Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4056/16 (V. H.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Testament
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4056/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4056/16, rješavajući apelaciju Vukosave Heleta, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vukosava Heleta, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 031693 16 Gž od 7. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vukosava Heleta (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Višegrada, koju zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokolca, podnijela je 20. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 031693 16 Gž od 7. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je predmetnim testamentom, ostavitelj D. H. ostavljajući tuženoj (M. H.), svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu povrijedio nužni nasljedni dio apelantice na nekretnini vanknjižno vlasništvo ostavitelja, pobliže opisanoj u dispozitivu prvostepene presude, da se izvrši povrat imovine u dijelu od 1/8 prava suvlasništva sa tužene na apelanticu, da se suvlasnički dio 1/8 vrati u ostavinsku masu iza umrlog D. H., da će se zaostavština umrlog D. H. raspraviti imajući u vidu ovo pravo apelantice, te je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene i utvrđeno da su tužena i sada njen pokojni suprug D. H. vanknjižni vlasnici svaki sa po 1/2 dijela na predmetnoj nekretnini, koju su stekli u toku trajanja bračne zajednice, što je apelantica dužna priznati, da u ostavinsku masu iza pokojnog D. H. ne ulazi 1/2 predmetne nekretnine, koja je stečena u bračnoj zajednici tužene i sada pokojnog D. H. i da se taj dio imovine izdvaja iz ostavinske mase.
2. Okružni sud, pored ostalog, navodi da je nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene dokaza, prvostepeni sud odbio postavljeni apelanticin tužbeni zahtjev primjenom odredbi člana 30. stav 2. Zakona o nasljeđivanju, smatrajući da apelantica nema pravo na nužni dio (prvostepeni sud je utvrdio, da tumačeći odredbu člana 30. stav 2. Zakona o nasljeđivanju, na koju se apelantica pozivala kao majka ostavitelja, apelantica je, da bi ostvarila pravo na nužni nasljedni dio, trebala dokazati da je trajno nesposobna za rad, što je obzirom da apelantica ima preko 75 godina utvrđeno, i da nema nužnih sredstava za život, koji uslov apelantica ne ispunjava jer je ostvarila pravo na penziju koju prima u iznosu od 300,90 KM), jer iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom proizlazi da apelantica ima nužna sredstva za život, te usvaja protivtužbeni zahtjeva primjenom odredbi člana 270. stav 5. i 272. stav 1. Porodičnog zakona, jer je u toku postupka utvrdio da je predmetna nekretnina stečena u toku trajanja bračne zajednice između tužene i njenog pokojnog supruga D. H., koji je predmetnom nekretninom raspolagao u cijelosti predmetnim testamentom. Okružni sud konstatuje, da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev i usvojio protivtužbeni zahtjev, te da ovakva odluka suda nije dovedena u pitanje ni apelanticinim žalbenim navodima, čak i kada se radi o prigovorima nedostatka aktivne legitimacije, koji su isticani i u toku prvostepenog postupka, jer je tužena legitimisana da kao stranka ima pravo tražiti da se utvrdi šta čini bračnu tečevinu koju je stekla za vrijeme trajanja bračne zajednice, sa sada pokojnim mužem. Dalje se navodi, da je provedene dokaze i činjenice utvrđene u toku postupka, prvostepeni sud pravilno ocijenio i na osnovu istih izveo pravilan zaključak za odbijanje tužbenog zahtjeva a usvajanje protivtužbenog zahtjeva. Naime, teret dokazivanja nosi ona stranka, u čijem je interesu da sud izjavu o činjenici uzme za istinitu, stoga one činjenice na kojima se određeno pravo zasniva treba dokazati ona stranka, koja se na to pravo poziva. Dakle, po ocjeni Okružnog suda, apelantica nije izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka dokazala činjenice koje je isticala u toku prvostepenog postupka, a koje ponovo ističu i u izjavljenoj žalbi. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman