Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1931/16 (I. Č.,M.G.,A. Š.,H.S.,D. V.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalid
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1931/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1931/16, rješavajući apelacije Ivana Čepe i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivan Čepo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 001507 12 Uvp od 3. marta 2016. godine;

M.G. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008075 13 Uvp od 4. februara 2016. godine;

Ajka Šehić protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 009220 16 U od 25. aprila 2016. godine;

H.S. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011610 14 Uvp od 24. marta 2016. godine;

Dragan Vučić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 010788 14 U od 7. aprila 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1931/16

1. Ivan Čepo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 30. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 001507 12 Uvp od 3. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Kantonalnog suda od 4. oktobra 2012. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida. U predmetnoj upravnoj stvari je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da je pravilna odluka Kantonalnog suda kojom je odbijena tužba apelanta podnesena protiv rješenja upravnog organa koje je doneseno na osnovu nalaza i mišljenja prvostepene i drugostepene Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Naime, navedena prvostepena komisija je svoj nalaz sačinila na osnovu neposrednog kliničkog pregleda i uvida u medicinsku dokumentaciju, dok je drugostepena komisija nalaz sačinila na osnovu prethodnih nalaza i medicinske dokumentacije, s obzirom da se apelant nije odazvao na preglede zakazane za 22. februar i 7. maj 2012. godine. Vrhovni sud je istakao da su nalazi ljekarskih komisija, kojim je utvrđeno da apelantov ukupni vojni invaliditet iznosi ispod 20%, sačinjeni u skladu sa odredbom člana 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, te da su organi uprave pravilno postupili kada su odbili apelantov zahtjev za priznanje statusa ratnog vojnog invalida iz razloga što ne ispunjava uslove propisane članom 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.

2. AP-2196/16

2. M.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora-Rame, podnio je 24. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008075 13 Uvp od 4. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Kantonalnog suda od 9. septembra 2013. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida. U predmetnoj upravnoj stvari je, u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti poništeno prvostepeno rješenje organa uprave od 7. novembra 2007. godine (kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida). Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da je pravilna odluka Kantonalnog suda kojom je odbijena tužba apelanta podnesena protiv rješenja upravnog organa koje je doneseno na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za revizioni postupak, a kojim je utvrđeno da kod apelanta ne postoji vojni invaliditet. Naime, nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za revizioni postupak je primjenom člana 52. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica poslužio kao razlog za obnovu postupka okončanog rješenjem prvostepenog organa uprave od 7. novembra 2007. godine. U predmetnom postupku je pribavljen nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za drugostepeni postupak, koji je sačinjen na osnovu neposrednog kliničkog pregleda i uvida u medicinsku dokumentaciju, pa je utvrđeno da vojni invaliditet kod apelanta iznosi 0% odnosno ne postoji, zbog čega je organ uprave zaključio da apelant ne ispunjava uslove propisane članom 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je istakao da je nalaz Ljekarske komisija za drugostepeni postupak sačinjeni u skladu sa odredbom člana 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, te da su organi uprave pravilno postupili kada su odbili apelantov zahtjev za priznanje statusa ratnog vojnog invalida.

3. AP-2366/16

3. Ajka Šehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornjeg Vakufa - Uskoplja, podnijela je 6. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 009220 16 U od 25. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju nakon smrti supruga. U postupku je utvrđeno da je penzijski staž apelanticinog supruga prije smrti iznosio ukupno tri godine, osam mjeseci i 13 dana, tj. manje od jedne trećine njegovog radnog vijeka koji je iznosio 13 godina, kao i da je uzrok smrti apelanticinog supruga „prirodna smrt“. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 61. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da članovi porodice stiču pravo na penziju ako je smrt osiguranika nastala kao posljedica povrede na radu ili profesionalne bolesti, bez obzira na dužinu penzijskog staža osiguranika, dok odredbe čl. 23. i 24. istog Zakona propisuju šta se to smatra povredom na radu. Kantonalni sud je istakao da su organi uprave pravilno zaključili kada su odbili zahtjev apelantice za priznavanje prava na porodičnu penziju, s obzirom da nije ispunila uslove iz citiranih članova Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

4. AP-2582/16

4. H.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 17. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011610 14 Uvp od 24. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, kojom je odbijena apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), kojim je odbijena apelanticina žalba protiv prvostepenog upravnog akta, kojim joj je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije u određenom mjesečnom iznosu i određena akontacija penzije u mjesečnom iznosu. Vrhovni sud je naveo da je apelantici pravilno privremenim rješenjem utvrđen srazmjerni dio starosne penzije za penzijski staž ostvaren u Republici Srpskoj u trajanju od devet mjeseci. Naime, srazmjerni dio starosne penzije određen je u skladu sa formulom sadržanom u članu 8., u vezi sa čl. 7. i 6. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, na način da je od penzijskog osnova koji kod apelantice iznosi 318,09 KM, što apelantica i ne osporava, određena penzija u procentu od 75% u skladu sa članom 88. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju jer apelantica ima ukupno 40 godina penzijskog staža pa joj penzija iznosi 238,56 KM. Dalje, ovako dobijena penzija se dijeli sa brojem mjeseci ukupnog penzijskog staža ostvarenog u Federaciji BiH i Republici Srpskoj i pomnoži sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u Republici Srpskoj, te se dobije iznos koji predstavlja srazmjerni dio starosne penzije. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 40. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS.

5. AP-2585/16

5. Dragan Vučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 16. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 010788 14 U od 7. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantu je po službenoj dužnosti određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u akontativnom iznosu od 729,17 KM mjesečno, počev od 1. augusta 2013. godine. U postupku je, između ostalog, utvrđeno da je apelantu utvrđen navedeni iznos penzije prema penzijskom stažu od 30 godina, osam mjeseci i 14 dana, umanjen za 20% obzirom da mu nedostaje staž do punog penzijskog staža od 40 godina, pri čemu je jedinstvena osnovica za izračun visine penzije bila zajamčena penzija isplaćena u decembru 2011. godine pomnožena sa koeficijentom apelantovog čina „pukovnik“, a kako je propisano Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata. Kantonalni sud ističe da je pravilna konstatacija drugostepenog organa uprave da su pitanja koja se odnose na oduzimanja, smanjenja i ograničenja prava na penziju, te pitanja u vezi izmjene pravosnažnih rješenja, regulisana navedenim Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, koji je lex specialis u odnosu na druge propise, odnosno propise koje apelant navodi u tužbi. Također, neosnovani su i navodi apelanta da je rješenjem organa uprave doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge osiguranike, budući da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, te rješenjima organa uprave nisu povrijeđena prava apelanta propisana Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, na koji se organi uprave pozivaju. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1931/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1931/16 (I. Č.,M.G.,A. Š.,H.S.,D. V.) | Sudska praksa | Aktio