Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4096/16 (O.M.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4096/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4096/16, rješavajući apelaciju O. M., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela O.
M., protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 158317 15 Gž od 23. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. O. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zoran Opačić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 26. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 158317 15 Gž od 23. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Republika Srpska) da joj isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju Okružnog suda se, pored ostalog, navodi da je u toku postupka, koji je prethodio donošenju prvostepene odluke, utvrđeno da je LJ. G. od strane Poreske uprave Republike Srpske, rješenjem od 16. februara 2007. godine, utvrđena poreska osnovica i obračunat porez u iznosu 2.746,80 KM, koji je istog dana i platio, da su LJ. G., kao prodavač i apelantica, kao kupac zaključili kupoprodajni ugovor dana 16. jula 2007. godine, te da je rješenjem od 3. decembra 2007. godine Poreska uprava utvrdila visinu poreske osnovice za predmetni kupoprodajni ugovor od 45.780,00 KM, a samim tim i obračun poreza na ovu osnovicu u iznosu od 1.373,40 KM, koji je obračunat i uplaćen, da su stranke ugovorile da prodavač prenosi na kupca u konkretnom slučaju apelanticu pravo na naknadu štete i pravo povrata poreza na promet nekretnina, kao i ostala vlasnička prava, da je Ministarstvo finansija, Poreska uprava, Područni centar Banja Luka, Područna jedinica Banja Luka dana 15. aprila 2010. godine, donijela rješenje kojim se odbija zahtjev apelantice za donošenja rješenja o utvrđivanju osnovice za obračun poreza na prenos nepokretnosti i prava, kao neosnovan, da je u istom rješenju naznačeno da su tačni navodi apelantice da je Lj. G. 3. decembra 2007.godine uplatio Poreskoj upravi obračunati porez u iznosu od 1.373,00 KM, jer nije imao primjedbi na obračunat porez, niti je ulagao žalbu protiv obračuna radi čega je Poreska uprava izvršila ovjeru kupoprodajnog ugovora u vidu klauzule o plaćenom porezu. Okružni sud konstatuje, da je u konkretnom slučaju, rješenjem Porezne uprave od 16. februara 2007. godine, LJ. G. utvrđena poreska osnovica i obračunat porez u iznosu od 2.746,80 KM, koji je imenovani nesporno platio, a protiv navedenog rješenja nije izjavljivao žalbu. Dalje se navodi, da apelantica smatra da se tužena neosnovano obogatila jer je od Lj. G. naplatila porez u navedenom iznosu, a koji on po mišljenju apelantice nije bio dužan platiti, pa kako je Lj. G., kupoprodajnim ugovorom na apelanticu prenio pravo na naknadu štete i povrat poreza, tužbenim zahtjevom zahtjeva da sud obaveže tuženu da apelantici isplati navedeni iznos. Okružni sud zaključuje, da kod nesporne činjenice da Lj. G. u smislu relevantnih zakonskih odredbi, nije izjavljivao žalbu protiv rješenja kojim mu je utvrđena poreska osnovica i obračunat porez, apelantica i pored činjenice da je kupoprodajnim ugovorom na nju preneseno pravo da zahtjeva naknadu štete i povrat poreza, ne može zahtijevati od tužene da joj isplati iznos koji se potražuje tužbenim zahtjevom, jer apelantica u smislu odredbi člana 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nije tokom konkretnog postupka dokazala da se tužena neosnovano obogatila na način što je Lj. G. obračunala i naplatila porez.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman