Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4174/16 („Auto Lijanovići“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Mjera obezbjeđenja
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4174/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4174/16, rješavajući apelaciju „Auto Lijanovići“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Auto Lijanovići“ d.o.o. Mostar, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 123167 16 Pž od 11. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Auto Lijanovići“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnio je 2. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 123167 16 Pž od 11. oktobra 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da se odloži provođenje izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru u predmetu broj 58 0 Ip 073657 10 Ip, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i „Autokuća Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg, kao predlagatelja mjere osiguranja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 123167 13 Ps od 8. jula 2016. godine kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojim je traženo da se odloži izvršni postupak koji se vodi kod Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 073657 10 Ip do pravosnažnog okončanja predmetnog parničnog postupka.
2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da odredba člana 273. Zakona o parničnom postupku propisuje mjere osiguranja koje sud može izreći radi osiguranja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, dok je tačkom 4. navedenog člana propisano da sud može odložiti postupak izvršenja po prigovoru trećih osoba, pod uslovima predviđenim zakonom kojim se uređuje izvršni postupak, a tačkom 5. da sud može izreći i druge mjere osiguranja, kad sud odredi da su iste neophodne za osiguranje tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, konstatovano je da nije bilo prijedloga trećih osoba u skladu sa članom 52. i 53. Zakona o izvršnom postupku i članom 273. stav 4. Zakona o parničnom postupku, koje jedino mogu inicirati odlaganje izvršenja, kada treće osobe imaju neko pravo na predmetu izvršenja, te je jasno da predlagatelji mjere osiguranja nemaju svojstvo treće osobe u predmetnom izvršnom postupku koji pokušavaju odgoditi, već imaju svojstvo stranke. Osim toga, navedeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da je ugovorena kamatna stopa nesrazmjerno visoka i suprotnosti sa načelima savjesnosti, poštenja i jednake vrijednosti davanja, ali da nije učinjeno vjerovatnim da je riječ o zelenaškom ugovoru, jer zbog tako određene kamatne stope koja jeste jedan od bitnih elemenata ugovora o zajmu, ugovor o zajmu ne bi bio ništav u cjelini, niti bi s tim u vezi predmetni ugovor o hipoteci bio ništav. Nadalje, zaključeno je da je takva kamatna stopa u trenutku zaključenja ugovora o zajmu bila odrediva u smislu fiksnog i varijabilnog dijela kamatne stope, te sud može smanjiti takvu ugovorenu obavezu dužnika u slučaju kada bi dužnik postavio takav zahtjev u postupku, ali takav zahtjev u konkretnoj parnici nije postavljen, već je postavljen kao utvrđujući tužbeni zahtjev. Također, konstatovano je da odredba člana 72. stav 1. (označavanje predmeta) Pravilnika o sistemu automatskog upravljanja predmetima u sudovima (CMS) propisuje da svakom predmetu, koji se prvi put formira, automatski se dodjeljuje jedinstveni broj predmeta i taj se broj ne može mijenjati bez obzira na postupak po pravnim lijekovima ili promjenu vrste ili faze predmeta. Obzirom da se radi o prijedlogu donesenom u toku postojećeg parničnog postupka, to je konstatovano da je prijedlog morao imati isti broj predmeta.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman