“ Gračanica nije pravni prednik apelanta, te da nije dugogodišnji savjestan i zakonit držalac spornih nekretnina, zbog čega nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na nekretninama koje su predmet spora.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 004762 13 Pž od 16. septembra 2013. godine žalba apelanta je djelimično uvažena, a žalba tužene je u cijelosti uvažena tako da je presuda Općinskog suda broj 32 0 Ps 004762 04 Ps od 25. februara 2013. godine ukinuta u odluci o protivtužbenom zahtjevu i troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je prvostepena presuda potvrđena u odluci o glavnom potraživanju tužbenog zahtjeva.

5. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da je apelant u konkretnom slučaju propustio dokazati aktivnu legitimaciju za svoj tužbeni zahtjev. Naime, utvrđeno je da je apelant svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje da je savjesni i zakoniti vlasnik i posjednik spornih nekretnina, temeljio na tvrdnjama da je te nekretnine stekao održajem - dosjelošću u smislu člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno u smislu člana 268. Zakona o udruženom radu, te da mu zbog toga pripada pravo na promjenu upisa u zemljišnim knjigama. Nadalje, suprotno žalbenom rezonovanju apelanta, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana

32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer apelant zanemaruje da se sve od 10. oktobra 1995.godine, kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa, institut dosjelosti, kao originarni način stjecanja vlasništva mogao primjenjivati samo u odnosima građansko-pravnih lica, a ne i društveno-pravnih lica, kakav je status imao pravni prednik apelanta u vrijeme korištenja spornog poslovnog prostora. Dakle, zbog toga je utvrđeno da se po osnovu kupoprodajnog ugovora od 11. marta 1982. godine, svo vrijeme korištenja spornog poslovnog prostora od strane pravnog prednika apelanta, ne može računati u korist apelanta, kao desetogodišnji rok savjesnog i zakonitog posjeda, u smislu člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, niti kao dvadesetogodišnji rok savjesnog posjeda, u smislu člana 32. stav 2. tog zakona, na čemu apelant neosnovano istrajava.

6. Isto tako, suprotno žalbenom rezonovanju apelanta, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao aktivnu legitimaciju za svoj tužbeni zahtjev, jer iz dokaza koje je apelant izveo proizlazi da on nije kupio predmetni poslovni prostor od svog pravnog prednika u postupku privatizacije. Naime, utvrđeno je da apelant nije dostavio sudu dokaz, da je njegov pravni prednik, bio upisan kao vlasnik na predmetnom poslovnom prostoru u zemljišnim knjigama na dan 31. decembar 1997.godine,sa kojim danom je morao pripremiti početnu bilansu, niti je dostavio dokaz da je vrijednost predmetnog poslovnog prostora iskazao u pasivnoj podbilansi stanja u programu i početnom bilansu u smislu relevantnih odredbi Zakona o privatizaciji preduzeća i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Naprotiv, utvrđeno je da iz dokaza apelanta proizlazi da predmetni poslovni prostor nije bio predmet privatizacije. Budući da apelant nije dokazao da je u postupku privatizacije predmetni poslovni prostor kupio od svog pravnog prednika, Kantonalni sud je zaključio on nije ni aktivno legitimisan da na spornom poslovnom prostoru zahtijeva utvrđenje prava vlasništva i prenos prava vlasništva, sa imena tužene na svoje ime u zemljišnim knjigama, u smislu relevantne odredbe Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, tako da je neprihvatljivo njegovo pozivanje u žalbi na odredbu člana 268. Zakona o udruženom radu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Protiv navedene presude Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 004762 13 Pž od 16. septembra 2013. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 32 0 Ps 004762 13 Rev od 12. juna 2014. godine odbio reviziju.

8. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da u konkretnom postupku apelant i sam tvrdi da u procesu privatizacije nije iskazao vrijednost predmetnih nekretnina u pasivnom podbilansu jer nije imao uslove za to. S obzirom na zakonske propise koji regulišu postupak privatizacije, utvrđeno činjenično stanje i navode apelanta, Vrhovni sud je zaključio da sve da su predmetne nekretnine i bile obuhvaćene programom privatizacije, iste nisu mogle biti predmet privatizacije iz razloga što subjekt privatizacije u trenutku kupoprodaje nije bio nosilac prava korištenja na predmetnim nekretninama, njegovo pravo u smislu člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora iz 1982. godine, nije bilo upisano u javnu knjigu, niti je bilo upisano na tadašnjeg prodavca (OOUR ,,Bosna“), pa navedeno pravo prodavač nije mogao ni prenijeti na kupca. Također, utvrđeno je da je za derivativno stjecanje prava u smislu člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, potrebno da prenosilac prava navedeno pravo posjeduje, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

9. Nadalje, utvrđeno je da je pogrešno i pozivanje apelanta na održaj i građenje, kao osnove stjecanja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Isto tako, utvrđeno je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije pravni sljednik svih eventualnih potraživanja prethodnog društveno-pravnog lica i on nema aktivnu legitimaciju da traži utvrđenje eventualnih vlasničkih prava subjekta privatizacije, koja nisu obuhvaćena ugovorom o prodaji državnog kapitala. Naime, utvrđeno je da je apelant vlasnik samo one imovine i onih prava koja su procijenjena i isplaćena po osnovu ugovora o prodaji državnog kapitala, te, prema tome, pozivanje apelanta na to da ima pravo na utvrđenje prava svojine u okolnostima kada je društveno pravno lice, koje je apelant kupio, propustilo da traži prije postupka privatizacije, nema svoje utemeljenje u zaključenom ugovoru o prodaji državnog kapitala, niti u odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, niti Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, niti u odredbama člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu. Shodno navedenom, Vrhovni sud je konstatovao da se promjena vlasništva državnog kapitala može izvršiti samo privatizacijom, odnosno primjenom nekog od modela privatizacije u smislu relevantne odredbe Zakona o privatizaciji preduzeća, a ne kroz sudski postupak. Zbog toga je Vrhovni sud i zaključio da neosnovane apelantove tvrdnje kojima na činjenici posjedovanja i adaptiranja predmetnih nekretnina se i dalje insistira na stjecanju prava vlasništva održajem i građenjem.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koja je došla do izražaja kod pogrešne primjene relevantnih zakonskih propisa. Naime, apelant, pored ostalog, navodi da je predmetne nekretnine stekao održajem-dosjelošću u smislu člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno u smislu člana 268. Zakona o udruženom radu. Također, apelant tvrdi da je dokazao postojanje aktivne legitimacije za svoj tužbeni zahtjev. U suštini, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju prava vlasništva održajem i građenjem na predmetnom poslovnom prostoru, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama odbili tužbeni zahtjev apelanta proizvoljno primjenjujući materijalno pravo, čime su povrijedili pravo apelanta na pravično suđenje i pravo na imovinu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH.

13. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

14. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno, konkretno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanta primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Kantonalni sud je dao jasne razloge vezane za činjenicu da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Isto tako, Kantonalni sud je dao konkretne razloge vezane za činjenicu da apelant nije dokazao aktivnu legitimaciju za svoj tužbeni zahtjev, jer iz dokaza koje je apelant izveo proizlazi da on nije kupio predmetni poslovni prostor od svog pravnog prednika u postupku privatizacije. Osim toga, Vrhovni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da apelant u procesu privatizacije nije iskazao vrijednost predmetnih nekretnina u pasivnom podbilansu. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3823/14 („Fortuna“ d.d. Gračanica) | Sudska praksa | Aktio