Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4048/16 (LJ.C.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4048/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4048/16, rješavajući apelaciju Lj. C., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Lj.
C., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 U 004262 12 Uvp od 14. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lj. C. (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 19. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 004262 12 Uvp od 14. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove), kojim je odbijena apelanticina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelanticin zahtjev za priznavanje prava vlasništva na predmetnom zemljištu (bliže opisano u prvostepenom upravnom aktu).
2. U obrazloženju Vrhovnog suda se, pored ostalog, navodi da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnoga stanja u upravnom postupku, utvrdio da apelanticin suprug N. C. odnosno apelantica kao slijednik umrlog supruga ne ispunjava uvjete iz čl. 2. i 24. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji za priznavanje prava svojine na predmetnom zemljištu. Dalje se navodi, da je članom 2. citiranog zakona određeno da će se dodjeljivati obradiva zemljišta kao što su oranice, kosanice, livade, voćnjaci, vinogradi, maslinjaci, vrtovi i bostaništa, te ako su pašnjaci u ogradama i zemljište pod šikarom podesna za poljoprivrednu kulturu, smatrati će se, također, obradivim zemljištem, da je članom 24. istoga zakona određeno da na zemljištu na kojem je postojao beglučki odnos za vrijeme od najmanje 10 godina neposredno prije 6.aprila 1941. godine ostavit će se zemljoradnički maksimum onom zemljoradniku odnosno njegovoj porodici koja je u to vrijeme to zemljište najduže držala i obrađivala ili kome je to najpotrebnije. Vrhovni sud konstatuje da imajući u vidu ovakva zakonska rješenja i činjenice utvrđene u upravnom postupku, kao prvo predmet konkretnog načina sticanja privatne svojine nije moguće na šumama, a što su upravo nekretnine za koje se traži uknjižba prava vlasništva, jer je to upravo odredbom člana 2. istoga zakona isključeno. Sa druge strane odredbom člana 24. stav 1. je određeno da će se ovakvo zemljište ostaviti zemljoradniku koji koristi to zemljište neovisno od činjenice da li je ranijim važećim propisima o beglučkim zemljama stavio zahtjev ili nije i da li je takvom zahtjeva udovoljeno ili je isti odbijen, pa apelanticin prigovor u tom pravcu tj. da je Odlukom načelstva Sreza Maglajskog od 29. juna 1934. godine iz zemljišta H. H. po Zakonu o beglucima dodijeljeno predmetno zemljište drugim licima, a između ostalog i samom predniku apelanticinog supruga, po ocjeni Vrhovnog suda, nije od značaja za rješenje konkretne upravne stvari, jer ista odluka nikada nije provedena, odnosno nije izvršena uknjižba prava vlasništva na tom zemljištu, a kako je navedeno odlukom. Također se navodi, da imajući u vidu da apelantica na istom terenu ima pravo vlasništva zemljišta u istoj površini kao što je površina zemljišta koja je predmet konkretnog postupka, a da uopće to zemljište ne obrađuje, jer tu nije ni nastanjena, to pravilno prvostepeni sud zaključuje da pored činjenice da se radi o zemljištu po kulturi „šuma“ da i iz ovoga razloga ista ne ispunjava uvjete iz člana 24 . Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman